<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Šapat jednog geja iz banjalučkog ormara

Dobili smo ispovijest mladića iz Banjaluke koju prenosimo u cijelosti...

24. august 2015, 12:00

Nekada sam vjerovao da čovjek ima slobodu izbora, da svjesno bira sta će i kako će u životu činiti. Što više vrijeme odmiče, sve manje tako mislim. Promjena moga mišljenja je posljedica ničeg drugoga do mog vlastitog iskustva. Možda ja i ne bih toliko razmišljao o ovome da me okolina i cjelokupno društvo, za razliku od mojih vršnjaka, nisu tjerali na sate i sate mukotrpnog razmišljanja, emocionalnog previranja i bolne introspekcije. Naime, pošto čovjek, da bi stvari sebi učinio lakšim i preglednijim, religiozno već vijekovima klasifikuje i stvari i biljke i životinje, pa i samoga sebe, prema određenim karakteristikama, tako moje karakteristike, čini se, određuju da ja budem klasifikovan kao član zajednice poznate pod akronimom LGBT. Da, čini se da toj klasi pripadam. Možemo otići i korak dalje u ovoj raboti organizacije, pa reći da unutar te klase pripadam jednoj određenoj podklasi, a to je klasa gejeva ili homoseksualaca, što su dva koliko-toliko politički korektna termina kojima biste me mogli opisati. Ako vam baš ove tuđice ne leže i želite da ostanete u duhu srpskoga jezika, onda su vam na raspolaganju manje politički korektni termini kao što su peder, pederčna, i sl. Ipak, ja bih volio da se makar na tren pomjerimo od ovakvih podjela, i da na mene gledate kao na čovjeka, kao na pripadnika ljudske vrste koji ima osjećanja, strahove, želje, snove, sve isto kao i vi, kao na osobu koja ima probleme u životu, kao i svi ostali. Otići ću i korak dalje, i zamoliću vas, dok budete čitali retke ispod, da pokušate, barem na tren, ako već ne možete duže, da se stavite u moj položaj, da stvari sagledate iz moje perspektive, da otvorite um, da odagnate predrasude, i da vrata empatije otvorite i za jednog geja koji vam je sličniji i više no što vi to mislite.

Evo, već pokazujem jednu ružnu osobinu svojstvenu mnogima, a to je da skačem sa misli na misli, sa teme na temu. Neorganizovan sam, i u pisanju i u životu. Elem, u prvim redovima kazah da više ne mislim da je sve stvar izbora u životu, barem ne za većinu stvari. Mislim da sam ja jedan poprilično čvrst dokaz za to. Ja se ne sjećam da sam ustao jedno jutro, protegao se, pomislio kako je divan dan, i iz zabave odlučio da ću od tog trenutka, pa nadalje, biti gej. Otkada se sjećam svoga bivstvovanja, sjećam se i privlačnosti prema istome polu. Kao da je juče bilo, sjećam se kada sam imao devet godina, i kako smo se mi djeca igrali ispred zgrade. Igrali smo fudbala na malom, improvizovanom terenu, jer onaj veliki je bio rezervisan za one starije, ili kako smo ih mi mali zvali, za one velike. Među tim velikima je bio jedan momak zlatne kose i plavih očiju, visok, snažan, lijep... Kradom sam ga gledao, u početku ni sam ne znajući zašto. Samo sam znao da se ja osjećam tako fino dok ga gledam, dok on trči po fudbalskom terenu, dok priča i dok se smije. Naveče, kada bih legao u krevet, zamišljao bih da je on tu sa mnom, i da ga ja mogu poljubiti i zagrliti. Nije bilo ljepšeg načina da zaspem od pomisli na njega. To je bilo kao da sam ušuškan u oblaku, a zvijezde i mjesec lebde tik iznad mene, filharmonijski mi svirajući uspavanku za laku noć. Ali on mi nije bio simpatija. Ne, drugi dječak mi nije mogao biti simpatija, jer svi su mi govorili, posebno ujaci, stričevi i ostala rodbina muškoga roda: „Je li... Ti si sada veliki momak. Trebao bi curu da imaš, ili barem simpatiju." Stoga, odredio sam da će mi simpatija biti drugarica sa kojom sam išao od kuće do škole i od škole do kuće. Nisam imao nikakvu želju da je dotaknem, poljubim. Ali volio sam da provodim vrijeme sa njom, da pričamo o svakojakim temama. Pa ako već svi mi govore da mi je ona simpatija, onda jeste, ona mi jeste simpatija. Stariji bolje znaju. Nažalost, ubrzo sam se odselio iz te zgrade, i više nikada vidio nisam momka zlatne kose koji je, gledajući retroaktivno, bio moja prava simpatija iz djetinjstva. Ni ime mu nisam znao. Nije živio u istoj zgradi kao ja, samo je kod nas dolazio na fudbal. Bojao sam se da pitam o njemu bilo koga. Ni dan-danas mi nije jasno odakle je taj strah dolazio, ali nešto mi je govorilo da je bolje da zadržim za sebe sve vezano za njega. On je bio moja slatka tajna koju nisam htio, ili možda nisam smio da dijelim ni sa kim.

