Poštovani visoki predstavniče Inzko,
poštovana ambasadorice Cormack,
poštovani ambasadori Ferguson, Hellbach, Erginay i Ivancov,
poštovani specijalni predstavniče EU Wigemark,
poštovana ministrice Pendeš,
poštovani ministre Mektiću, ministri Čampara i Lukač,
i drugi nenamjerno ili namjerno nespomenuti koji bi, s dobrom voljom, mogli pomoći,
ljubazno i iskreno Vas molim da bh. javnosti, a u skladu s Vašim obavještajnim saznanjima i podacima koji su vam na raspolaganju u Vašim matičnim kućama - institucijama za diplomatiju i sigurnost te stranačkim centralama – dostavite provjerene informacije o novom mogućem ratu u BiH! Naime, već izvjesno vrijeme mogu se primijetiti istaknuti medijski sadržaji koji direktno ili indirektno nagovještavaju rat u našoj zemlji i kreiraju specifičnu atmosferu razdražljivosti pogodnu za nove sukobe. Uz pumpanje sadržaja, kriza je u zemlji, narod je nervozan, što situaciju čini još oštrijom.
Nije to samo po sebi novost, dvadesetak postratnih godina živimo tenziju. Međutim, spomenuti sadržaji značajno su intenzificirani aprilskim terorističkim napadom na policijsku stanicu u Zvorniku, a potpuno su kulminirali nekidašnjim napadom na srbijanskog premijera Vučića u Potočarima, na obilježavanju dvadesete godišnjice Srebreničkog genocida i ukopa novopronađenih kostiju žrtava. Ne bi bilo pristojno suditi o karakteru posljednjeg napada dok ne dobijemo neki službeni i nadati se objektivniji izvještaj, stoga se želim fokusirati samo na posljedice.
Pucnji u Zvorniku odjeknuli su možda i najjače u posljednjih 20 godina, ali prašina oko njih je neočekivano brzo splasnula, između ostalog i zbog iznenađujuće brze normalizacije retorike ljudi s vlasti. Neki od Vas za to nose dio zasluga. Napad na Vučića, iako po fizičkim posljedicama neznatan, od izuzetnog je javnog značaja i odjeci bi mu mogli trajati znatno duže.
Jučerašnji naslovi u srbijanskoj štampi, a koje zdušno i dosljedno prenose kolege im novinari iz BiH, sve s preslikama naslovnica, izuzetno nas podsjećaju na medijske poruke koji su prethodile prošlom ratu, spomnju se atentati, naručena ubistva, koljači, indirektno se optužuju predstavnici naroda. Taj rat je – nije zgoreg spomenuti – donio sto hiljada smrti, desetine hiljada silovanih žena, stotine hiljada ranjenika, milion izbjeglih i raseljenih jadnika, a uvjerljivu većinu stanovništva unesrećio. Svi koji smo sve to jednom preživjeli na svojoj trajno pocijepanoj koži i razvučene pameti teško i mučno bi podnijeli još jedno slično iskustvo.
Ako ponovo zaratimo ...
U slučaju da novi rat ne bismo mogli izbjeći, voljeli bismo ga makar dočekati spremnije, neko punog friždera, neko s malo više deviza, neko bi želio podići nivo samoodbranjivosti ili se bolje pripremiti za napad. Znate, ljudi u BiH imaju različita očekivanja od rata, mnogi, glupo je to kriti, u njemu vide dobru mogućnost novog krvavog razračunavanja za sve naizmjenično neizmirene račune u posljednjih 700 ili ko zna koliko godina.
Boljom organizacijom rata koju bi donijela Vaša pravovremena najava svima bi nam bilo znatno lakše. Mogli bismo skloniti žene i djecu u dobrostojeći svijet, ako bi ih ponovo htjeli primiti, da ih ovdje ne izgladnjuju, ne siluju i ne komadaju. Kod nas (nismo doduše izolovan sluačaj) bez brojnih teško izmučenih civila rat ne može proći. Vjerujem da bi ih Zapad dobro dočekao, danas djece i radne snage nikad nije dosta. Mogli bi se gdje skloniti i starci i bolesni. Pa i neki odrasli muškarci koji ne bi željeli smetati ratu. Ali je neophodno dobiti pravovoremenu informaciju.
S druge strane, ovi vojnosposobni i motivisani, željni dokazivanja, mogli bi sebi pronaći i pripremiti dobre lokacije za kvalitetnu klaonicu (mimo urbanih centara, grehota je sve ponovo rušiti, samo što se renoviralo), recimo odrediti mjesta poput Ravne Romanije, sarajevske vodozaštitne zone, Gabela Polja, semberskih ravnica i sl. Tamo gdje ima puno širine i teško se zakloniti. I udri, brate, da niko nikom ne smeta, dok se grupno ne klone. A onda pokupiti šta je kome od nogu, ruku, očiju ostalo, pa kući. U entitet, kanton. Razmišljat.
A ako ne zaratimo!?
Ukoliko pak s pouzdanošću tvrdite da do rata neće doći i ukoliko postoji mogućnost da je posljednje događaje neko izrežirao – u tom je slučaju izrežirao fantastično autentičnu predstavu koja je okupila milionsku publiku i višednevno im zaledila pogled, da okom ne mogu ni šarnut' na stranu na kojoj se štošta dešava – šta je onda drugi plan?
U ratu evo, znamo, krvlju ćemo se baviti, ali šta ako rata ne bude? Čime ćemo se bavit u miru ... Beogradom na vodi i sa stohiljada radnih mjesta, očito je, zadugo još nećemo.
Unaprijed Vam se zahvaljujem za dostavljene informacije, bit će nam dragocjene.
