Sada je 2015. godina. Rat na ovim prostorima stao je 1995. godine. Okrugla godišnjica kao dobra prilika za mirno i dostojanstveno obilježavanje stradanja na ovim prostorima, ali i prilika da se razgovara o budućnosti regije u kontekstu međunacionalnih odnosa i pomirenja. Umjesto toga, dobili smo nešto potpuno drugačije. Dvadeseta godišnjica postala je poligon za izlive međunacionalne mržnje, koja je doslovce kuljala na sve strane, dodatno podgrijavajući ionako već dobro usijan balkanski prostor.
Čini se da međunacionalni odnosi nisu nikada bili ovako zaoštreni, puni retorike karakteristične za prošli vijek, kada smo osim riječi koristili i olovo kao argument. Rat, čini se, nikad nije ni završio, samo što se on ovog puta vodi kamenicama, vojnim paradama, prisutan je na misama, parastosima, dženazama....
U ovoj zemlji, kultura sjećanja na stradanja je selektivna i egoistična. Svako se sjeća svojih žrtava, svako tuguje za svojima, i u tom narativu prolaze godine. Na one druge niko se ne obazire, tek u ponekoj opštoj političkoj frazi. Na Balkanu ne postoji nešto što se zove volja za postizanjem Istine, ako je ona uopšte nešto čemu se teži. Pitanje koje se postavlja jeste da li ikome ovdje treba Istina?
Jesu li upravo ovo bili motivi Aleksandra Vučića da predloži narodima regije, kao i njihovim liderima, Zajednički dan - dan sjećanja na sve žrtve koje su stradale u proteklom ratu na prostorima bivše Jugoslavije ili je sve ovo isprazna politička fraza bez konkretne forme? Koliko je Vučiću stalo do pomirenja i šta stoji iza ideje o „balkanskom pomirenju”?
"Nikada neću odustati od ideje o zajedničkom danu sjećanja za sve žrtve ratova s prostora bivše Jugoslavije. Ponosan sam na tu inicijativu i vjerujem da će se kad-tad, makar i za dvije do tri godine, regija pomiriti", kazao je Aleksandar Vučić nakon mnogobrojnih kritika upućenih njemu, kao inicijatoru Zajedničkog dana sjećanja.
Njegovu inicijativu prihvatili su političari iz Republike Srpske i crnogorski predsjednik Filip Vujanović, dok je ostatak regije blago rečeno ostao nezainteresovan. Inicijativa je ocijenjena kao propaganda, Vučićev marketing i "pucanj u prazno".
Predsjednik Crne Gore Filip Vujanović podržao je inicijativu o, kako je rekao, pomirenju uvjeren da bi obilježavanje zajedničkog dana sećanja na žrtve rata s prostora bivše Jugoslavije bilo u funkciji očuvanja stabilnosti regiona. Dodao je i to kako je uvjeren u plemenitost i dobronamjernost Vučićevog prijedloga.
Možda i najproblematičniju izjavu u vezi sa Zajedničkim danom izrekao je Mladen Ivanić, koji je kazao da Inicijativa, zapravo, pokazuje superiornost Srba na ovim prostorima. Tu „superiornost” Ivanić nije dodatno objašnjavao, ali je naglasio da bi ova inicijativa mogla zaživjeti sa novim političkim liderima na Balkanu. Da li je među nove lidere svrstao i sebe, može se samo spekulisati.
Hrvatski i bošnjački političari su inicijativu odbili jednoznačno.
Hrvatski premijer Zoran Milanović kazao je da, uz dužno poštovanje i saučešće, niti Hrvati ikome propisuju praznike i dane žalosti, niti će iko njima.
Bakir Izetbegović rekao je da je inicijativa preuranjena i da joj mora prethoditi završetak procesa stabilizacije i normalizacije ukupnih odnosa u regionu.
Inicijativa: Simbolika, prazna politička fraza ili ozbiljna volja za pomirenjem?
