<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Stevan Salatić: Saosjećanje – najskuplja balkanska riječ

Neko ko smatra da je vršeno etničko čišćenje nad sopstvenim narodom, a negira etničko čišćenje drugih naroda, gubi moralno pravo da obilježava sopstveno stradanje.

11. august 2015, 12:00

Za razliku od zemalja zapadne Evrope, gdje u vrijeme julskih i avgustovskih vrelih dana, novinske stupce tradicionalno namijenjene teškim političkim temama zamjenjuju neke vedrije i “laganije” društvene teme, u medijskom diskursu Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije otvara se prostor za nova nacionalistička zbijanja, sjećanja na stare rane i kolektivno upiranje prstom u neke već odavno predodređene nacionalne neprijatelje. Ni ovogodišnji vreli ljetni dani nisu prošli bez ove već ustaljene medijske pojave.

Jul i avgust mjesec su periodi obilježavanja raznih stradanja u zemljama bivše Jugoslavije. Bošnjački narod se sjeća velikog stradanja sopstvenog stanovništva u Podrinju i obilježava godišnjicu od velikog zločina nad civilnim stanovništvom u Srebrenici. To je i period obilježavanja vojnog proboja iz tzv. bihaćkog džepa u okviru vojne akcije Oluja. Srpski nacionalni korpus, s druge strane, tokom istog perioda, obilježava svoja dva velika stradanja: stradanje civilnog stanovništva u Drugom svjetskom ratu na prostoru kvislinške NDH, kao i stradanje i pogrom srpskog civilnog stanovništva iz Hrvatske u okviru vojne akcije Oluja. Hrvatski nacionalni korpus, s druge strane, sjeća se svojih nedužno nastradalih civila u srednjoj Bosni, ali i proslavlja godišnjicu “vojno-redarstvene akcije Oluja”, u kojoj je po dominantnom medijskom izražaju u Hrvatskoj “oslobođeno nešto više od 18% okupirane teritorije Hrvatske”.


Svi ovi događaji postali su main-stream u medijskom diskursu, a kao takvi su se inkorporirali u cjelokupan javni diskurs. Oni okupiraju cjelokupan javni prostor u vrijeme obilježavanja i samo se o njima piše i govori.  Ne postoji medij koji se tokom pomenutog vremenskog perioda ne bavi temeljno i analitički pomenutim događajima i obilježavanjima. To je postala prilika da se izvrši godišnje nacionalno grupisanje i dogmatičko ponavljanje davno naučenih nacionalnih lekcija o kolektivnim zlikovcima i kolektivnim žrtvama. Događajima i ličnostima koje su bili akteri tih događaja mediji su dodijelili statuse simbola koji karakterišu nacionalnu žrtvenost i stradanje. Manipulacija kontekstom, terminologijom i širinom stradanja, kao i brojem žrtava, pretvorili su se u svojevrsno takmičenje koje rezultira stvaranjem kolektivne isključivosti prema svima koji nisu spremni da priznaju onu viziju prošlosti koju jedna strana ima. Simboli stradanja su davno napravljeni ili se još uvijek konstruišu. Jasenovac, Prebilovci, Vozuća, s jedne strane; Bihać, Potočari, opkoljeno Sarajevo, s druge strane; Vukovar, srednja Bosna, Kninska krajina, s treće strane, postali su nacionalni simboli koji se obilježavaju pan-nacionalno. O tim događajima zna i percipira ih kolektivno svaki član nacionalne grupe, bez obzira u kom dijelu svijeta živi. Ovi događaji su postali zavještanje budućim generacijama da je neophodno pamtiti svoje žrtve, ali takođe i njihove (kolektivne) dželate. Jer ako zaboravite, kažu naši mediji, izgubićete svoj nacionalni identitet.


Isključivost je ona bitna osobina koja karakteriše sva julska i avgustovska kolektivna obilježavanja. Politički govori upućeni sa obilježavanja stradanja imaju istu poruku “oprostiti, ali ne i zaboraviti”. Ali ne zaboraviti šta? Sjećanja na žrtvu koju su pojedinci dali za nacionalnu stvar, sjećanje na drage osobe koje su prerano dale živote, sjećanje na počinioce zločina koje će u budućnosti donijeti pravdu svima onima koji je čekaju ili sjećanje na to da svi mi tu među sobom imamo nekog kolektivnog arhetipa neprijatelja!? Biće da je ovo posljednje! Taj kolektivni arhetip neprijatelja otjelovljen je u jednom ili dva naroda, čija je istorijska predodređenost, po riječima političkih predstavnika, “učiniti nešto nažao jednom narodu”. Kroz proteklih 20 godina obilježavanja ratnih stradanja na Balkanu, stvoreni su nacionalni mitovi o narodnom vuku i jagnjetu, o kolektivnoj žrtvi i njegovom dželatu koji nikad ne spava, o istorijskom zavještanju da ko zaboravi prošlost neće vidjeti ni budućnost… Ovakvim pristupom, balkanski narodi se već 20 godina drže u stanju kolektivne razdražljivosti. Baš kao i pas koga vlasnik udara po njuški kako bi bio u stanju emotivne razdražljivosti da bi, kad zatreba, napao poštara koji donosi račune, tako i naše političke elite, zarad izbornog rezultata, medijskim sredstvima udaraju sve nas po nosu, kanališući našu nacionalnu ozlojeđenost prema drugom etničkom kolektivitetu.


Primjer koji najbolje potkrepljuje sve navedeno jeste izjava predsjednice udruženja Majke Srebrenice, na obilježavanju godišnjice Oluje, u kojoj kaže: "Da nije bilo Oluje, vjerovatno bi se desio novi genocid nad Bošnjacima u Bihaću”. Tom izjavom se jasno daje do znanja da realne žrtve drugih naroda (prognani i ubijeni Srbi u vojnoj akciji Oluja) znače manje nego “potencijalne žrtve” sopstvenog naroda. Riječ “vjerovatno” ima veću kolektivnu snagu nego “stvarno”. Najgore od svega jeste da ovakva izjava nije pojedinačan incident, već obrazac mišljenja koji vlada na sve tri strane koje su devedesetih bile u ratnom sukobu. Nepostojanje saosjećanja prema  žrtvi iz reda drugog naroda stvarnost je koja je sveprisutna u sistemu percipiranja događaja iz prošlosti. Žrtva drugog naroda smatra se za kolateral neke pogrešne, zločinačko-planske politike etničkog arhetipa neprijatelja i ona nema niti vrijednost, niti težinu.


Ono čega svi moramo biti svjesni jeste činjenica da je etničko čišćenje bilo modus vivendi političkog života ranih devedesetih. To je u ratnim vremenima bila strategija sva tri politička vrha. Neko ko smatra da je vršeno etničko čišćenje nad sopstvenim narodom, a negira etničko čišćenje drugih naroda, gubi moralno pravo da obilježava sopstveno stradanje. Kao što jedan kolektivitet ne može biti nosilac krivične odgovornosti, tako taj isti kolektivitet ne može biti nosilac ni oreola kolektivne žrtvenosti. Jedino kad svi uobzire ove činjenice, proces pomirenja među narodima Balkana postaće moguć.