Eto, ni kao dijete nisam smio da budem slobodan i da budem svoj pred svijetom, a stvari, nažalost, nisu nimalo išle nabolje kako sam odrastao. Vrijeme je prolazilo, a ja sam i dalje se zanimao za djevojke koliko i pijanac za bezalkoholno pivo. Nisam znao značenje riječi peder, nisam bio izložen nikakvoj zlokobnoj pro-gej prpagandi. Nisam znao nikoga ko je gej ili pripadnik LGBT populacije. Imao sam srećno djetinjstvo koliko je poslijeratno vrijeme u Bosni moglo biti srećno. Mama i tata su se postarali da ne oskudijevam, da imam i slatkiša, i igračaka, i da mogu da odem u kino sa drugovima. A opet, u meni su se razvijale emocije koje možda nisu smjele biti tu. Ali, bile su tu, nastanile su se u meni bile kao ptica na drvetu, i ja se nisam borio protiv njih, sve do jednog trenutka koji mi je ostao kao nožem urezan u pamćenje. Tata je gledao dnevnik, a ja sam nestrpljivo čekao da više prođe ta dosadna gnjavaža ne bih li ja mogao gledati „Pokemone." Odjednom, bio je prilog o nekoj tamo gej paradi i gej brakovima. Tata je gledao TV ekran, nepomično. Najednom, ispustio je glasan frktaj, okrenuo se meni, i izustio: „Sine moj, sve ove nastrane treba skupiti i pobiti." Naježio sam se sav bio, okamenio, preblijedio. Moj otac ni na koga ruku u životu nije digao, i ja se iskreno nadam da nije bio ozbiljan kada je izustio tu gnusnu rečenicu. Iz ove perspektive, siguran sam da tu rečenicu, potpuno istu ili u malo izmijenjenoj varijanti, roditelji, češće muški nego ženski, nonšalantno izuste pred svojom djecom, ili njima direktno u lice. Mnogi moji gej prijatelji su mi to i potvrdili. Zašto misle da su pederi neki tamo zli ljudi u Americi, daleko od nas, misterija mi je. Ali evo, vi koji čitate ove retke, i imate djecu, i izgovorili ste takvu rečenicu, ili ste je pomislili, ili je sada mislite; šta ako vaše dijete, kada odraste, bude gej!? Jednostavnom dedukcijom dolazimo do sljedećeg zaključka:

Sve nastrane treba skupiti i pobiti.
Moje dijete je nastrano.
***************************
Moje dijete treba ubiti.

