<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Susret sa ljudožderima sa Nove Gvineje

Tridesetčetvorogodišnji Metju Vilijams je prošlog meseca uhvaćen dok je proždirao lice devojčice koju je namamio u hotelsku sobu, na šta se celi svet zapitao: „Pobogu, kakvi smo to ljudi?".

29. august 2015, 12:00

Kanibalizam je za većinu nas jedna od najstrašnijih pojava koje se uopšte može i zamisliti, ali za pripadnike plemena Korovai sa Nove Gvineje, jela od ljudskog mesa imaju posebno mesto u njihovoj kulturi, kao što su u našoj ćevapi pred kraj nedeljnog izlaska ili pečenje preko vikenda.

Australijski novinar Pol Rafael se 2006. godine zaputio na ekspediciju da bi u susretu sa ovim plemenom pokušao da razume razloge koji ovog drevnog rituala. Pol je prvi čovek sa Zapada koji je prešao preko granice koja razdvaja teritorije njihovih klanova duboko u prašumi. Dok su naseobine koje se nalaze nizvodno do sada bivale izložene zapadnoj kulturi, one malo dalje uzvodno još uvek opstaju u izolovanim grupama i poštuju običaje koji postoje već hiljadama godina.

Čak ni policija Indonezije, ni Kornelijus (Polov vodič koji je godinama živeo sa Korovaji plemenom) nisu zašli tako duboko u prašumu zbog straha od klanova koji svim došljacima prete smrću. Nakon nekoliko momenata od kojih se diže kosa na glavi, kada se najiskrenije uplašio za goli život, Pol je konačno uspeo da se probije u unutrašnjost. Sa Polom sam razgovarala o svemu, počev od susreta sa velikim poglavicom i ratnikom klana Letin, do toga kako mu je bilo u džungli u kojoj je noćima spavao na svega par santimetara daleko od ljudi koji su među poslednjim ljudožderima na planeti. Pa i o tome kako mu je jednu ljudsku lobanju dodao isti čovek koji je iz nje malopre pokusao sav mozak i zamolio ga da mu je malo pridrži.

VICE: Kako si uspeo da se približiš plemenu?

Pol Rafael: Preko mog vodiča, Kornelijusa. On je poreklom sa Sumatre i pre deset godina je otišao da poseti Korovaje odlučan da ih što bolje upozna. Stavili su ga na probu da bi videli da li zaslužuje da ostane ili ne. Jedne noći su mu dali neko mesa i rekli mu da je ljudsko. Rečeno mu je da mora da ga pojede ako želi da ostane s njima, a ako odbije, moraće da ode. Pojeo je meso i tako su se zbližili.

Ratni poglavica klana Letin ukazuje počast Polu u vidu ceremonije svečanog dočeka.

Kako si se osećao kao prvi belac koji je prešao granicu koja razdvaja plemena?

Naš plan je bio da posetimo klan Letin koji nikada do tada nije video stranca. Čak ni Kornelijus nikada nije otišao tako daleko uzvodno iz straha da ne bude ubijen. Upali smo u zasedu. Plovili smo uzvodno rekom Nderijam Kabur u kanuu izdeljanom od debla drveta i naleteli na buljuk golih muškaraca naoružanih lukovima i strelama.

Ti ljudi nisu očekivali da nas tu zateknu i stoga su se odlučili za napad. Bilo je to u sumrak i oni su urlali na nas. Shvatio sam šta treba da radim ako počnu da nas gađaju strelama. Spremao sam se da skočim u reku i pokušam da otplivam nizvodno do Janirume, što bi potrajalo par dana ako nas u međuvremenu ne bi smazao neki krokodil.

Pa šta ste uradili?

Kornelijus govori jezikom Korovajia pa je uspeo da se nagodi sa njima tako što su se dovikivali preko reke. Rekli su nam da smo uvredili rečnog boga i da to moramo da platimo. Jedan od ratnika je pregazio reku, čvrsto stežući luk i strele. Da bismo prošli dalje tražio nam je indonežanske rupije u vrednosti od nekih trideset dolara. Ja sam mu platio i pustili su nas da nastavimo uzvodno.

Da li si otkrio zašto su pripadnici ovog plemena kanibali?

