Ivona Juka, dobitnica Srca Sarajeva 2006. za dokumentarni film “ Što sa sobom preko dana”, sarajevskoj publici predstaviće se sutra svojim prvim dugometražnim igranim filmom
Nakon velike zagrebačke premijere, te zapaženih i uspješnih prikazivanja u sklopu filmskih festivala u Karlovym Varyma, Puli i Herceg Novom (Zlatna mimoza za režiju), debitantski dugometražni igrani film „TI MENE NOSIŠ“,redateljice i scenaristice Ivone Juka, nastao u produkciji produkcijske kuće 4film, bit će u programu U fokusu, Sarajevo Film Festivala, najvećeg filmskog festivala regije.
Projekcija filma “Ti mene nosiš” održaće se sutra u 16 časova u Narodnom pozorištu.
Prije prikazivanja filma u Sarajevu sa rediteljkom Ivonom Juka razgovarali smo za BUKU o njenom novom filmu, položaju žena u regiji, filmskom radu, serijama koje prati i drugim temama.
Publici u Sarajevu predstavićete se svojim prvim dugometražnim igranim filmom “Ti mene nosiš”? Možete li nam reći nešto više o samom filmu?
Napravili smo film koji ne podilazi ičijoj slici o nama u svijetu, niti ičijim predpostavkama o nama iz ove regije. Kad to kažem, mislim na priče kakve su navikli gledati o nama s ovih prostora, a to su ratni sukobi ili posljedice tih ratnih sukoba. „TI MENE NOSIŠ bavi se Čovjekom, a ne Državljaninom i donosi Priču, a ne Povijest na platno regionalnih kino dvorana.“, - doslovno citiram odličan opis iz jedne recenzije filma. Sve što prolaze likovi u filmu TI MENE NOSIŠ može se događati u Sarajevu, u Zagrebu, ali i u bilo kojem europskom ili svjetskom gradu. I mislim da smo doživjeli ovakav neviđen uspjeh kod publike u distribuciji upravo zbog toga. Ljudi su željni vidjeti priče koje im se događaju u životu, a da nisu karikirane, jer su tobože „smiješne“, a opet da nisu dosadne, jer su „ozbiljne“. Cijelu distribuciju slušamo od gledatelja koji nam se javljanju mailovima, pismima, telefonom ili nas zaustavljaju na cesti kako film TI MENE NOSIŠ, - „kao da nije hrvatski film“. To nam govore kao kompliment. Strašno je što su ljudi pod „hrvatski film“ navikli na nešto loše, a i jadni navikli da ne mogu gledati film na svom jeziku a da nije određene tematike; kako netko nekog mrzi, jer je druge religije ili nacionalnosti. Normalnom čovjeku iz ove regije je već dosta takvih tema. Želi gledati i ima pravo na priče kakve rade sve druge nacije u Europi. Želi vidjeti običan život, ali na zanimljiv način. Želi gledati priče o ljubavi, prijateljstvu, svakodnevnom životu i preprekama kakve taj život donosi, a ne prežvakavanje povijesti. Želi gledati sadašnjost, a ne da mu netko neprestano gura pod nos prošlost, jer eto, strani selektori festivala to jedino očekuju od nas. Kao da moramo raditi filmove za dva, tri čovjeka koji negdje biraju film. Takvi filmovi su dosadni već i strancima, sve su to vidjeli.
Valjda im je toga dosta, pa nam govore da smo suprotni, na ovaj način izražavaju i iznenađenje i oduševljenje. U jednoj rečenici, - ovo je film o očevima i kćerima. Imamo zanimljive karaktere, koji su vrlo aktivni, ne mire se s problemima, nisu mrtva puhala koje je zadesila zla kob, naprotiv, trude se promijeniti stvari. I u tome publika prepoznaje sebe.
Nataša Dorčić, Ivona Juka, Nataša Janjić
Srce Sarajeva dobili ste 2006. godine za film “Što sa sobom preko dana”. Koliko Vam je značajno vratiti se u Sarajevo?
Puno mi je značila ta nagrada, a puno mi znači što ljudi još uvijek pamte taj film. Bilo je to prije devet godina, a još uvijek ga spominju, znači uspio je ostati u sjećanju ljudi. Mi smo bili prvi dokumentarni film kojem je dodjeljena nagrada Srce Sarajeva, prije toga se nije dodjeljivala dokumentarnom filmu. Nagradu mi je uručio Mike Leigh koji je jedan od najvećih redatelja u Europi. Pamtim i divnu publiku. Srdačnu i otvorenu. Ljudi su prilazili na ulicama Sarajeva i komentirali film. Ne znam je li se to promjenilo, dugo nisam bila u Sarajevu, nadam se da nije. Nadam se da publika i dalje sa zanimanjem i znatiželjom prati festivalske projekcije. I nadam se da je jednako otvorena kao što je bila tada.
Možemo li reći da se kroz Vaš film protežu kompleksni ženski likovi ili ne? Koliko je važno progovarati o ženama i „ženskim temama „na našem području, o problemima sa kojima se one svakodnevno suočavaju?