Sada pogledajte nasmijano lice svoga djeteta, i zamislite da kada odraste, ono bude kao i svi drugi ljudi, samo eto, svoju ljubav želi da pruži osobi istoga pola. Da li i dalje mislite da sve nastrane ljude treba ubiti, protjerati, ili šta ste već mislili da je svrsishodno da im se uradi? Siguran sam da će mnogi pomisliti: „E pa ja bih svoje dijete liječio, vodio bih ga ljekaru, vraču, popu, hodži..." Nažalost, to ne ide tako, a to znam, ne baš iz prve, ali svakako iz jedne druge, jako bliske ruke. Naime, moj odličan prijatelj se kao dijete ponašao nedolično za jednog dječaka njegovih godina. Dok su njegovi drugari se igrali fudbala, on je preferirao da sa djevojčicama se igra barbikama. Oponašao ih je u hodu, u govoru i u gestikulacijama. Drugim riječima, bio je feminiziran. Njegova majka, jako pronicljiva i religiozna žena, uplašila se da bi joj sin mogao biti peder kada poraste, pa je odlučila da će da povede bitku i da sina od grijeha spasi. Vodila ga je doktorima, psiholozima, sveštenicima, i kome sve ne... Ali avaj, lijeka nije bilo. Uspjeli su da suzbiju njegovu feminiziranost, ali čim je u pubertet ušao, u momke se krenuo zagledati. Nije mu bilo baš svejedno dok mi je ovo pričao. Kazao mi je kako je cijelo to iskustvo mu unijelo strah u kosti. Dok je odrastao, obraćao je pažnju na svaku sitnicu: kako hoda, kako gestikuliše rukama, kako se izražava... Osjećao sam da ga užasno boli sjećanje na terapiju koja, očigledno, nije urodila plodom. On je sada daleko, vodi jedan srećniji, bolji život. Našao je partnera, skrasio se, a planiraju i bebu da usvoje. Zaista, ne mogu iskazati riječima koliko mi je drago zbog njega. Barem neko da vodi dostojanstven život, bez straha i neizvjesnosti.

U mom slučaju, niko ništa sumnjao nije, pa onda nisu baš ni mogli da me liječenju podvrgnu. Ali, meni drugi nisu ni trebali da iniciraju borbu protiv pederluka. Ja sam, nakon što sam počeo lagano da saznajem šta znači biti gej iliti peder, sam otpočeo borbu protiv sebe samoga. Riječi moga oca su imale opominjuće dejstvo kada bih vidio lijepog momka i kada bih zamislio da ga grlim, ili kada bih u MTV spotu vidio dva muškarca kako se ljube. Jednom sam sebe doslovno ošamario jer su mi cijeli dan se u mislima motala dva momka iz spota „Beautiful" Kristine Agilere. Koliko sam suza isplakao, to zaista ne bih mogao da nabrojim. Toliko ni Vrbas vode kroz Banjaluku pronio nije. Ja sam bio odlučio da ću biti strejt, i da ću da se zaljubim u djevojku iz razreda. Svima sam ispričao kako sam ja u nju zaljubljen, i da noćima ne mogu da spavam, jer mislim na nju. Tri posljednja razreda osnovne škole i prva dva razreda srednje škole sam i sebe i sve oko mene koji su htjeli da slušaju ubjeđivao u tu priču. To je na početku trećeg razreda postalo toliko otrcano da više ni ja nisam mogao da vjerujem u te kvazi-patnje mladoga Vertera. Svi moji drugari su sazrijevali, otkrivali djevojke, otkrivali život... A ja, ja sam živio u strahu. Morao sam paziti šta pričam. Kada su se pederi u razgovorima izvrgavali ruglu, i ja sam davao svoj skromni doprinos. Valjda ima istine u tome da oni koji to rade su jako često i sami homoseksualci. Spavao sam i sa djevojkom, ali to je za mene bilo toliko suvoparno, bez imalo strasti i hemije. U krevetu sam, naravno, mislio na nekog, i na nešto drugo. Jednostavno, bio sam izgubljen, i prožimao me je strah da ja nikada neću upoznati nekoga ko je sličan meni.

Naposletku, moji strahovi se nisu obistinili, barem ne ovi. Sve u svemu, iako živimo u zemlji apsurda i relativno teškog siromaštva, ipak, ako imate internet, imate i pristup informacijama. A ako imate pristup informacijama, onda ćete, uz malo truda, i saznati gdje možete da nađete vaše istomišljenike. Jednog dana sam nabasao na jednu internet stranicu regionalnog karaktera koja je, između ostalog, putem četa nastojala da gej ljudima omogući upoznavanje. Dugo mi je trebalo da napravim profil na tom sajtu. Na početku bih samo posjećivao tu veb stranicu, nijemo gledajući u ekran, i zamišljajući šta bi i kako bi moglo biti. U jednom trenutku me je toliko ushićenje zanijelo, da mi se učinilo da ako još malo jače pustim mašti na volju, moj princ na bijelom konju će da izroni iz ekrana računara, i nas dvojica ćemo živjeti zauvijek zajedno, srećni i zadovoljni. A onda bi uzbuđenje splasnulo. Šta ako upoznam nekoga, i taj neko svima kaže da sam ja gej? Šta ako se upoznam sa nekim ko uopšte nije gej, nego je došao na tu internet stranicu samo da bi našao nekog tamo pedera kome bi mogao lični opis promijeniti? I tako je moje flertovanje sa tim sajtom trajalo i trajalo, sve dok jedan dan nisam stupio u kontakt sa jednim momkom čije ime nije bitno. Ali čim smo započeli razgovor, znao sam da ću ga upoznati. Bio je to jako čudan osjećaj, kao kada pričate sa davno izgubljenim prijateljem koji se igrom slučaja nije nimalo promijenio. Razgovor sa njim vas vraća u neka ljepša, bolja, davno zaboravljena vremena. Pričali smo satima, i onda smo to nekako zajedno odlučili. Upoznaćemo se.

