U okviru USAID-ovog projekta PRO-Budućnost nedavno je u Sarajevu organizovan događaj pod nazivom ”Trebamo znati”, a koji je posvećen obilježavanju 20 godišnjice geocida u Srebrenici. U sklopu pomenutog događaja upriličena je posjeta predstavnika različitih opština Galeriji 11/07/95 čime je demonstrirana posvećenost projekta prihvatanju onog što se dogodilo drugima i saosjećanje prema onima koji su najviše stradali, zagovarajući promjene u pravcu mira i nenasilja.
Tada su se na istom mjestu našli predstavnici iz tridesetak opština: Tešanj, Sokolac, Gradačac, Teočak, Sanski Most, Maglaj, Mostar, Goražde, Tuzla, Doboj, Glamoč, Kladanj, Novi Grad (ne sarajevska općina Novi Grad, već Novi Grad iz Krajine), Bosanska Krupa, Gornji Vakuf-Uskoplje, Srebrenica, Bratunac, Zenica i pokazali su da je zajedništvo i pomirenje u BiH moguće. Nakon posjete galeriji 11/07/95 upriličena je i posjeta Historijskom muzeju BiH uz vodstvo profesora Nerzuka Ćurka koji je u tom prostoru održao istorijski čas.
PRO-Budućnost (Povjerenje, Razumijevanje, Odgovornost za Budućnost) je četverogodišnji USAID-ov projekt izgradnje pomirenja i povjerenja među građanima i građankama svih etničkih skupina u BiH. Projektne aktivnosti provodiće se u 30 općina/opština u Bosni i Hercegovini, a uključiće mlade, nevladine organizacije, udruženja/udruge žena, vjerske zajednice, medije, različite nivoe institucija vlasti, koji će zajednički doprinijeti boljem suživotu građana i građanki Bosne i Hercegovine.
Sa prof. dr Nerzukom Ćurkom, koji je aktivno učestvovao u radu na projektu PRO- Budućnost, za portal BUKA razgovarali smo o kulturi sjećanja, empatiji u BiH, pomirenju u BiH, projektu PRO-budućnost i drugim temama.
“Kultura sjećanja je jedan od najvažnijih instrumenata u izgradnji mira za (post)konfliktnu zajednicu kao što je BiH. U kulturu sjećanja ne treba uključiti samo događaje koji se odnose na posljednji rat, nego u jednom transhistorijskom i transnacionalnom smislu treba razvijati odgovorne kulture sjećanja u kojima se kao glavno paradigmatsko načelo pojavljuje sljedeća ideja: možemo li doći do istine na način koji isključuje povlaštene naracije u interpretaciji istorijskih činjenica? Rekao bih da je naš ključni problem upravo u nedostatku empatijskog obrasca u tumačenju onoga što se desilo. Jedno apriorno uvjerenje dominirajućih političkih i intelektualnih elita da su samo oni sa svojom interpretacijom u pravu, razara ionako podijeljeno društvo u Bosni i Hercegovini. Ipak, dvadeset godina od okončanja rata, naša traumatična društvenost obogaćena je nekolicinom utopijskih projekata koji, neovisno jedni od drugih, zagovaraju promjenu zbilje, s plemenitim ciljem da se kao ljudi, sa svim svojim nadama i sa svim svojim predrasudama, suočimo sa razlozima našeg zajedničkog neuspjeha bez bijega u opasnu ugodu šovinizma i nacionalizma.
Teško se suočiti sa onim što se desilo, naročito ako ste odgovoran čovjek u svijetu neodgovornih”, rekao je za BUKU prof. dr Nerzuk Ćurak.
Profesor Ćurak kaže da smo, nažalost, tek u pionirskoj fazi otkrivanja načina kako da prihvatimo i priznamo patnje drugih, ali ističe i da nikad nije nije kasno osvojiti metode, tehnike i naracije koje nas uče da prihvatimo ono što se desilo, a da to ne bude zalog nove mržnje i novih podjela, nego da to suočavanje sa prošlošću bude istinski zalog za bolju budućnost.
