Daću par razumnih argumenata zbog čega je bolje sagraditi božji hram umjesto, gluho bilo, vrtića ili kakvog drugog sotoni bliskog objekta.
Prvo i osnovno, crkva je naš kohezioni faktor, kroz koji vazdižemo i bildamo nacionalni mišić. Upamtite, NIKO od građana sa uredno podšišanom dječicom neće biti protiv gradnje črča. Ono, hoće raja po budžacima i jendecima pričati kako im je milije sankalište i igralište od bogougodnog hramčeta. Javno, to znamo svi, nići će tornjevi sa plusinom na vrhu.
Zar nije tako?
Ta, pogledajte novu banjalučku crkvu kod Gradskog mosta! Pogledajte taj monumentalni fuzioni izdanak vizantijskog i turbofolk eklekticizma. Kružni tok, pa crkva, pa most, pa šoping molić. Sve se uklapa. Istinabog, nema parohljana, nema naroda vjerujućeg, nema nikoga, zapravo, osim par popova. Ali veliki Bog i, dakako, parosi znaju zašto je to dobro. Jer, ionako to nisu ovozemaljska pitanja, niti je tema za raspravu na ovome svijetu.
A, mogao se neko prevariti i u sadejstvu sa sotonom i tu tražiti vrtić. Malo je falilo.
A, šta će nama vrtići?! Prvo, bijela kuga čini svoje, pa je rođenje djeteta ravno kakvom čudu. Drugo, ekonomija uzima danak u krvi, bukvalno. Ko to još pravi djecu na ovu skupoću? Kome je do jednog ili..pu, pu, pu dvoje, troje djece u zla doba? Nikome normalnom. Idemo dalje u skromnoj elaboraciji.
Napriliku, da imate tu nenadjebivu sreću i da ste ponosni roditelj petoro djece u Republici Srpskoj, posve sigurno ste i socijalni slučaj. Dakle, idealan materijal za predizborne šoping ture političara, koji u pratnji kamermana dokumentuju svoj supersonični altruizam. Zar ne? Kako imamo izbora kao Pujdo vaški, bićete siti svake druge godine po sedam dana, što nije mala stvar.
O vrtiću možete u pauzama dnevnih mora samo sanjati. Sa druge strane, ako ste boljeg imovinskog statusa, najvjerovatnije su vam roditelji (jedan ili oba) božjaci, znani kao penzioneri. Dabome da ćete u simbiotičkom preživljavanju pod kredom - Četiri generacije pod istim krovom, angažovati gerijatriju na čuvanju pedijatrije.
No, ako se odlučite za vrtić, u Banjaluci to znači putovanje kroz vrijeme. Naravno, još nismo smislili mašinu za to, ali jesmo sistem podmićivanja, gdje prije nego što opštite sa dragom/dragim u cilju reprodukcije, prvo vrbujete tetu, dopingujete je sa čim stignete, pa se strpite jedno pet-šest godina i, Bože zdravlja, možda vam junior i stekne privilegiju vrtićarenja. A, vidite, kako se i za ovu, nadasve dugotrajnu i mukotrpnu rabotu, morate Bogu moliti.
Crkava, crkava rođaci, a ne igrališta i vrtića
Novi vrtić bi, zapravo, samo zaoštrio roditeljski šou zvani udomljavanje djece u toku radnog vremena i povećao količinu zlobe među ispaćenim očevima i majkama A, to nikome ne treba.
O vrtiću kao malicioznoj socijalističkoj podvali ili zapadnom kukavičijem jajetu ne treba trošiti više ni riječi.
Ali, šta, ako, nedajbože, ostane igralište, namjesto futur-hrama pravoslavnog?
Svi vi dobro znate da su igrališta navijek bila leglo padavičara, tinejdžera u najrasplodnijoj dobi i svakojakih metalika. Na stranu što uz zpadnu muziku vrše neke satanističe rituale, nego što se ti mladi na dječijim igralištima bludno i razvratno ponašaju. Tako mimo institucije braka prave sebi djecu, koja su, ponoviću, teret ovoga društva.
Ako vam je to budućnost i srećan život, ostavite igralište!
A, zamislite samo velelepni hram, koji će otvoriti minimum četiri-pet radnih mjesta.
Zamislite svaku Romkinju koja će dobiti i svoje mjesto pod suncem za prošnju, zamislite PDV- free zonu za prodaju crkvenih kalendara, svijeća, badnjaka, poster-svetaca...Dakle, prava mala mikroekonomijica. I to bi da zatru lezilebovići svjetovni?!
Svi znamo da su djeca i potomstvo uopšte najveća rak-rana ovog društva. Piju, puše, drogiraju se i ništa ne rade, a ištu para. Ako nemate za kredit od 2-3 miliona maraka, zulum prave. A vi bi baš djecu da pravite, igrališta i vrtiće da im gradite. Ta, nemojte, molim vas!
Pa zar nije svakom od nas ljepše pored crkve nove proći, koja u sjaju kupola i pod kupolama u sjaju ispoliranih audija, zari i osvjetljava nam puteve? Zar upravo crkveni oci ne govore šta i kako treba, e da bi se uspjelo u životu? Zar oni svojim primjerom, kretninama i nekretninama zorno ne dočaravaju put do uspjeha? Ako crkvenjaci ne znaju kako uspjeti u životu, niko ne zna.
I namjesto tog budućeg vjersko-menadžerskog sjemeništa, vi bi opet vrtić? Kao da vas ništa prošlost nije naučila.
I ti stanovnici Borika, šta bi sad? Pa, neka se raspitaju po Starčevici, Centru, Novoj Varoši, Mejdanu i ostalim naseljima koliko je ljepše čuti zvuke zvona i klepetala namjesto dječije cike, dreke i vriske. Preporodio se narod po ostatku Banjaluke, pa sve fino i kulturno ćuti, gleda ispred sebe i skrušeno baulja.
A, ako ćemo pravo, kad oni njihovi mogu na svakih deset ljudi po jednu džamiju, kad mogu u po centra restaurirati onu njihovu Ferhadiju, kao da je bila nečemu, što ne bi i mi, brate mili, na svakih dvjesto metara po jednu crkvu???
Mislim, budimo realni, ako Banjaluka ima oko dvadesetak univerziteta i univerzitetića, ne treba stati sa neimarisanjem dok se ne sagradi bar stotinjak božjih hramova u centru grada.
Budimo Srbi, ne moramo biti stalno ljudi! Pomozimo da se sagradi crkva!
Dragan Bursać je novinar i kolumnista BUKA portala. Možete ga naći na Twitteru@dijalekticar
