<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Miroslav Trivić: Planina me naučila da nikad ne odustanem

Buka intervju

"Nalaziš se u sred planine i kažeš - ne mogu više… Ali tu nema odustajanja. To ne smiješ da uradiš, jer moraš izaći iz planine...", priča Miroslav Trivić u intervjuu za Buku.

19. august 2015, 12:00

Malo je ljudi u Banjaluci i šire koji nisu čuli za dvojicu Miroslava, Trivića i Bundala, za momke koji namjeravaju osvojiti 7 najviših vrhova svijeta. Njihov nedavni pohod na Denali-McKinley, najviši vrh Sjeverne Amerike, bio je osnovni povod za intervju sa Trivićem, ali i želja da saznam više o ovom izuzetnom sportisti, njegovim budućim planovima, kao i o aktivnostima Planinarsko-alpinističkog kluba Summit, koji je za samo nekoliko godina postojanja uspio zainteresovati veliki broj ljudi za planinarenje. Naime, klub uskoro proslavlja svoj peti rođendan.

Za Trivića i njegovog kolegu Miroslava Bundala, pomenuti poduhvat predstavlja četvrti po redu u okviru projekta poznatog kao 7 summits ili 7 vrhova, veoma zahtjevnog planinarskog izazova kojem dvojica Banjalučana nisu mogli odoljeti. Kao predstavnici PAK Summit-a, oni su pomenuti vrh ispenjali samostalno za samo 10 dana, iako penjanje prosječno traje od 16-25 dana.

Sa Miroslavom Trivićem dogovaram intervju uoči planinarske akcije na Visočicu i Trebević, u organizaciji HPD "Bjelašnica 1923" Sarajevo i PAK "Summit" Banja Luka.  Dogovor je da intervju radimo na stazi, tokom uspona, ako nam okolnosti dozvole. Međutim, zbog razlike u spremnosti za ovaj poduhvat između njega, kao iskusnog planinara, i mene, koja tek otkrivam ovaj sport, plan se polako mijenja. Na pojedinim dijelovima staze se borim za dah, strmo je, moram paziti gdje stajem, pa diktafon ipak spremam u ruksak. Trivić predlaže da se intervjuom pozabavimo kada budemo prelazili greben, tačku sa koje se pruža nevjerovatan pogled na okolne planine, od kojeg mi dodatno zastaje dah. Međutim, staza je uska i ubrzo shvatam da ćemo razgovor morati odgoditi za neko mirnije i udobnije mjesto.

"U prirodi sve ima red. Niko ne može za tebe da uradi neki korak. Sve moraš sam."

Po povratku u Banjaluku, u bašti kafića, sumiramo pregršt utisaka sa Visočice i Trebevića. Zanimaju me njegovi počeci, a on mi otkriva da je odrastao kraj jezera i da je od malena zaljubljenik u prirodu. Dodaje da je prvo krenuo da penje stijene, a onda su izazovi počeli da se nižu i da bivaju sve veći. „Kada penjete stijene, prinuđeni ste da planinarite da biste došli do njih. Tako je ostala ljubav prema planinarenju i jednostavno sam prešao na planinarenje“, kaže Trivić. Na pitanje šta ga je „navuklo“, odgovara: „Sam izazov me navukao. Čini mi se da je planina ono što meni najviše leži. To je neka, kako bih rekao, realnost kod koje nema nikakvih kompromisa. Sve je na svom mjestu. U prirodi sve ima red. Niko ne može za tebe da uradi neki korak. Sve moraš sam.“

Jedna zahtjevnija tura na Durmitoru, na vrh koji se zove Bandijerna, bila je, kaže, prekretnica za bavljenje planinarenjem. Dodaje da je to bila jedna od najhladnijih tura na kojoj je bio na našim prostorima. Temperatura je bila -36 stepeni, a uz uračunati indeks vjetra, bilo je i ispod -40. Poslije toga, na red su došli Alpi, Kilimanjaro, Aconcagua i svi ostali domaći i svjetski vrhovi.