Na pitanje kako to uraditi profesor Ćurak kaže da je “istina nedjeljiva i da nju prati sjaj njene vlastite jasnoće”, bez obzira što svako ima svoju istinu istine.
“Kad govorimo o nedjeljivosti istine ja plediram za jedno istinsko suočavanje na način da se prekine sa nacionalističkim i šovinističkim naracijama koje nas nikuda ne vode. Uzmimo za primjer Prijedor, jer je taj grad suočen sa redukcijom sjećanja koje se u interpretaciji lokalnog srpskog nacionalizma svodi na poricanje onoga što se dogodilo u posljednjem ratu. Znate, u Prijedoru je ubijeno na hiljade ljudi koji imaju svoje ime i prezime. S tim se treba suočiti, sa Omarskom se treba suočiti, bez dijeljenja lekcija bilo koga iz bilo koje superiorne pozicije. Od izuzetne je važnosti da se proizvodjači zaborava i donositelji odluka suoče sa sopstvenim demonima prihvatajući ideju da se u Omarskoj podigne spomenik ljudima koji su ubijeni, a ne onima koji su ubijali”, kaže naš sagovornik i dodaje da, primjera radi, gradonačelnik Prijedora, gospodin Marko Pavić, koji se opire izgradnji dostojanstvenih memorabilija ubijenim Bošnjacima, Hrvatima i drugima u Prijedoru, naročito ako će negdje stajati riječ genocid, jer u Hagu za događaje u Prijedoru nema presude koja uključuje genocid, takvim pristupom pravi ljudsku grešku univerzalne naravi: on ne želi biti bolji čovjek.
Međutim, profesor Ćurak se pita: Kakve veze imaju pravne presude sa odgovornim sjećanjem na ubistva naroda? “U Drugom svjetskom ratu, nad srpskim narodom Potkozarja je napravljen genocid i bilo bi strašno reći da to nije tačno. To što što tad nije postojao pojam genocid ništa ne znači u suočavanju sa moralnim posljedicama masovnih ubojstava naroda. Zar trebamo reći da to nije bio genocid, jer tad taj pojam nije postojao? Slično možemo kazati i za turski genocid nad Jermenima. Znate, u ovako potencijalno divnoj i objektivno raspolućenoj zemlji, veliki broj donositelja odluka koji ne mogu da se udalje od svoje nacionalističke interpretacije bliske prošlosti, ne doprinose izgradnji povjerenja i pomirenja. Zvanični Prijedor što prije mora, s punim pijetetom, odati počast nevino ubijenim ljudima, a ne da to radi tek nekolicina velikih ljudi mog voljenog grada.
TREBAMO SE UČITI SAOSJEĆANJU
Nerzuk Ćurak kaže da je pravi način da se suočimo sa onim što se desilo da prihvatimo činjenicu da su žrtve u BiH naš univerzalni udes i da moramo učiti da saosjećamo jedni sa drugima, a ne da vršimo podjelu žrtvi.
“Važno je da priznamo ono što se desilo, ali sa ključnim kriterijem empatije i razumijevanja patnje i bola drugih, a ne da uvijek vršimo relativizaciju, relativizaciju, relativizaciju. Strašno je da se ta famozna riječ ‘ali’ uvijek pojavi kad trebamo dostojanstveno progovoriti o žrtvama. Ali, pa opet ali i oni su nas i tako dalje... Ponavljam, nema relativizacije u zločinu. Nad građanima Sarajeva srpske nacionalnosti, na Kazanima, brdu iznad Sarajeva, napravljen je brutalan zločin. I ne smije biti relativizacije zločina tipa: ‘ali znate šta su nama napravili u Srebrenici, Prijedoru, Višegradu… Takvi pristupi spiralu nasilja čine vječnom kategorijom i udaljavaju nas od mirovne katarze’”, kaže prof. Ćurak.
