Da li je
moguće da se nešto takvo desi? Da li je moguće da Una kakvu poznajemo i
volimo više neće postojati? A zbog čega? Zbog koga? Zbog pohlepnih i
beskrupuloznih političkih elita, kojima ništa sem njihovog bankovnog
računa, nije sveto. Ni ljubljeno, ni voljeno.
Mislim na Unu,
na sve njene slapove, na miris riječnih trava i ledenu, bistru vodu
njenu. Mislim na one većke koje smo k'o djeca pokušavali uloviti rukama,
nesvjesni njihove okretnosti i naše nespretnosti. Sjećam se dječije
cike i vriske na Betonu i nepisanih pravila ponašanja, prvog kontakta sa
studenom vodom i modrih usana od predugog kupanja. Samo su najhrabriji
smjeli preplivati tih nekoliko metara s jedne obale na drugu. I bila sam
ponosna na sebe jer sam bila jedna od tih. Stara vrba, s koje sam
jednom pokušala skočiti, ali se prestraših modre unske dubine, danas
okrnjena stoji uz Unu i samo rijetkima budi uspomene. Nebrojena gradska
kupališta, mnoštvo ljudi, raznoliki bihaćki svijet i Ona, najljepša i
najstrašnija rijeka na svijetu. Njeni virovi lede krv u žilama, njeni
pjenušavi, gromoglasni slapovi zaustavljaju dah i misli, a ljepota ove
prekrasne rijeke, decenijama je inspiracija mnogim slikarima, pjesnicima
i piscima naše regije. Pa i nama, običnim smrtnicima koji svoju ljubav i
poštovanje želimo iskazati na ovaj način. Jer, Una je nama sve! I
iskrena drugarica, i nedodirljiva vladarica i neukrotiva ljepotica.
Uno moja, ljepoto i smiraju, zar da bez tebe ostanemo? Zar da
dozvolimo mračnim silama korupcije i političke samovolje, da unište
čitav jedan svijet koji u tebi i od tebe živi? Zar da prepustimo sve
tvoje virove i brzake, sve ribice, račiće, travke i vodene cvjetiće,
onima kojima je novac, moć i politički uticaj sve što žele i trebaju?
Zar bismo to ikad mogli učiniti?
Mi, koji te volimo onako
kako zaslužuješ, imamo samo svoja tijela, glas i pamet kojima te možemo
braniti. Sve što možemo za tebe ćemo i učiniti. Nećemo dozvoliti
bagerima da raskopaju tvoje obale, da unište tvoje slapove, da te skrenu
kud njima, ljudskim gnjidama, odgovara! Bez borbe, ma kako ona teška
bila, nećemo te prepustiti njihovim kandžama! Ti si naša koliko i
njihova i zato neće donositi odluke o tebi bez nas!
Sutra je
za Unu, ali i za sve nas, sudbonosni dan. Sutra ćemo znati koliko
Gradsko vijeće sluša svoje građane i koliko im je stalo do zajedničkog
dobra. Sutra, u 9:00 sati odlučuje se o sudbini rijeke Une i sveg života
u njoj i oko nje. Pozivam sve vas, moje prijatelje i prijateljice, sve
koji vole ovu rijeku i shvataju njen značaj za naše živote, sve
nevladine organizacije širom regije, pomozite rijeci Uni, stanite u
njenu odbranu i recite gromoglasno NE HIDROCENTRALAMA NA UNI!
Ovaj put, samo zbog Une, zanemarite svoje privatne nesuglasice i
stavove, zanemarite sve drugo. Mislite samo na rijeku koja je kroz ovaj
kraj tekla prije nas, a ako mi danas budemo jedinstveni i ustrajni, teći
će i poslije nas.
Jer, rijeka Una je od velikog značaja za
cijeli region, za svakog čovjeka koji ovdje diše, za svako dijete koje
ovdje odrasta. Una nije samo bihaćka, ni krupska, ni otočka, Una pripada
svima nama i svi je zajedno moramo braniti.
Oduvijek i zauvijek!
''Bila je to Una. Otac se smije, misli da sam se prepao pa me
pridržava i govori mi da se ne bojim, da je ćuprija tvrda, a ja se ne
bojim: samo lebdim, sav prosijan tom Unom, tim nevidljivim čudom, za
koje bih jedino znao reći, ljepota, ljepota, malo mi očiju da je gledam,
malo mi pluća da je dišem''
Skender Kulenović