Ja se uopće ne bavim ženskim temama, niti znam što to znači. Chick lit me ne zanima, čak ga niti ne konzumiram, tako da ga i ne poznajem. Odnosima među ljudima se bavio i Shakespeare, a karakterima se bavi i Martin Scorsese. U središtu mog interesa jest karakter, osoba, svejedno mi je, - je li muška ili ženska, odnosno nekad može biti muškarac, a nekad žena. Takvi su mi bili studentski filmovi, pa tako i ovi koje radim sada. Moj prethodni film o zatvorenicima u Lepoglavi, „Što sa sobom preko dana“, također se bavio karakterima, a ne sociološkom studijom o zatvoru. U ovom fimu žene su napokon multidimenzionalni karakteri, što nije čest slučaj u filmovima s ovih prostora, jer se žene prikazuju u jednom ili maksimalno dva identiteta: žena kao nečija ljubavnica ili kao nečija majka ili kao nečija supruga. U tom smislu, ovaj film odskače, jer u njemu gledamo karaktere, i muške i ženske. U ovom filmu postoje muškarci koji imaju više identita, ali isto tako i žene. Npr. Vedran koji ima kriminalnu prošlosti i neke zaostale identitete iz tog miljea, zatim sadašnjost u kojoj se trudi krenuti poštenim putem i samim tim i nove identitete, a istovremeno je i otac.. Npr. Nataša, koja jest buduća majka, ali i nečija šefica, zatim nečija prijateljica, nečija partnerica.. Dakle, i muškarci i žene su karakteri sa mnogobrojnim identitetima koje svaki karakter nosi.
Šta bi se, prema Vašem mišljenju, trebalo uraditi da se poboljša položaj žena kod nas?
Ekonomija. To nas sve tlači s ovih prostora. Nije važno jesi li muško ili žensko, položaj ti je strašan dok se brineš kako preživjeti od plaće do plaće. I hoće li biti te plaće. Žene u tome još više stradaju. Rade poslove koji su slabije plaćeni, teže se zapošljavaju zbog pretpostavke da će izostajati s posla zbog majčinstva itd. Naravno, uz takve egzistencijalne probleme, tko će se još baviti i položajem u društvu.., iako je to povezano. Uz takvu ekonomsku situaciju, možda i nije čudno što se sporo mjenja slika žene u medijima. Slika o ženi iz medija jako kaska za pravom ženom u životu. U svakodnevnom životu, normalno je da žena radi, da je majka i nečija supruga, da je nečija prijateljica, nečija susjeda itd. I dok sve tako različite identite vidimo u medijima kad je u pitanju muškarc, žene i dalje u medijima vidimo isključivo u polaritetima; ili je ambiciozna egoistična karijeristica ili priprosta domaćica. Kao da ne postoje žene koje su doktorice, ali i nečije supruge, nečije majke i domaćice. A kad ih i prikazuju kroz taj jedan identitet, to redovito podliježe stereotipu. Npr. ako je žena domaćica, automatski ju prikazuju kao neobrazovanu ili nisko inteligentnu ili priprostu naivku.., kao da ne postoje drugačije domaćice, one inteligentne ili obrazovane žene, koje su same izabrale ostati kod kuće i podizati djecu. Dakle, ne moraju biti visoko rangirane, svejedno jesu li krojačice ili pekarice ili bilo što, - i dalje je slika o ženama u medijima jako površna.
Koje teme Vas najviše interesuju kada razmišljate o filmu? Imate li neke planove za sljedeći film?
Uvijek me interesira Čovjek. Uvijek se interesira „netko“, neka osoba, a tek nakon toga „okruženje“. Nikad me nije privukao neki društveni događaj, uvijek me privuče nečija sudbina, odnosno nečiji karakter. Mene fascinira čovjek sa svim svojim slabostima, ali i vrlinama. Zbog ljudi se i bavim filmom.
Koliko je kod nas teško baviti se filmom, sa kojim poteškoćama se najviše susrećete i kako se borite sa njima?