Vesna Teršelič, voditeljica Documente iz Zagreba, kaže za BUKU da je za priznanje patnje svih žrtava potrebno puno više od površnih simboličkih inicijativa.
„Skeptična sam prema prijedlozima koje dolaze od voditelja zemalja koje su prvo vodile rat, a onda više od dva desteljeća nisu imale političke volje za istraživanje počinjenih ratnih zločina i pravovremenu podršku žrtvama rata. Kad bi inicijativa bila korak u cjelovitom programu priznanja prava svih civilnih žrtava, uz rješavanje sudbine nestalih, učinkovitije procesuiranje ratnih zločina i obeštećenje, svakako bih je pozdravila”, kaže naša sagovornica.
„Suštinsko pitanje jeste - šta je to sadržaj Vučićeve inicijative?”, pita se Branko Todorović, izvršni direktor Helsinškog odbora za ljudska prava RS, te nastavlja:
„Da li ona podrazumijeva niz aktivnosti kojima će se utvrditi kako je i zašto došlo do zastrašujućeg nasilja sa stotinama hiljada stradalih, milionima izbjeglih i raseljenih, hiljadama nestalih i uništenom infrastrukturom, te da li je vlast u Beogradu spremna da preuzme svoj dio odgovornosti i za učinjeno i za neučinjeno?”
„Bez toga”, dodaje Todorović, „ova inicijativa je mali politički trik, isprazna politička frazeologija, kojom bi se, zbog očekivanih rezervi prema inicijativi, Bošnjaci i Hrvati i njihovi politički lideri prikazali kao nekooperativni partneri u izgradnji regionalnog mira i stabilnosti.”
Teršeličeva napominje da ovaj prostor svakako treba javnu raspravu o primjerenim načinima pamćenja žrtava u svim post-jugoslavenskim zemljama.
"Trebaju nam i učinkovitija suđenja, kao i činjenice o svim stradanjima i svi mehanizmi koji mogu pridonijeti doznavanju i društvenom prihvaćanju činjenica, poput Regionalne komisije REKOM. Trebaju nam i programi obeštećenja za civilne žrtve na razini pojedinih zemalja i regije. Trebamo jasnu osudu nasilja kako bi izgradili povjerenje za nove generacije", tvrdi voditeljica Documente.
Branko Todorović, sa druge strane, kaže da je REKOM ostao mrtvo slovo, bez obzira na snažnu finansijsku podršku, te da ova Vučićeva inicijativa u velikoj mjeri podsjeća na projekat REKOM, takođe osmišljen u Beogradu, a koji je takođe bio potpuno neprihvatljiv, prije svega za udruženja žrtava i porodice žrtava. Ističe da su mnogi u BiH tada ukazivali da se radi o pokušaju relativiziranja i falsifikovanja ratnih dešavanja u regionu, te da iza REKOMA u velikoj mjeri stoji režim u Beogradu i njegovi interesi.
"To se sada pokazuje tačnim i premijer Srbije Vučić postaje najznačajniji zagovarač REKOM-a", tvrdi Todorović.
Nermin Bise, novinar iz Mostara, kaže za naš portal da je svaka inicijativa koja potekne s ovih prostora, ukoliko nađe plodno tle, dobrodošla, te da i ova Vučićeva inicijativa mora biti ozbiljno razmotrena.
"Mišljenja sam da bi premijer Srbije morao povesti računa o svojoj dosljednosti i da praktično prati sve ono što mu se pojavljuje kao ideja, inicijativa ili neka namjera. Morao bi se potruditi za još neke korake koji bi značili otklon od Srbije iz devedesetih godina prošloga stoljeća, u kojima se Vučić i nije baš najbolje snašao."
On kaže da je Dan sjećanja za sve žrtve potreban. ali da ima osjećaj da će do potpunog usaglašavanja oko tog pitanja doći vrlo teško, te da je to skoro nemoguća misija.
