Kome i čemu mimohodite?
Pitanje može biti i retoričko. Jer razumnim glavama odgovor ne treba. Hrvatska vojska će defilirati ili mimohoditi sama sebi, odnosno, onome što je od postanka i predstavljala i čije interese je posredno ili silom zastupala. Mimohod sigurno neće biti u čast naroda čija bi vojska trebala biti. Jer mimo interesa naroda je uvijek i hodila.
A pitanje mogu postaviti i iz različitih uglova.
Mogu kao branitelj. Bio sam u ratu ’91. ( eto gdje sam bio ’91.! ), ponešto i ’92., a i ’93., skoro sam zaboravio. Nikada za to ništa nisam tražio pa mi ne treba ni mimohod. On treba ništarijama, neradničkom šljamu što se u začecima zavukao u vojsku osjetivši priliku da postane netko i nešto. I zbog kojeg smo više ličili na naoružanu bandu nego na vojsku. Švercerima, kriminalcima, nepostojećim bojnama, poduzećima za drogu i prostituciju pod krinkom „vojne policije“ koje HV nikada nije raskrinkala te se stoga kroz njih može identificirati. Desetinama tisuća krkana u nezasluženim penzijama. Ološu koji je na povratku iz Oluje u kamionima vozio televizore i bijelu tehniku, ološu kojeg HV nikada nije izdvojila i odrekla ga se, smeću radi kojeg više nikada nisam otišao ni na jedno postrojavanje brigade. Jer s tim gnjidama u istom stroju mogu stajati samo oportunističke gnjide glumeći patriotizam. Pa da, njima trebaju mimohodi.
I ratnoprofiterskoj zapovjedničkoj kamarili, generalsko-poduzetničkom zboru milionera, njima treba. Uniformi HV-a kao simbolu korupcije svih korupcija u Hrvatskoj, od prvog dana do danas. Nepotrebno brojne vojske koja je imala barem tri puta veće troškove od realnih, a koji nikada nisu bili podvrgnuti nikakvoj reviziji, RH-Alanima i dijamantima, u čast vojske što je suludim privilegijama i penzijama stravično i dugoročno zadužila ljude koje je navodno oslobodila.
Za to je mimohod svakako potreban. Mitomanstvu, idolopoklonstvu, lažima i
smeću pod tepihom treba jedan dobar mimohod da požive još malo, još
koju godinicu dok sve ne dozlogrdi ozlojeđenim i ogorčenim mladićima,
dok im ne počnu dizati u zrak spomenike, kao što su eksplozivom HV-a
razoreni gotovo svi spomenici NOB-u.
Malo treba mimohoditi i u čast služinčenja angloameričkim fašistima, što je jedina preostala svrha HV-a. Pokazati njemačke haubice koje još nemamo, a i ne trebaju nam, pokazati zube neprijateljima iako ne znamo ni tko su neprijatelji, pokazati da smo i dalje spremni biti pokriće za krvave američke pohode na zemlje koje su nam donedavno bile prijateljske, a i ekonomski partneri. Da, za to nam treba mimohod, sa što više onih raketa u erekciji, nek se ISIL-u tresu gaće.
Mogu pitati i kao radnik. Treba li mimohoditi u čast mog poduzeća koje je u ratu pljačkano, a u poraću oteto? Kao i sijaset drugih. U čast brutalnog obespravljivanja radništva diljem Hrvatske čiji suverenitet tobože čuva HV? Ne treba. Defilirati treba u čast kapitalista i tajkuna kojima je HV od početaka bila posredni zaštitnik, koji su u „vlaku oslobođenja“ prema Kninu pjevali s tamburašima i bahato se nabacivali novčanicama. Zbog njih se mimohodi; da bi se još malo podgrijao mit o teško stradaloj zemlji u ratu zbog čega se, eto, ekonomske posljedice osjećaju i danas.
Ili kao građanin. Iako pojam „građanina“ ne volim jer su građani i Todorić i istraživač kontejnera. Treba li mimohoditi u čast potpunog gubitka suvereniteta, uništene industrije, dužničkog ropstva, devastirane poljoprivrede, pola milijuna nezaposlenih? U čast teškog zanemarivanja znanosti i umjetnosti, dekadencije, perfidne i sustavne privatizacije zdravstva i obrazovanja, u čast punih autobusa u kojima mladi ljudi bježe iz ove sveopće besperspektivnosti? Ne, ne treba. Mimohod treba da bi se sve te svinjarije prikrile.
Treba li mimohoditi u čast 250 000 protjeranih ljudi s područja koje svojim današnjim stanjem vrlo jasno pokazuje koliko nam je zapravo do njega stalo; pustoš posvemašnja, sve zaraslo u drač i trnje, u mraku, tek s ponekom uličnom svjetiljkom ispod koje tetura poneki nesretnik na alkoholnoj terapiji. Eto vam Krajina, eto vam Knin, Benkovac i sve ostalo, kako izgleda, jel tome mimohodimo? Uništenoj industriji i poljoprivredi, kataklizmičkim slikama nekad prosperitetnih proizvodnih hala, nepismenim lokalnim šerifima, tragikomičnoj birokraciji u stranačkim sinekurama po tragikomičnim općinama?
Treba li mimohoditi u čast dana kad su gorjela sela, u čast šljama koji
je iz kuća iznosio tuđe televizore i frižidere, poštenim radom zarađene i
plaćene, u čast primitivne bagre što se ni po čemu ne razlikuje od one
četničke koja je to radila par godina prije? U čast pucanja u civile, u
kolone civila, u čast nikad procesuiranih zločina i teškog osramoćenja
Hrvatske? U čast svirepo poubijane starčadi u Gruborima? Ili u čast i
slavu našeg pravosuđa koje je konstatiralo da za to nitko nije kriv iako
se točno zna tko je tamo bio?
Trebaju li nam mimohodi krcati populističkim prenemaganjem,
politikantstvom, licemjernim i nespretnim izljevima patriotizma i
podgrijavanjem međunacionalne napetosti? Naravno da ne trebaju.
Treba li odati počast svim poginulima koji su čestito sudjelovali u ratu?
Naravno da treba.
Ali ne na ovakav način i s ovakvim ljigavcima kao glavnim akterima. Jer
to za poginule nije odavanje počasti već uvreda. Jer bi, da kojim čudom
mogu oživjeti, prvo za glavu skratili pola uzvaničke svite.
Sviđa mi se prijedlog da se umjesto „Dana pobjede i domovinske
zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja“ ( naziv je duži od Zločina i
kazne ) proslavi prvi dan mirne reintegracije, koliko god je šeprtljavo
provedena, kao Dan mira.
Ili još bolje, da izaberemo neki drugi dan i slavimo Dan ljubavi.
Punog naziva „Dan ljubljenja, grljenja, svako sa svakim niko sa nikim
više od dva puta za jednu večer, dan velikih porcija vrućih ćevapa s
više luka, dan hladne pive i legalnog THC-a, dan pjesme i zajebancije,
dan kremšnita i sokova po izboru“.
E to bi bio mimohod za pamćenje!
Preuzeto sa Kontraportal