Jako teško se baviti filmom, jer ni jedna zemlja iz ove regije, odnosno politika i oni koji čine tu politiku, političari nemaju svijest koliko je film važan za kulturni identitet naroda. Zemlja koja nema film ne postoji u svijesti drugih naroda. Što vi, ja ili bilo tko drugi zna o naciji koja nema poznat film u svijetu? Ništa. Osim ako nismo na neki način bili baš direktno povezani s kulturom tog naroda, znamo jako malo. Čak ako i čitamo književnost tog naroda, slušamo glazbu ili pratimo neki drugi vid umjetnosti i dalje ne možemo dobiti širu sliku o tom narodu. Film je najači i najpopularniji medij preko kojeg se nacija predstavlja. Prikazuje fizionomije naroda, mentalitet, melodiju jezika, arhitekturu, prirodu, klimu, glazbu.., obuhvaća baš sve, od književnosti do kulturnih idioma. Nažalost, sve zemlje ove regije imaju političare koji nemaju svijest o tome, misle da je sport važniji, a nije. Sport jest zabavan, ali ne govori ništa o narodu, govori samo o izuzetnim pojedincima. Netko tko se spušta vrtoglavom brzinom niz padinu ili brzo pliva ili zabija golove ili koševe i dalje ne priča priču o naciji, o prosječnom Hrvatu ili Bošnjaku, već samo o svojim, individualnim nadljudskim sposobnostima. I ne govorim protiv sporta, naprotiv, i ja spadam među navijače koji su ponosni na uspjehe svojih sportaša, već govorim o političarima koji nemaju svijesti što jest važno ako želimo svoj identitet. A pošto im nije važno i pošto im je kultura općenito zadnja rupa na svirali, zato se i događa sve što se događa. Od nesposobnih, a korumpiranih ljudi koji su na funkcijama na kojima se donose odluke, pa nadalje.. Eto, to je najteže. Teško je stvarati u zemlji u kojoj se guraju osrednji ili loši pod pričom kako su sjajni samo da bi se opravdalo kuda ide lova. A kako se borim? Jedino onako kako znam, - radim svoj posao najbolje što umijem. I to je ipak u konačnici vidljivo i donosi rezultate. Ne samo ja, primjećujem da to ipak uspjevaju i drugi. U Herceg Novom sam gledala film „Takva su pravila“ od Sviličića i odličan je. Dakle, nije bezizgledno, ipak sve dođe na svoje. Treba biti strpljiv.
Na SFF biće mnogo mladih filmaša. Koji bi bio neki Vaš savjet, kako da uspiju u svijetu filma, kako da rade ono što vole?
Neka budu iskreni i bave se samo s onim što dobro poznaju i što ih doista dira, a ne s onim što misle da je „in“. To je jedini put do uspjeha koji neće trajati jedno ljeto ili sezonu.
Kako gledate na sve veću pojavu reality emisija na TV ekranima i pojavu sve čudnijih i bizarnijih vijesti u medijima?
Zaglupljivanje ljudi da se od njih napravi samo konzumente koji ne razmišljaju svojom glavom. Takve emisije i bizarne vijesti zaglupljuju najviše djecu i stvaraju im posve krivu sliku o sebi i svijetu, kao i poremećen sustav vrijednosti. Pri tom, takvo medijsko smeće je jeftino, lako i brzo proizvesti, a time je zarada još veća. Sami smo odgovorni što to konzumiramo i nećemo to promjeniti sve dok ne odbijemo konzumirati takve sadržaje i pokažemo im da nas zanima nešto kvalitetnije. Bez toga nam neće ponuditi kvalitetnije sadržaje, sve dok mi kupujemo od njih ovo što nude.
Možete li nam preporučiti neke filmove za gledanje? Šta zaokuplja Vašu filmsku pažnju posljednje vrijeme?
Predugo sam zaokupljena svojim filmom i projektima moje produkcije, ali definitivno preporučujem Sviličićev film kojeg sam spomenula, a koji je vama svima možda već poznat, jer je bio u distribuciji, mada koliko znam, nažalost, nije bio gledan koliko zaslužuje. Nabrojat ću filmove koje sam propustila, a koji su mi privukli pažnju što po preporukama, što po onome što sam o njima čitala: „Turist“ (Force Majeure), „Ritam ludila“ (Whiplash), „Koza“, „Golub koji sjedi na grani i promišlja egzistenciju“ i „Sudište“.
Pratite li serije, imajući u vidu da one postaju sve popularnije?
Pratim, jer su su se na televizijsku produkciju bacili najveći u Hollywoodu, ali oni koji su tamo i najznačajniji kao autori i najveći majstori zanata na cijelom svijetu. David Fincher, Steven Soderbergh i da ne nabrajam koje još veličine.. Pošto sam odrasla na filmovima čvrste strukture i naracije koja mora, odnosno ima imperativ komunicirati s publikom. Oduvijek sam bila poklonik autora koji imaju osobit pogled na svijet, ali pri tom imaju i umjeće, zanat kojim itekako vješto barataju materijom, te tako komuniciraju i sa širom publikom, a ne samo festivalskom. Za mene je Martin Scorsese bog filma. Osobno, meni je takav story telling puno bliži nego hermetičan art. Ponekad nemam živaca za mnoge tzv. umjetničke filmove koji su i razvikani, a meni su beskrajno dosadni, jer se u njima ne događa ništa, a uzvisuju ih ljudi koji i sami o filmu ne znaju dovoljno, pa se fasciniraju nekakvim jednostavnim, čak i jeftinim rješenjima i postupcima koje netko naziva „artom“, samo zato što ne zna što je to, a riječ je često o neumjeću. I zato pratim što rade oni koje smatram najboljima. Stvaraju zbilja odlične serije, u kojima je fantastična gluma, izvrsni režijski postupci i sadržaj koji je mnogo zanimljiviji i dublji od većine filmova koji se rade uglavnom kao površna zabava za tinejđere.
Poruka za čitaoce BUKE?
Dođite na naš film TI MENE NOSIŠ. Imat ću Q'n'A, tako da ću imati priliku razgovarati direktno s publikom. Zanima me vaše mišljenje.
Razgovarala Maja Isović
