– Danima sam sjedio u kojekakvim sobičcima sa spuštenim roletama, pitajući se što je to tamo vani, kao i što to nije u redu s tim.
– Ako hoćete nešto da uradite – idite do kraja. U suprotnom, ni ne počinjite. To bi moglo da znači da ćete izgubiti devojku, ženu, rodjake, poslove, i moguće je – glavu! Moglo bi da znači da nećete jesti dva ili tri, četiri dana… Moglo bi da znači da ćete se smrzavati na klupi u parku. Možda vam donese i zatvor, porugu i ismejavanje, ili izolaciju… Izolacija je dar, sve ostalo je proba vaše izdržljivosti… vaše želje da to – stvarno radite! A vi ćete uspeti. Uprkos odbijanju i slabim šansama, i biće bolje od bilo čega što možete da zamislite. Ako ćete da pokušavate – zato idite do kraja! Nema sličnog osećanja, bićete sami sa bogovima, a noći će bukteti u plamenu. Jahaćete život sve do savršenog smeha. I to je jedina borba vredna truda!
– Nisam misaon čovjek. Povodim se za onim što osjećam, a moji osjećaji uvjek su uz obogaljenje, mučene, proklete i izgubljene – ne iz simpatije za njih, već iz bratskog osjećanja, jer sam jedan od njih, izgubljen, zbunjen, nepristojan, sićušan, uplašen i kukavica, nepravedan, i dobar samo na trenutke, a to me nije lječilo, bio sam sve okoreliji.
– Kada jednom shvatiš da je sve farsa, opametiš se i kreneš izrabljivati i varati druga ljudska bića. Podignut ću carstvo na slomljenim tijelima i životima nemoćnih ljudi, žena i djece – strpaću im ga do jaja. Pokazat ću im ja!
– Imam dovoljno vlastitog plastelina za igru. Ljudi mi isprazne baterije.
– Da, neki životi stvoreni su da budu protraćeni.
– Tanki smo poput papira. Živimo od sreće izražene u postocima, privremeno. To je ono što je istodobno i najbolje i najgore, vremenski faktor. Možeš sjediti na vrhu planine i desetljećima meditirati, i ništa se neće promijeniti. Možeš promijeniti sebe, tako da te lakše prihvaćaju, ali možda je i to pogrešno. Možda previše razmišljamo. Trebali bismo više osjećati, a manje misliti.
– Dok živimo, svi upadamo u klopke i koprcamo se u njima. Nitko im ne uspijeva umaknuti. Neki čak prožive cijeli život u njima. Bit je u tome da se shvati da je klopka upravo ono što jest: klopka. Ako se nalazite u klopci a toga niste svjesni onda ste gotovi.
– Odbojna mi je bila svaka ideja da postanem nešto, od toga mi je bilo muka… Da se oženim, napravim djecu, odlazim nekud na posao svakog božjeg dana i vraćam se. Ni u ludilu… Zar je čovjek samo zato stvoren: da izdrži sve to i onda umre?
– Na kraju sam se ispružio na kantama za smeće i zaspao. Znao sam da bi me dolje na pločniku ščepali štakori. Bio sam bistar mladić.
Izvor Gledišta