Nažalost, niti je on bio princ na bijelom konju, niti smo imali bilo kakvu šasnu za „happy end." Ja sam bio mlad, zelen, neiskusan... A on, on je bio stariji, u svojim poznim dvadesetim godinama. Sigurno ćete pomisliti kako sam ja za njega vjerovatno bio neiskusan i njemu nedorastao. Kada biste nas vidjeli zajedno, sigurno biste izvukli takav zaključak na osnovu njegove već pomalo sijede kose. Ali, sijeda glava nije nužno i sinonim za mudrost. Situacija je bila poprilično obrnuta. On je emotivno bio rastrojen i još uvijek u fazi poricanja. Govorio je da on nije gej; on je samo radoznao, jer je već bio sa jako puno djevojaka, više im ni broja ne zna. Panično se okretao na ulici. Stalno je bio pod utiskom da ga neko posmatra. Vrhunac našeg odnosa se desio kada smo jedan dan četovali preko preko gore pomenute internet stranice. Bio je neraspoložen, na moje šale je odgovarao šturo, lako se vrijeđao i na najbezazleniji komentar. Odjednom, erupcija duboko potisnutih osjećanja je nastupila. Rečenice su mu bile isprekidane, kratke i nepovezane. Pisao je da su ga svi ostavili na cjedilu, da on ne može više tako da živi. Odlučio je, kako je to fino sročio, da sebi skrati muke. Meni su se i ruke i noge odsjekle, kao da ta četiri uda nisu bila dio moga tijela. Plakao sam nekontrolisano. Nekako sam, zahvaljujući milisekundi treveznog razmišljanja, uspio dohvatiti telefon. Okretao sam njegov broj sa luđačkim žarom, nadajući se da ću čuti njegov glas, da ću saznati da je živ i zdrav. Odgovora nije bilo. Nisam znao šta da radim. Da li da zovem policiju, hitnu... Ležao sam u ćošku, na podu. Minuti su mi bili dugački kao godine. Zurio sam nepomično u ekran telefona, nadajući se nekom odgovoru. Prestao sam da zovem. Nadao sam se da će se on dozvati pameti, da neće napraviti ništa glupo, i da će me nazvati. Odjednom, zvuk zvona mog telefona je poparao sablasnu tišinu, a njegovo ime se ispisalo na ekranu. Javio sam se brzinom munje. Bilo mi ga je toliko žao, nudio sam mu pomoć. Uradio bih šta god bi on htio. Ali ne, on je odlučio da izađe iz cijelog tog svijeta. To nije za njega, a njega muče neke druge stvari koje on mora da rješava, a to ne može baveći se bahanalijama kao što sam ja. Već jako, jako dugo nismo u kontaktu, ali znam da je živ i zdrav. Toliko znam. Isto se ne može reći za jednog gej momka, koji je prije koju godinu, u jednom gradu u BiH, digao ruku na sebe. Nisam ga lično znao, ali sam znao druge gej ljude koji jesu. Nikome u njegovoj neposrednoj blizini, u krugu porodice, rodbine i prijatelja, nije bilo jasno zašto bi tako mlad i lijep momak uradio nešto tako strašno, barem u prvom momentu. Tražili su uzrok i u najnevjerovatnijim stvarima, a zapravo su oni, ti ljudi koji su se iščuđavali, bili najodgovorniji za ono što se desilo. Njihova netrpeljivost, njihova homofobija, njihova spremnost da olako bacaju drvlje i kamnje na sve što je imalo drugačje, što imalo odskače od njihovih strogo propisanih okvira je uzrok patnje mnogih mladih ljudi, ne samo širom ove zemlje, nego i širom svijeta.