"Aleksandar Vučić bi morao javnost u regionu uvjeriti da doista zna šta neće, ali i šta hoće. Za sada iz njegovih poteza i praktičnog djelovanja vidljivo je samo to da zna šta neće, ali ne zna šta ustvari hoće."
Regionu je potreban niz paralelnih ozbiljnih i dubokih procesa, sa širokom uključenošću građana i institucija, a u pravcu izgradnje mira i stabilnosti i da je EU, prije svih, trebala dati snažnu podršku procesima izgradnje mira u postkonfliktnim društvima, naravno, u partnerstvu sa zemljama regiona.
„Nažalost, to se nije desilo. Forsirano, neiskreno i vjestački, praviti neki tobožnji Dan sjećanja na žrtve, a da se istovremeno ne rješavaju otvoreni problemi i nezaliječene rane žrtava, je pokušaj "skrivanja prljavštine pod tepih", koji će nam se prije ili kasnije vratiti kao bumerang u lice”, ističe izvršni direktor Helsinškog odbora za ljudska prava u RS.
Imamo li volje da se iznjedri Vili Brant u svakome od nas?
Uprkos osnovnim nedostacima koje ova inicijativa ima, počev od nedostatka forme, o suštini da i ne pričamo, da li je uopšte realno očekivati da će narodi ovdašnjih prostora nekad u budućnosti obilježavati jedan dan bez egoizma i isključivosti? Šta nam je potrebno da se nešto takvo desi u bližoj ili daljoj budućnosti?
Vesna Teršelič kaže da će ovo biti moguće kad politička vodstva i društva u post-jugoslavenskim zemljama budu spremna priznati patnju svih žrtava, što uključuje nedvosmislenu osudu počinjenih zločina, učinkovitije procesuiranje ratnih zločina, rješavanje sudbine nestalih, kao i podršku i obeštećenje žrtava.
Nermin Bise kaže za BUKU da bi svaka od bivših jugoslavenskih republika, odnosno današnjih samostalnih država, morala iznjedriti svog Vilija Branta iz generacije novih i progresivnih ljudi na političkim pozornicama od Vardara do Triglava.
„Takvi ljudi na ovim prostorima postoje i neminovno je da se moraju pojaviti na sceni. Skeptičan sam kad su aktuelni lideri u pitanju u svim državama nastalim raspadom Jugoslavije. U tom smislu, Vučićeva inicijativa neka bude početna osnovica za te nove generacije, ali i njegova spoznaja da ipak nije taj kalibar koji će tu priču iznijeti do kraja. Ne samo on, nego i ostali lideri u regiji, uključujući i spomenutog Ivanića, kao i Izetbegovića i Čovića.”
„Nije bitna isprazna forma, bitna je suština naših odnosa u regionu”, kaže Branko Todorović.
„Najvažnije je da državne institucije, politički lideri, civilno društvo i građani istinski i posvećeno dugoročno rade na stvaranju preduslova za izgradnju mira i povjerenja u regionu, uspostavljanjem četiri stuba tranzicione pravde, krivične pravde, kazivanja istine i utvrđivanja činjenica, reparacija i institucionalnih reformi."
”Eto, to je ono što premijer Vučić treba konkretno da uradi u Srbiji , da na ta četiri polja ostvari rezultate kojima će moći da pokaže svima u svijetu i regionu šta je Srbija uradila, a zatim da to isto očekuje i od susjeda."
„To je jedini pravi i ozbiljan put, koji ne može zamijeniti isprazna retorika i banalizacija ideja o pomirenju. Možda se nekome u Briselu, ili u nekim drugim centrima političke moći, taj zajednički Dan sjećanja čini kao rješenje za sve naše probleme, što je daleko od pameti i stvarnosti”, zaključuje Izvršni direktor Helsinškog odbora za ljudska prava iz Bijeljine.
