Sjećanje unutar nacionalnih kategorija: Šta nije u redu sa komemoracijom žrtava rata u Bosni
Kako se obilježavanje 20 godina od genocida u Srebrenici pretvorilo u spektakl zbog bijesa prisutnih izazvanog dolaskom Aleksandra Vučića na komemoraciju, postoji dublji problem u vezi sa javnim komemoracijama žrtvama rata u Bosni ili Hrvatskoj. Sve komemoracije održavaju se na mjestima gdje su izvršeni zločini nad članovima jedne nacije, bilo da su u pitanju Potočari ili Vukovar. Ceremonije, simboli, komemoracije su nacionalne i često religiozne i naglašavaju one kategorije koje su ubice nametnule svojim žrtvama. Ljudi su umirali kao Hrvati, Bošnjaci ili Srbi, a ne zato što su bili majke, sinovi, inžinjeri ili ljubitelji životinja. Međutim, da li to znači da ih se treba isključivo sjećati kao takvih? Izrazito religiozna dimenzija Potočara takođe Muslimane čini Muslimanima (kao nacionalna kategorija) koji i jesu ubijeni zato što su Muslimani, ali koji su možda bili ateisti ili agnostici, kao i na drugim mjestima širom memorijalnog reljefa bivše Jugoslavije.
Ovo ima dvije negativne posljedice. Prvo, nema zajedničkog mjesta za prisjećanje na civilne žrtve ubijene zbog svog etniciteta, bez obzira da li su bili Srbi, Bošnjaci ili Hrvati. Ovo bi doprinijelo nalaženju prostora za zajedničko sjećanje i priznavanje. Umjesto toga, sjećanje na jednu grupu žrtava jeste jednostrana politička izjava koja služi kao podrška jednom ili drugom narativu. Drugo, to je dovelo do toga da su komemoracije žrtava postale dio nacionalističkih projekata i narativa, tako je ubijanje srpskih civila u Kravici korišteno da se umanje ili relativizuju žrtve Srebrenice. Ali ovo nije jedini primjer gdje se vlastite civilne žrtve koriste za potvrđivanje narativa o nevinosti jedne nacije i njenog statusa žrtve.
Naravno, neki mogu tvrditi da zajednička komemoracija civilnih žrtava može predstavljati rizik od zaboravljanja ili umanjivanja činjenice da je većina žrtava u bosanskom ratu bila iz reda bosanskih Muslimana, te rizik od podržavanja narativa o jednakoj odgovornosti svih strana u sukobu. Ovo bi zasigurno bila greška (prema Bosanskoj knjizi mrtvih, od blizu 40,000 civilnih žrtava, oko 83% su bili Muslimani-Bošnjaci, oko 10% Srbi i 5.5% Hrvati). Jasno je da je najveći teret za ratne zločine i civilne žrtve na vojsci bosanskih Srba, ali to ne bi trebalo onemogućiti priznavanje ostalih civilnih žrtava rata, od kojih su mnoge takođe bile žrtve etničkog čišćenja.
Mjesta kao Potočari će postojati i imaju svoj raison d’etre. Takođe, imaju i veliki značaj i važnost kao mjesta na kojima političari iskreno priznaju zločine počinjene od strane članova vlastite zajednice (ne kao što je Vučic to uradio, prvo pokušavši da spriječi javnu komemoraciju u Beogradu, a onda se protiveći rezoluciji UNSC-a, što je dovelo do ruskog veta). Ipak, bez zajedničkih mjesta komemoracije postoji rizik da će sjećanje na prošlost samo potvrditi podjele i prihvatiti i ojačati kategorizaciju žrtava i počinilaca u jasno definisane etnonacionalne grupe.
