Upravo u godini obilježavanja jubilarne, dvadesete godišnjice postojanja dejtonske Bosne i Hercegovine, međunarodni (makar međunarodno-javni) pristup političkoj situaciji u Bosni i Hercegovini drastično se promijenio. Dugogodišnji pokušaji ustavnih promjena, koje je dugo vremena upravo kancelarija OHR-a inicirala, postavljala agendu i ciljeve, a zatim i bezuspješno vodila, pokazali su se kao sterilni, bezuspješni, pa čak i destabilišući za politički život Bosne i Hercegovine.
Entuzijastični i mnogo-obećavajući Aprilski paket iz 2006. godine, prudsko nasukavanje 2008. godine i silna ujdurma oko promptne implementacije presude Evropskog suda za ljudska prava u slučaju „Sejdić-Finci“ bili su vođeni i dirigovani od strane najviših međunarodnih predstavnika u Bosni i Hercegovini, prije svih kancelarije Visokog predstavnika. Cilj svih ovih pokušaja bio je isti – prekinuti kontinuitet dejtonskog zavještanja i posaditi Bosnu i Hercegovinu na nove noge. Svi pomenuti paketi pali su isključivo zahvaljujući domaćem odbijanju.
Vrlo često, bošnjačke političke elite nisu prihvatale ponuđena rješenja, u iščekivanju nekog konačnog, maksimalističkog rješenja po pitanju ustavne koncepcije koja bi Bosnu i Hercegovinu učinila, ako ne građanskom, onda makar „skoro pa građanskom“ državom. Srpska strana je od kraja rata naovamo baštinila strategiju „Ne manje od Dejtona“, ali vrlo često bila bi politički pritisnuta da odstupi od pomenute strategije, koju bi uvijek na kraju bila u stanju odbraniti isključivo manevrima srpskih političkih predstavnika, ali i kratkovidosti bošnjačkih elita, koje bi odbijale nagodbu. Hrvatska strana je uvijek pitanje izbornog (preglasavanje od strane Bošnjaka) i informativnog sistema (nepostojanje javnog emitera na hrvatskom jeziku) nominovala kao ključno. Tek prilikom pokušaja implementacije presude „Sejdić i Finci“, strategija traženja trećeg entiteta je isplivala na površinu. Svi navedeni paketi doživjeli su brodolom i nisu predstavaljali ništa drugo do skretanje pažnje građana sa stvarnih društvenih i ekonomskih problema na nekoliko mjeseci.
Britansko-njemačka inicijativa s kraja 2014. godine donijela je potpuno novi pristup rješavanju problema države Bosne i Hercegovine.
Ovaj novi pristup ostavlja ad acta pitanje ustavnih reformi u Bosni i Hercegovini za neko drugo vrijeme. Silno insistiranje da Bosna i Hercegovina mora implementirati presudu „Sejdić i Finci“, ukoliko želi da nastavi svoj evropski put i zadrži članstvo u Savjetu Evrope, odjednom je postalo pitanje unutrašnjeg konsenzusa, a ne uslov međunarodne zajednice. Na dnevni red evropske strategije za Bosnu i Hercegovinu došla su isključivo ekonomska pitanja: pitanje koordinacije različitih nivoa vlasti, problem javnih finansija, problem neusklađenosti domaćeg zakonodavstva sa aquis communautaire Evropske unije. Interesovanje za ustavne promjene od strane Evropske unije, kao i od strane kancelarije Visokog predstavnika u BiH, naglo je splasnulo.
Međutim, ostaje pitanje da li i na koji način trebamo razmišljati o ustavnim promjenama? Da li kao o nečemu što je neophodno da nam neko nametne ili kao načinu da unaprijedimo svoje životne prilike. Svaki ustav treba da simbolizuje društvene prilike u državi u jednom istorijskom trenutku i da pokuša da sagleda neka buduća dešavanja i potrebe građana te države. Aneks IV Dejtonskog sporuzuma ili Ustav Bosne i Hercegovine star je gotovo 20 godina. Ovaj ustav je uspio u svojoj prvobitnoj namjeri: zaustavio je rat i uspostavio je, makar naizgled, demokratske strukture. Možemo da kažemo da su ustavotvorci shvatili trenutak u kome se Bosna i Hercegovina našla s kraja devedesetih godina dvadesetog vijeka, i da je ustav koji su nam podarili tada zaista bio istorijski svrsishodan i opšteprihvaćen.
Ali od istorijskog trenutka kada je donesen i koga simboliše prošlo je gotovo dvadeset godina. Društvena dešavanja i današnji istorijski trenutak umnogome se razlikuju od onog dejtonskog iz 1995.godine. Mnogi mehanizmi zaštite predviđeni u Dejtonu i post-dejtonskom vremenu, koji su u poslijeratnom periodu bili spasonosni: kao što je obaveza povrata imovine izbjeglica i raseljenih lica, zaštita vitalnog nacionalnog interesa svih naroda na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine ili nacionalni ključ, danas, 20 godina nakon Dejtona, izvrgli su se u svoju suprotnost. Oni su danas mehanizam političke feudalizacije Bosne i Hercegovine. Naizgled se radi o etničkoj feudalizaciji na bošnjački, srpski i hrvatski feud, ali iza ove propagande krije se mnogo opasnija, interesna feudalizacija, koja služi isključivo održavanju na vlasti političke elite koja se krije iza davno izgrađenih, fiktivnih nacionalnih interesa. Jer, u dogovoru među političkim elitama, direktor Elektroprenosa BiH ne samo da treba da bude Srbin, već isključivo član SNSD-a, OBA-a ne pripada Bošnjacima, već je to legat SDA-a, HDZ ističe nasljedno pravo na Elektroprivredu FBiH... (navedeni primjeri su slučajni). U Bosni i Hercegovini je, dakle, tokom dvadesetogodišnjeg dejtonskog perioda, etnička feudalizacija evoluirala najprije u partijsku, a zatim i u interesnu feudalizaciju.
Dejtonski ustav je, zbog toga, neophodno aktuelizovati u novim društvenim prilikama koje vladaju posljednjih godina. Jedno društvo ne treba biti rob ustava, već ustav treba da služi u svrhu de facto društvenih dešavanja. Potrebe sva tri naroda su makar donekle drugačije (ako ne i u potpunosti) nego 1995. godine. Postojeći ustav nije u stanju da shvati i upravlja tim novim potrebama naroda na jedan efikasan način iz razloga što je anahron i nefleksibilan. Zato je potrebna njegova aktualizacija. Kažem aktualizacija, a ne temeljna promjena, jer iako nije u stanju da upravlja novim društvenim potrebama građana, postojeći ustav shvata suštinu postojanja Bosne i Hercegovine, način njenog ustrojstva i etiologiju njenih društvenih rascijepa, koji su i danas prisutni. Zato je potrebna jedna sveobuhvatna društvena, kulturna i politička rasprava o mjestu i vremenu u kojem živimo, a koju će predvoditi domaći, a ne međunarodni akteri. To bi, prije svih, trebalo da bude akademska zajednica, koja će u duhu deliberacije i demokratije na najbolji način aktuelizovati postojeći ustav i prilagoditi ga budućem vremenu i nekim novim izazovima pred kojima se Bosna i Hercegovina nalazi danas, a koji nisu postojali kada je riječju i ustavnim perom trebalo prekrojiti ono što je puškom skrojeno neke davne 1995. godine.