Prisjećam se svog prvog planinarskog izleta u kanjonu Cvrcke, koji spaja Kotor Varoš i Kneževo,  i pitam ga da li je ta tura PAK „Summit“-a najpopularnija i da li je njegov svojevrstan zaštitni znak. „Cvrcka je definitivno najpopularnija tura „Summit“-a. Izlet je dosta zanimljiv. Prepun je izazova, raznih ljepota, slapova, bukova, penjanja stijena. To je rijeka na kojoj se nalazilo 200 mlinova, a sad je ostao tek pokoji. Uzbudljivo je zato što se dešava u kanjonu, što nije toliko uobičajeno“, pojašnjava jedan od osnivača PAK „Summit“-a. Osim toga, dodaje, ovaj izlet se dešava u sred ljeta, po najvećim vrućinama, a u kanjonu je tada svježe, što dodatno daje čar izletu. Interesovanje za izlet na Cvrcku je veliko. „Ove godine smo imali 115 ljudi u sedmom mjesecu, a čak je 20 došlo iz Sarajeva. Tako da je interesovanje sve veće i veće“, kaže Trivić.

Potvrđuje i moju pretpostavku da se, nakon izleta u kanjonu Cvrcke, mnogo ljudi zaljubi u planinarenje, kao što je i sa mnom bio slučaj. „Cvrcka je definitivno super jer je pristupačna ljudima. Izlet nije toliko skup zato što nije daleko, a potrebne su samo patike i kupaće gaće/ kostim. Za ostale planinarske ture trebaju gojzerice, ranac, jakna i druga oprema. Dakle, svako ko ima kondicije i ko nema straha taj može da ide, pod uslovom da zna da pliva. Za ostale izlete, osim kondicije, treba malo planinarskog predznanja. Ali sve se to stiče na planini“, objašnjava Trivić.

"Moraš da odoliš planini. Meni nije cilj otići na vrh, meni je cilj vratiti se s planine."

O sticanju planinarskog iskustva kaže da nas planina svaki put nauči nešto novo, čak i kad mislimo da znamo dovoljno ili da nam neki dio opreme nije potreban. Zbog toga svima preporučuje pohađanje škole planinarstva, koju PAK „Summit“ organizuje svake godine. Prošle godine, škola je počela u proljeće, a ove godine je planirana za jesen.
Bez obzira na iskustvo, brojne su opasnosti koje vrebaju na planini, a koje predstavljaju dodatni izazov planinarima. Trivić potvrđuje: „To i jeste izazov, da budeš korak ispred svake situacije. Kaže se da planinar, kada nema opcija, kada misli da je udario u zid, mora da donese odluku. Na primjer, može se desiti da naiđe grmljavina. Ako prepoznaš neku od opasnosti, tvoje je da se povučeš i izvučeš. Moraš da odoliš planini. Meni nije cilj otići na vrh, meni je cilj vratiti se s planine. Odustajanje je isto dobra odluka. Nije to samo jedna od odluka, nego je nekada jedina odluka.“

Sve o čemu razgovaramo dio je planinarske avanture, za koju naša zemlja ima ogroman potencijal. Interesuje me na koji način naše prirodne ljepote mogu biti bolje iskorištene i zaštićene, a avanturistički sportovi bolje razvijeni. „Mislim da imamo velike potencijale, koji su za sada jako malo iskorišteni ili čak neiskorišteni. Čist primjer je Visočica. Jedan od razloga zašto su neke lokacije neposjećene jeste sama infrastruktura na planinama. Jako malo se vodi računa o planinarskim stazama, kako su one uređene i kako su obilježene. Siromašni smo planinarskim objektima: domovima, skloništima i bivacima“, objašnjava Trivić, ističući da je za razvoj ovog tipa sporta ključna infrastruktura u planini. Dodaje da je vrlo važno da ima gdje da se prenoći, jer je malo planinara spremno da krene negdje na 2-3 dana sa punim rancem i opremom za kampovanje, te da su planinarska društva nemoćna bez podrške lokalne zajednice ili nekog drugog višeg nivoa vlasti, naročito kada je u pitanju markiranje staza, što je inače zadatak koji obavljaju planinari. Osim Visočice, za primjer uzima i Banjaluku i kaže: „Malo je gradova u kojima za 20-30 minuta iz centra grada stižete u šumu. Generalno, nedostaje infrastruktura na svim planinama. Nisu u pitanju samo planinarske staze, nego se mogu napraviti razni drugi sadržaji poput puteva gljiva ili ljekovitog bilja, biciklističkih staza i slično.“

Osim što nije jeftin sport, planinarenje je veoma zahtjevno, a za nekoga ko se intenzivno bavi tim sportom odricanja su brojna, na privatnom planu i u pogledu svakodnevnih obaveza. Pitam ga kako uspijeva sve to da uskladi. Odgovor nimalo ne iznenađuje: „Tu je mnogo uloženog vremena, a da ne govorimo koliko truda je uloženo. Ima puno stvari koje čovjek mora da organizuje. Izostaje se sa posla zbog ekspedicija, vikendi su svi zauzeti, tu trpi i porodični i privatni život.“ Kao najzahtjevniju obavezu u klubu navodi pripreme i izvođenje projekta zvanog 7 summits ili 7 vrhova, koji podrazumijeva kontakte sa sponzorima, pribavljanje sredstava, kao i sve kontakte u inostranstvu radi organizovanja ekspedicije.

