<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Upoznajte bivšeg holandskog vojnika koji se vratio u Srebrenicu

U Srebrenici svi pričaju da je lud. I da ima para, jer vozi ogromnog crvenog hamera. Odmahuju glavom kada čuju njegovo ime i kažu da je najbolje tražiti ga u kafanama u Bratuncu.

08. juli 2015, 12:00

Da nije bilo još jednog Holanđanina kog su novinari slučajno sreli u Srebrenici, vjerovatno bi stvarno morali u obilazak kafana u potrazi za Robom.

Ovako, dobili su njegov telefon i na konfuznom engleskom dogovorili da svrate kod njega.

Rob Zumer, bivši holandski vojnik živi na pola puta između Potočara i Srebrenice, pa onda desno.

Poslije tog desno se ide još malo više od kilometra asfaltiranog puta i još toliko neasfaltiranog, kojim se penjete. Na 1,100 metara nadmorske visine, iznad Srebrenice i Potačara, nekadašnji vojnik UNPROFOR-a sagradio je svojim rukama kuću i malo carstvo. Po ogromnom dvorištu razbacan je građevinski materijal, od pijeska do blokova. Svakog dana nadograđuje svoje imanje. To je i bukvalno poslednja kuća u brdu u kojoj živi sa dvije mačke i psom, ako ne računamo koze kojima je sagradio mali obor u dijelu dvorišta.

"Za vrijeme rata su me svi znali kao onog vojnika sa velikom puškom. Patrolirao sam gradom", priča dok se upoznaje sa novinarima.

Sipao im je i rakiju.

Rob je u Srebrenicu došao prvi put u januaru 1995. godine i otišao u julu, zajedno sa ostalim vojnicima UN –a, preko Zagreba, u kome su pijani slavili činjenicu da su izašli živi iz Bosne.

Ponovo je došao 2009. godine na Marš mira i odlučio da se u Srebrenicu vrati na duže. Svi ga pitaju zašto. U intervjuima koje je do sada dao, uglavnom nakon Marša mira 2009, piše da je odlučio da u Bosnu dođe sa porodicom.

"U decembru 1995. sam bio kod roditelja, koji žive u Francuskoj u brdima, kao i ja sada. Tada mi se desio prvi klik u glavi. Flešbekovi iz Srebenice. Postao sam agresivan. Kad bi mi neko u klubu, recimo, samo prišao ili mi je izgledao čudno, ili bih samo pomislio da mi izgleda čudno, prišao bih i udario ga. Bio sam jako agresivan. Svakog dana sam se tukao. A to nisam ja. Ja mrzim tuču."

Zbog posttraumatskog stresnog poremećaja odlučio je da napusti naporan privatni biznis koji je imao u Holandiji. Kad se razveo, odlučio je i da se preseli.

"Ja ne volim probleme. Sve sam ostavio ženi. Uzeo sam hamfija i došao ovde",  kaže rukom pokazuje na parkiranog crvenog hamera.

U dvorištu je i semafor.

"Donio sam ga iz Holandije, u ogromnoj prikolici u kojoj su bile ostale stvari kad sam se selio. Jednom sam ga sa komšijama uključio i igrali smo se ovdje", smije se.

Izgleda kao da ni jednog trenutka ne žali što se vratio da živi u brdu iznad nekadašnje baze. Ovdje je zbog tri stvari - planine, šume i polako.

"Polako je način života koji mi se najviše sviđa, a koji nisam vidIo nigde osim na ovim prostorima. To je ono kada nešto treba da se završi pa neko pita "kako ćemo, šta ćemo?", a dobije odgovor : "Polako..." . To meni treba, no stress life", zaključuje.

Živi u maloj zajednici sa komšijama. Pomaže, kolje, cijepa drva, seče šumu, uzgaja koze, muze. Ponekad po svom imanju maše palicama za golf i udara loptice gore-dole.

Kada ne radi oko kuće, on je u Bratuncu, mjestu udaljenom nekoliko kilometara, naseljenog pretežno srpskim življem. Obično ide u restorana kod jednog od svojih najboljih prijatelja.

"Ne razumijemo ni riječ jedan drugoga. Ali uvijek nađemo načina da se skapiramo, makar pantomimom", rukama i nogama.

Naravno, nisu svi u okolini Srebrenice toliko druželjubivi. Ako je odluka bivšeg holandskog vojnika da ostavi sve i preseli se u područije gdje su se desili masakri, a kojim je u to vrijeme patrolirao, nama zbunjujuća, nije teško zaključiti kakva osjećanja to budi kod ljudi koji su sve to proživeli. I sa jedne i sa druge strane. Ali i sa treće.