On ističe da nema relativizacije kada je u pitanju Srebrenica. “Svaki odgovorni ljudski um i dobro srce mora se pred tim bolom pokloniti i shvatiti da je to strašni zločin koji se imenuje rječju koja opominje i oslobađa, a to je riječ genocid. Sanjam velike ljude u ovoj zemlji i ovoj regiji koji će poput njemačkih velikana duha i velikih političara razviti odgovornu kulturu sjećanja, a ne poricanja, koji će priznati ono što se desilo, bez filistraskog trgovanja nepojamnim zločinima. Negiranje je ubijanje budućnosti. Njemačka je nedavno priznala genocid u Namibiji i izvinila se, a da ne pominjemo kako je holokaust nad Jevrejima postao dio njemačke kulture odgovornog sjećanja. Toj kulturi priznavanja sopstvenog zla mi moramo učiti generacije koje dolaze. Međutim, važno je da nema ideje dominacije. U interpretaciji onoga što se desilo ne smije biti želja da se drugi ponizi. Naš problem, u cijeloj zemlji, je što svaka nacionalistička struktura želi, ne da se svi suočimo sa onim što se desilo, nego samo da ponize drugog”.
Nerzuk Ćurak ističe da se valja učiti jednoj novoj edukaciji, novom pristupu u obrazovanju ljudi; sa sjećanjem se mora obazrivo rukovati, jer u sjećanju su riječi najvažnije, odnosno kako ćete nešto reći.
POTREBNE ZBILJSKE PROMJENE U OBRAZOVANJU
Na pitanje kakva nam je budućnost u BiH, imajući u vidu da smo opterećeni temama nacije, nacionalizma i religije, i to ne samo kod starijih generacija, već i mlađe generacije, koje su rođene neposredno pred kraj rata ili poslije završetka rata i gaje taj nacionalistički narativ, profesor Ćurak kaže da od mlađih generacija ne možemo ni očekivati drugačije razmišljanje, jer imamo obrazovni sistem koji je generiran iz šizofrenog političkog sistema, pa tako imamo i šizofreno obrazovanje u kojem nacionalističke ideologije samo vide instrument za realizaciju svojih partikularnih, redukcionističkih i anahronih tribalističkih ideologija.
“Bez zbiljskih promjena u obrazovanju, bez ohrabrivanja mislećih nastavnika koji kritički interpretiraju ono što se desilo i koji nisu podložni utjecaju nekompetentnih parohijalnih političara a koji su, nažalost, vrlo često, ključni za donošenje odluka unutar obrazovnog sistema, stvari će se usložnjavati i mi ćemo samo proizvoditi novu djecu budućih nacionalizama”, kaže profesor Ćurak i dodaje da su svi oni koji rade na tome nitkovi i da zaslužuju apsolutni prezir.
Naš sagovornik dodaje da ne može shvatiti kako se mogu zazivati na primjer evropske integracije i zahtjevati ulazak u Evropsku uniju, a i dalje insistirati na plemenskim kategorijama, na kategorijama koje su sa stanovišta organizacije političke zajednice vrlo često kontraproduktivne i iracionalne.
“Mi imamo taj politički sistem takav kakav je, a to je jedan postdejtonski politički sistem zasnovan na dva entiteta i sad mi nemamo druge opcije nego korak po korak stvarati uvjete da politički sistem radi na proizvodnji društva i zajednice koji su samoodrživi u ekonomskom, kulturnom i socijalnom smislu, ali da bismo to uradili treba htjeti uspostaviti pravnu i političku zajednicu. Nažalost, većina naših donositelja odluka ne želi da uspostavi niti pravdu, niti pravnu, niti političku zajednicu zato što u jednom anarhijskom sitemu mogu da ‘love u mutnom’, mogu odlagati svoj eventualni odlazak u zatvor i slično”, ističe naš sagovornik.
VAŽNOST POMIRENJA
Profesor Ćurak kaže da nije sretan što domaći, politički, intelektualni i religijski faktori, ali ni međunarodni, nisu prepoznali važnost pomirenja odmah nakon okončanja rata jer je već tada trebalo započeti zbiljsku edukaciju u smislu izgradnje mira i pomirenja na teritoriji cijele BiH.