Četvrti od tih 7 jeste nedavno osvojeni najviši vrh Sjeverne Amerike, McKinley, na Aljasci. Pitam ga da mi ispriča kako izgleda odlazak na ovakve rizične ekspedicije i sa čime sve on i njegov kolega Miroslav Bundalo bivaju suočeni. „Mnogo je stresnih situacija. Nije to samo odlazak u planinu. Između planine i naše početne tačke u Banjaluci, tu su uglavnom interkontinentalni letovi, mnogo je opreme, presjedanja, rokovi. Obično nakon slijetanja, od tog mjesta imamo neki transport u divljinu, odakle počinje uspon na planinu. U Africi smo to radili džipovima, u Južnoj Americi smo autobusom došli iz Mendoze do mjesta Puente del Inca, pa smo nastavili pješice. Na Aljasci smo imali situaciju u kojoj smo letjeli avionom do glečera. Uz to sve nas obično prati dopuna hranom, podizanje dozvola, prijave, sva organizacija oko hrane i prevoza te hrane, prepakivanje po ko zna koji put. Sve te aktivnosti su zbijene jedna za drugom, pa tek onda slijedi uspon“, kaže osvajač četiri svjetska vrha. Nisu ni sve zemlje iste, niti okolnosti koje prate ekspedicije. Objašnjava da je u ovakvim ekspedicijama vrijeme veoma bitan faktor i da su zbog kulturoloških razlika u Africi imali neugodnu situaciju. „U Africi ne možete biti sigurni da će ono što ste dogovorili sa Afrikancima zaista biti urađeno sutra, a ne za 2 ili 3 dana, a mi imamo određen termin do kada sve moramo obaviti, zbog dogovorenog povratka“. Prisjeća se i drugih nepredviđenih situacija u kojima su se našli: „Na Aljasci nismo imali dovoljno sredstava, pa smo ovaj put morali da štedimo na hrani. Nismo kupili možda čak ni pola od onoga što smo planirali. Počeli smo već u startu da kuhamo jedno umjesto dva jela za nas obojicu, a Denali-McKinley je planina koja traži puno energije.“

"Pred nama je jedna od do sada najkomplikovanijih ekspedicija..."

Za peti po redu vrh koji im predstoji, Trivić kaže: „Pred nama je jedna od do sada najkomplikovanijih ekspedicija. Penjemo najviši vrh Australije, Mount Kosciuszko, koja se nalazi na otprilike 2000 m. Ako skupimo dovoljno sredstava, otići ćemo i u Okeaniju, jer ona zajedno sa Australijom čini jedan kontinent. Tamo se nalazi vrh koji se zove Carstensz Pyramid i nalazi se u Papui. Visok je 4884 m i specifično za taj vrh je da se prvo 6 dana treba probijati kroz džunglu, prije nego što se penje vrh. Tu morate imati svu opremu i platiti nosače i ljude koji će probijati džunglu. Dosta je zahtjevno. Osim toga, prolazi se kroz nekoliko teritorija ljudožderskih plemena koja se moraju potplatiti da bi se prošlo. Gledao sam neke emisije u kojima njihovi lovci ili ratnici imaju posebne strelice za svinje, posebne i drugačijeg izgleda za ptice, majmune i posebne, nećete vjerovati, za ljude. Još uvijek se raspitujemo oko detalja te ekspedicije, ali bi bilo idealno kada bi se to uradilo zajedno.“