"Čelnici opštine me ne vole naročito. Bošnjaci i dalje smatraju da mi, vojnici mirovnih snaga, snosimo dio krivice za sve što se ovde desilo. Mislim da zbog toga ne mogu da urgiram da meni i komšijama srede put do ovde. Još uvijek rješavam i neke legalne probleme mog boravka u Bosni.

Kad je došao u Srebrenicu, plan je bio da pokrene biznis i zaposli ljude, ali nije uspio.

Novinari ga pitaju šta se dešavalo prije masakra. Šta su radili Bošnjaci, šta Srbi, da li je bilo provokacija.

"Bio sam u patroli na istočnoj strani Srebrenice, na ničijoj zemlji. U jednom trenutku je došla vatra sa srpske strane. Mi smo opalili, iako nam nije bilo dozvoljeno. Pucali su dirketno u nas, tada imamo pravo da se branimo. Moraš da im daš znak da si tu i da ne mogu da se igraju sa tobom, iako ne smeš da pucaš. Posle incidenta smo se vratili u selo i neko od Bošnjaka je došao i rekao mi: "Srbi su sada pucali u vas gore". Tada smo shvatili da je to, u stvari, bila njihova provokacija. Bilo je užasnih prljavih stvari koje niko nije razumio. Jednom su čak bacili ručnu bombu na mene u bazi, kada sam obrusio nešto grupi ljudi koja je sve vrijeme nešto dobacivala dok sam trčao. Jednostavno, niko nas nije baš mnogo voleo", kaže.

Rob o svemu tome govori lako, vidi se da je za dvadeset godina uspio da, ovako ili onako, obradi sva sjećanja.

Muamer ne voli kada se priča o tome vremenu, posebno u društvu.

Sećam se, jednom je za vrijeme rata neko organizovao projekciju filma pomoću agregata. A kada su ih pitali odakle im gorivo rekli su, pa ukrali smo od UNPROFOR-a - kaže Muamer kroz smijeh.

Nervozno ustaje i šeta okolo.

I Rob se na to osmjehuje i klima glavom. Kaže da je bio već mjesec dana u Holandiji kad je saznao šta u Srebrenici desilo.

"Pomislio sam, "ovi ljudi su glupi", ja sam sve vrijeme bio tamo i ništa nisam znao. Nisam mogao da povjerujem. Onda su stizale potvrde, pa fotografije i onda shvatiš. Svi smo glupi. To je jedino što tada možeš da pomisliš", kaže.

Obilježavanje dvije decenije mu je najteža godišnjica do sada.

"Neverovatno je koliko je poslije dvadeset godina i dalje sve sjebano".

U tome smo svi saglasni. Kažemo mu da smo tog dana bili i u Potočarima, nekadašnjoj bazi u kojoj je živeo, i da jedan dio centra izgleda zaista loše.

"Ja ne volim memorativni centar. Tačnije, ne volim ljude koji sve to vode"

Rob postavlja isto pitanje kao i svi u Srebrenici i okolini. Kako je moguće da je memorijalni centar zapušten - ništa se ne menja, memorijalna soba propada već dvadeset godina i pored toliko donacija iz inostranstva.

Rob se i dalje bori za svoje mjesto među ljudima sa kojima dijeli istoriju. Dobru ili lošu, kako ponavlja. Pokušava da sa njima izgradi i budućnost. Dobru ili lošu.

Ipak, ta borba, izgleda, nije ništa u odnosu na fajt sa traumama od kojih ne može da pobjegne, čak i kada je u Bosni.

"Pre dve godine, na moto skupu kod Srebrenice, prišao mi je lik iz Potočara, poznat po incidentima, i rekao mi da sam špijun. Udario me je jednom, baš jako. Pogledao sam ga, ušao u Hamfi i odvezao se kući. Tad sam rekao sebi "Vau, uspeo si". Obično bih ga polomio - priča.

Rob Zumer se trudi da stalno bude okupiran poslom. Da radi, a ne da razmišlja.

Jedna je stvar razmišljati o nečemu i želeti to, a potpuno druga to zaista i uraditi. Sada moram da zapisujem stvari koje treba da odradim, jer nekada me glava toliko boli da nisam u stanju da razmišljam.

Glava mu je često teška, a misli haotične.

"Kada je tako pokušavam da radim neki glup posao, da sJečem drva u šumi ili tako nešto. Ali nekada ni to ne pomaže, nekada ne mogu ništa ni da radim", kaže.

"Tada zaključam kuću i p ješaka krenem do Bratunaca. Hodam polako."