Lokalni izbori u oktobru 2008. godine bili su i pored za budućnost Mostara poraznih rezultata, posljednji festival demokratije, da se izrazim trivijalno patetički. Tad nisamo ni znali da ćemo na naredno iskazivanje svog aktivnog i pasivnog biračkog prava na lokalnom nivou uzaludno čekati sedam godina, a čekamo i dalje.
U međuvremenu presudom Ustavnog suda BiH iz novembra 2010. godine mostarski statut, koji između ostalog reguliše i održavanje izbora u Gradu Mostaru, nametnut 2004. godine od strane tadašnjeg visokog predstavnika međunarodne zajednice Paddya Ashdowna proglašen je neustavnim, te je naložena njegova djelomična promjena. Najgore od svega, stiče se utisak, da u Mostaru izbori malo kome i trebaju.
Narod brine kako preživjeti od danas do sutra, nenavikao na demokratska iskušenja, a davno izabrana vlast troši javni novac sretna da njenom mandatu nikako da dođe kraj. Najlakše je vladati narodom koji te ne može smjeniti, a Mostarci vlast Ljube Bešlića i njegove hrvatske-bošnjačke nacionalne koalicije (HDZ-SDA) moraju trpjeti jer od volje vlasti zavisi i održavanje izbora koji toj vlasti i ne trebaju. Paradoks!
Tri godine Mostarom vlada vlast na crno, ne izabrana, vlast u tehničkom mandatu od tri godine. Drugdje se vlast bori protiv rada na crno, a u Mostaru sama vlast vlada na crno, vlada bez izbornog legitimiteta. Za izbore su potrebne statutarne promjene i promjene ustava viših nivoa vlasti za koji treba politički dogovor stranaka na vlasti, koji bi tim dogovorom ukinuli sadašnje bezvlašće i sebe ponovo doveli u poziciju da preispituju stav građana o sebi. Njima to nije potrebno.
U početku se čekala akcija visokog predstavnika, njegova odluka kojom mjenja gradski statut, državni izborni zakon, te ustave države, entiteta i pripadajućeg kantona (sve je potrebno), ali nje jednostavno nema niti će je biti. Međunardona zajednica se dosta puta do sada opekla kad bi uz pomoć bonski ovlasti prekrajala bosanskohercegovačku političku svakodnevnicu i radila intervencije u moru nerada i nedobronamjernosti domaćih političara. Toga više nema, davno je naučena lekcija da upotreba bonskih ovlasti slabi i onako slabu državu, sve je više postavlja u stanje maksimalne ovisnosti od intervencionizma stranog subjekta, što nema više niti kratkoročni pozitivni efekat, a na srednje i duge staze je pogubno.
Međunarodna zajednica prepušta građanima i strankama na vlasti da naprave promjene, jedino je bitno da mir ne dođe u pitanje. Kad u jednačinu uvrstimo i podatak da je statut grada koji je proglašen neustavnim i nametnuo strani velenamjesnik u ime iste te međunarodne zajednice postaje jasno zašto ovo pitanje ostaje neodgovoreno, u moru kakofonične buke.
Vlast je imala problem u startu ovog perioda vladanja na crno kako da usvoji budžet bez postojanja Gradskog vijeća. Kad je to rješila, vlast bez izbora mogla je da zaživi u punoj svojoj snazi, na očigled cijele javnosti, bez kritike ikoga. Jednim čarobnim štapićem, uz pokoju magičnu riječ i dosta zatvaranja očiju gradonačelnik sam predloži budžet, sam ga izglasa i onda ga isto tako sam implementira. Da postupak dobije neki zakonski okvir Federalni parlament usvoji zakon u kome mu kaže da on - Gradonačelnik ima tu nadnaravnu moć da sam predlaže, izglasava i implemenitra, a da mu oni s jednim listom u službenim novinama uprizore smokvin list, da prekrije vlastitu i njihovu sramotu.