No, da se vratimo, još na kratko, mojoj malenkosti. Od mog prvog upoznavanja, do danas, prošlo je dosta vremena. Mogao sam krenuti stranputicom kao mnogi gejevi u Banjaluci, i oženiti se, napraviti djecu, a onda, kada žena ne gleda, zadovoljavati svoje potrebe krišom, u automobilu, po nekim mračnim kutcima Banjaluke i uže okoline. Ali, to da radim, da iskoristim drugo ljudsko biće, da mu uništim život zbog svojih sebičnih pobuda, ja jednostavno nisam mogao. Nakon nekoliko propalih veza, koje su, podrazumijeva se, uvijek se odigravale daleko od očiju javnosti, mislim da sam našao i sreću u ljubavi. Prefesionalno, već odavno sam uspješan u onome čime se bavim. Ali, kakva je to sreća i kakav je to život? Istina, volim svoga dječka, ali kakva nas zajednička budućnost čeka, to ne znamo niti on niti ja. Hajde da stavimo nastranu činjenicu da se ne možemo vjenčati, usvojiti djecu, držati se za ruke dok šetamo Gospodskom, živjeti zajedno... Nama daleko od toga teže pada to što, kada bi naši prijatelji za nas saznali, vjerovatno se ne bi htjeli više družiti sa nama. Ponekad pomislim da na nas ljudi gledaju kao na pojavu goru od same kuge. Zatim, mnogo više nas boli to što konstantno moramo lagati naše roditelje, koji su već nestrpljivi i stalno nam pričaju o unučićima. Kada bismo bili iskreni sa njima, povrijedili bismo ih, osramotili bismo porodicu, i sve što smo do tada radili da učinimo naše roditeje ponosnima bi u vodu palo. Mi nismo odabrali da budemo rođeni tu gdje jesmo. Mi nismo krivi što se zaljubljujemo u one u koje se, po nekim opšteprihvaćenim društvenim normama u BiH, ne bismo smjeli zaljubljivati. To zaista nije bio naš izbor. Zadesili smo se tu gdje jesmo, vjerovatno na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme. Da li zaista zaslužujemo linč društva koji ponekad zna biti gori nego jačina drvlja i kamenja upućena ka korumpiranim političarima, kriminalcima i ratnim zločincima?

Svrha ovog pisma, sastava, eseja, ili šta li je već, nije da ima dejstvo čarobnog štapića, i da se stvari u Banjaluci, u Republici Srpskoj, i u cijeloj Bosni i Hercegovini preko noći promijene, i da ja već od sutra više ne budem građanin drugoga reda. Zaista, ne pišem ovo iz strogo sebičnih pobuda. Ove retke sam napisao sa ciljem da dam svoj skromni doprinos u borbi protiv homofobije, ne bi li barem jednu osobu natjerao da stane, i da se zamisli, i da shvati da smo, na kraju dana, i mi samo obični smrtnici koji su, kao i većina ljudi, željni dostojanstvenog života. A vjerujte, ima nas jako puno u Banjaluci, a i u cijeloj zemlji. Samo postali smo kao kameleoni. Stopili smo se sa okolinom, ali, daleko od radoznalih očiju, kada priliku dobijemo, vodimo jedan malo drugačiji život. Mi smo kao čarobnjaci i vještice iz knjige o malom čarobnjaku „Hariju Poteru." Mi imamo svoj paralelni svijet u kojem je pristup razmađijanim ljudima poprilično ograničen. Evo, ja vam ovim izlaganjem o svome životu dajem jedan mali uvid u to kako naš svijet izgleda, kroz šta prolazimo i protiv kakvih se mi vjetrenjača borimo. I eto, ako je samo jedna osoba zastala, pročitala ovo, zamislila se i shvatila da smo i mi ljudi od krvi i mesa, da i nas boli, da i mi plačemo, da se i mi radujemo, da i mi imamo strahove, želje, snove, i da nismo nikakav bauk, onda ću znati da nisam uzalud pisao ove retke jedne kišne, besane noći.