Bogato iskustvo i brojni poduhvati ne mogu proći bez interesantnih susreta i poznanstava. Interesuje me da li su neka od njih posebno upečatljiva ili možda još uvijek traju. Slušam interesantnu priču koja zvuči kao scenario nekog filma: „Uvijek se nađe neko ko će pomoći. Recimo, kad smo išli u Afriku, koja je najneuređeniji teritorij na Planeti, saznali smo da u blizini živi čovjek sa naših prostora. Ime mu je Velimir Tomić, katolički misionar koji je u Tanzaniji već oko 25 godina. Obratili smo mu se mejlom da planiramo penjati Kilimanjaro i da nas, ako može, uputi. Srdačno je odgovorio da će nas primiti. Čak nam je bio glavna spona tamo. Povezao nas je sa svim agencijama, bio je stalno uz nas, nekoliko dana smo prespavali u njegovoj kući. Pomogao nam je oko uspona na Mount Meru, vrh koji smo penjali kao aklimatizaciju prije Kilimanjara. Uputio nas je i na to. Nismo svega u tom momentu ni bili svjesni, jer je toliko dešavanja u jednom danu, koji traje kao sedam dana ovdje. Tek kad se sve završilo postali smo svjesni koliko je on nama značio. Znali smo to i tamo, ali nemate vremena, jer tamo samo gazite, grabite, grizete, sljedeće, novo, novo… Ograničeni ste vremenom da sve završite. A sa Afrikancima je jako teško ako nemate nekog da vam pomogne da se sporazumijete na njihovom jeziku. Njihov oficijelni jezik, pored engleskog, je svahili, a koriste ga različita plemena u Africi, ali sa posebnim dijalektima, koji su međusobno gotovo nerazumljivi. Velimir je bio taj koji je nama pomagao da se sporazumijemo.“

Pored ovog susreta, pominje i drugo poznanstvo, koje se održalo do danas. „Imali smo jedan čudan susret na vrhu Aconcague sa Jun Igarashiem, Japancem koji je tu planinu i McKinley penjao sam, bez ikakve podrške. Dosta nam je detalja prenio o McKinley-u i do dan danas smo u kontaktu. On prati naš rad, mi pratimo njegov. Zovemo jedni druge za savjete. Nadamo se da bi u skoroj budućnosti mogli otići u Japan ili pozvati njega da dođe ovdje.“

"Planina me naučila da nikad ne odustajem. Odustati kad misliš da ne možeš, jer uvijek možeš. Sto puta smo pomjerali granice naših mogućnosti."

Za kraj želim čuti o lekcijama koje nosi sa planine i pitam za najvažniju kojoj ga je planina naučila. „Planina me naučila da nikad ne odustajem. Odustati kad misliš da ne možeš, jer uvijek možeš. Sto puta smo pomjerali granice naših mogućnosti, granice koje su nam nametnute, koje nam je priroda nametnula. Bio sam više puta na ekspedicijama kada smo bili pod uticajem svih tih neuobičajenih okolnosti, nedostatka kiseonika, promjena u atmosferskom pritisku, a sve još propraćeno vjetrovima, snjegovima. Pod njihovim uticajem i zbog 20 kg tereta na leđima na velikom usponu, čovjekova psiha ne podnosi neke stvari i govori nam da ne možemo dalje. Ali i dalje se ubjeđuješ da možeš, i ideš, ideš, ideš…Dešavalo se da po 3 dana ne jedemo zbog gubitka apetita zbog visine i loše hrane. Osim toga, uvijek kupujemo najlošiju hranu, jer nikada ne možemo priuštiti ono što nam je potrebno. Neke ekspedicije, koje su dobro pokrivene finansijski, imaju kuhara koji im kuha i sprema šnicle koje nam zamirišu. Mi sve radimo sami. Nakon što 3 dana nismo jeli, treba da penjemo nešto jako, jako naporno, i onda se obojica pitamo kako mi to uopšte možemo, pošto smo svjesni koliko smo energije unijeli, a koliko nam planina uzima, koliko energije traži od nas. To su ti neki lomovi kad čovjek mora protiv sebe. Naravno, to ne graniči s ludilom, jer mi sebe ne tjeramo u smrt. Tu je opet oprez, dozirano to radimo. Uvijek moraš imati na umu da, koliko god koraka napraviš prema gore, moraš se vratiti i nazad. Ono što nas na kraju pokreće je ono po šta smo došli. Mislim da na planinu idemo da bismo dobili poruku, da nam planina kaže da mi možemo. To je zanimljivo. Nalaziš se u sred planine i kažeš  - ne mogu više… Ali tu nema odustajanja. To ne smiješ da uradiš, jer moraš izaći iz planine. Ne samo da možeš, moraš izaći. Zbog toga svi uspiju.“

Riječi o sposobnosti i snazi čovjeka da pobijedi samog sebe, stigne do vrha i vrati se s planine odzvanjaju kao poruka pred moje pripreme za sljedeću akciju. Do naredne velike akcije banjalučkih planinara, ostaje mi samo da im poželim sreću i uspjeh, prije svega u organizaciji ekspedicije, a sportski uspjeh, sigurna sam, neće izostati.

Razgovarala Sanja Maglov