Vlast na svim nivoima, od lokalnog do entitetskog, obično obnašaju i u parlamentima imaju većinu iste dvije stranke.
Bosna i Hercegovina tako dolazi u svojevrstan kineski status, jedna zemlja sa dva sistema. Kina ima Hong Kong u kom vlada drugačiji politički sistem nego u kontinentalnom djelu zemlje. Bosna i Hercegovina ima Mostar, grad u kome su lokalne vlasti jednom izabrane i vladaju doživotno, za razliku od ostatka zemlje gdje lokalne vlasti žive četverogodišnji izborni ciklus.
Ljubi Bešliću, mostarskom gradonačelniku koji je na tu funkciju prvi put izabran 2004. godine može se odati priznanje da je značajno relaksirao stanje u Mostaru. U osam godina svoja dva legalna mandata i ove tri godine na crno, Bešlić je iskazao praksu javnih nastupa bez nacionalističke retorike. Takva praksa značajan je izuzetak od ustaljenih standarda vladajućih političara nacionalnih stranaka u Bosni i Hercegovini. S druge strane vladanje na crno tri godine, nije nešto što čime bi se dosljedan i pošten političar mogao ponositi.
Mostarski paradoks, hong-kong status u Bosni i Hercegovini, ne izgleda kao prolazni fenomen, već kao trajna pojava, da ne kažem stanje. Već duže vrijeme izgleda kao da niti jedna strana u sporu ne zna kako da unaprijedi trenutnu situaciju, pa prelaženjem preko problema preko kojeg se ne može preći probaju premostiti godinu za godinom. Koliko su građani umorni, apatični ili zbunjeni dovoljno govori da mostarski protesti u sklopu dešavanja naroda u februaru 2014. godine u moru zahtjeva protestanata nisu izrodili onaj osnovni, logični i prioritetni – hitno održavanje lokalnih izbora.
Toga se niko nije sjetio ili izbori nikom nisu bili bitni.
Zahtjevi dva vladajuća, koaliciona partnera, dvije nacionalne partije, dijametralno su suprotni, postavljeni tako da ne daju nadu u mogućnost dogovora, odnosno kompromisa obje strane. HDZ kroz prebrojavanje krvnih zrnaca i osjećaj brojčane nadmoći Hrvata forsira stav jedan čovjek jedan glas, a SDA pod krinkom brige za opstanak Bošnjaka, a želeći isključivo zadržati trenutne pozicije, insistira na rješenjima sa više administrativnih jedinica. Obje strane u svojim razlikama prešutno se slažu da je stanje bez izbora najbolje za sve. I jedni i drugi tako zadržavaju vlast u djelovima grada čije granice datiraju još iz ratnih okršaja, nespremne da uđu u rizik promjena i naruše svoj dominat nad osvojenim područjima.
Niti NVO sektor nije zablistao, pa ponudio neki svoj kreativni ulazak u problem. Ipak, začuđuju dva indikativna fenomena. Prvo, niko nije tražio, niti deklarativno, da se izbori održe po starim pravilima, dok statut ne bude usklađen s presudom Ustavnog suda. Drugo, a u vezi s prvim, kako to da neimplementiranje Presude Sejdić – Finci, Evropskog suda za ljudska prava iz Strasbourga nije zaustavilo izborni proces na državnom nivou, a ova presuda Ustavnog suda BiH jest blokirala lokalne izbore u Mostaru?! Ovima vlast samo potvrđuje u tekstu ranije karikaturalno iskazani kineski status, jedna zemlja s dva sistema.
Mostar tako živi sam sa sobom, kao nedemokratsko ostrvo u uzburkanim izbornim vodama Balkana, jedinstvena pojava, cirkuska atrakcija. Možda bi sve trebalo postaviti kao dio turističke ponude, da posjetioci uz obilazak prepoznatljivog mostarskog Starog mosta, razgledavaju kako ljudi u srcu Evrope, duboko u 21. stoljeću, žive život u gradu bez izbora i demokratije, bez osjećaja da nešto važno gube s time.