“Međutim, svjedoci smo da sad, dvadeset godina poslije rata imamo iskazani interes međunarodnih ali i domaćih faktora, što je dobro, da se zbiljski radi na izgradnji povjerenja i pomirenja ali na relevantan način a ne samo kroz infantilije tipa ‘mir, mir niko nije kriv’. Nedavno je i Predsjedništvo BiH, uz podršku OUN-a, usvojilo deklaraciju kojom pozivaju građane da započnu procese izgradnje povjerenja i pomirenja, ohrabrujući dijalog koji nas može odvesti do tačke u kojoj ćemo biti spremni promijeniti svoje nepromjenjive stavove. ”, ističe Ćurak.
Profesor Ćurak kaže da ga raduje što je CRS (Catholic Relief Services) uz podršku USAID-a započeo projekat PRO-Budućnost koji je zasnovan na jednom uvjerenju da bi trebalo, na lokalnom nivou - među lokalnim zajednicama koje su u prošlom ratu bile u sukobu, pokušati započeti iskrenu debatu o pomirenju sa jednim postepenim, finim pristupom u kojem će se građani kroz dijalog suočiti sa teškim pitanjima, a ne da stalno bježe u neke nacionalističke mitologije”, napominje Ćurak.
On dodaje da je aktivni učesnik PRO-Budućnost projekta u kojemu CRS, zajedno sa Forumom građana Tuzla, Helsinškim parlamentom građana Banjaluka, predanim volonterima i aktivistima na terenu, u različitim opštinama BiH, i u RS-u i u FBiH, organizuje zajedničke rasprave o teškim pitanjima sa ljudima iz susjednih opština koje su obilježene posljedicama rata.
“Mogu vam reći da je to nešto što mene ispunjava radošću i jednom nadom, jer iako se u biti ne radi o velikom broju ljudi koji dolaze na te tribune, radi se o ljudima koji su aktivisti civilnog društva sa jedne strane, a sa druge tu su političari i donositelji odluka koji žele da izgrade bolje zajednice. Ovo što radimo nije samo vlasništvo civilnog društva koje se apriori, često i nedobronamjerno određuje kao irelevantni topos izgradnje mira, već su naše teške ali iscjeljujuće i važne priče vlasništvo i lokalnih aktera zakonodavne i izvršne vlasti koji su prepoznali šansu za boljitak svojih općina. Rekao bih da na jedan fin način otvaramo vrlo teška pitanja sa idejom da se u građanima kao pojedincima pojavi upit: pa čekajte, da li se ja zaista suočavam na najedakvatniji način sa onim što se desilo, da li ja mogu da sebi postavim pitanje- možda se desio neki zločin i u moje ime a da me niko nije pitao, šta ja o tome mislim, kako mogu preći izmaštane granice podjela i ići u susret drugome, kako mogu osjetiti bol drugoga?”, kaže profesor Ćurak.
On ovim putem želi da oda priznaje svima onima koji učestvuju u ovome projektu, jer iako promjena ne dolazi u jednom trenutku važno je aktivno raditi na pomirenju pošto se sve to slaže u memoriju društva i onda za deset, dvadeset, trideset ili stotinu godina upravo takvi načini rada kreiraju jedan rezultat i nadu da se može izgraditi bolje društvo koje je zasnovano na slobodi i pravdi. Profesor Ćurak želi da ohrabri i medijske poslanike, intelektualce i političare, koji nisu skloni nacionalizmu i šovinizmu, da aktivno rade na izgradnji povjerenja i pomirenja, jer iako ono neće doći odmah i sada, doći će. To je dug proces, koji zahtijeva pažljivo rukovanje i uvjerenje da svijet ne počinje i ne završava sa nama.
Razgovarala Maja Isović
Ovaj tekst je objavljen uz podršku američkog naroda preko Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Autori teksta su odgovorni za njegov sadržaj i stavovi koji su u njemu izneseni ne odražavaju stavove USAID-a ili Vlade Sjedinjenih Američkih Država.