Kad neko padne iz kuće na drvetu ili pogine u borbi, Korovajima je prilično jasno zašto je umro. Ali oni ne razumeju mikrobe i bacile (od kojih prašume naprosto vrve), pa kad neko umre na za njih tako misteriozan način, to jest od bolesti, oni veruju da je to delo veštaca, kakua, koji dolaze iz podzemnog sveta.

Kakue imaju tela muškarca (i nikada ne mogu biti žene) i uz pomoć magija se hrane utrobom ljudi, a prema verovanjima domorodaca Melanezije, treba im se odužiti istom merom. Oni moraju da pojedu kakuu isto kao što je on pojeo umrlu osobu. To je način na koji se u njihovom svetu deli pravda i on počiva na osveti.

Žene plemena Korovaji.

Braća Kili-Kili i Bailom su prva dva pripadnika plemena Korovaji koja si upoznao na ovom putovanju. Možeš li da opišeš prvi susret sa njima?

Još je bila noć kada smo stigli do sela veslajući uzvodno. Posedali smo pored male logorske vatre u jednoj kolibi bez vrata iz koje se pružao pogled na reku. Kroz polumrak su nam prišla dvojica muškaraca, jedan u šortsu, a drugi potpuno go, sa ogrlicom od zuba vepra kapitalca i lista zamotanog oko vrha penisa. „Ovo je Kili-Kili", rekao je moj vodič, „najčuveniji ubica kakua."

Pitali su me da li želim da vidim lobanju poslednjeg čoveka kojeg su ubili. Odlično su ga poznavali i bio im je dobar prijatelj. Ja sam rekao da hoću i oni su je izvadili. Dali su mi je i mada nisam želeo da je dodirnem, drugog izbora nije bilo.

Kakav je to bio osećaj?

Užasan. Svetlost je bila jeziva, a lobanja hladna na dodir i zaista nisam hteo ni da je pipnem, ali onda ne bih stekao njihovo poverenje. Kili-Kili je već samo po sebi sumanuto ime, zar ne? Posebno kad se radi o nekome ko je ubio i pojeo 23 ljudi. Vrh lobanje su odrubili da bi mogli da dopru do mozga, najveće poslastice za njih.

Da li kuvaju ljude ili ih jedu žive?

Oni sve to kuvaju na pari, u nekoj vrsti peći od kamenja i lišća, isto kao što rade i sa mesom svinje. Prvo odseku noge i umotaju ih u lišće banane. Onda odseku glavu i daju je onome koji je prvi pronašao kakuu. Eto otkud ona lobanja kod Kili-Kilija. Desnu ruku i rebra sa desne strane odseku u jednom komadu, a levu u drugom. Kada sam ih pitao kakvog je ukusa, mada smo svi često čuli za ono tako rašireno i pogrešno shvatanje da je kao svinjetina, rekli su mi da najviše podseća na kazuari – pticu koja živi na Novoj Gvineji i na severu Australije i koja liči na noja ili na emua.

Da li jedu sve?

Sve osim kose, noktiju i penisa. Deci ispod trinaest godina nije dozvoljeno da jedu pošto se veruje da je meso kakue veoma opasno za njih – svuda okolo ima zlih duhova a deca su posebno ranjiva.

Kili-Kili drži lobanju Bunopsa, čoveka kojeg je ubio i pojeo.

Kanibalizam je, uz incest, nešto što najveći deo čovečanstva ispunjava neopisivom stravom. Da li se radi o naučenom ponašanju ili nam je to urođeno kao vrsti? Zašto Korovaji nisu podjednako zgroženi kao mi?

Kada sam ih pitao zašto se hrane ljudski mesom, odgovorili su mi: „Ne jedemo mi ljude, nego kakue." Oni kakue ne smatraju ljudima čak ni ako se radi o stricu ili bratu ili rođaku.

Da li možeš da mi kažeš nešto o Va-Vi?

Kad smo bili u Kili-Kilijevom selu, Kornelijus mi je prišao i rekao mi: „Ima ovde jedan dečak koji je prognan iz ovog plemena i zove se Va-Va. Nakon smrti oca i majke, klan je posumnjao da ih je on ubio uz pomoć crne magije, kao kakua. I sve dok ne napuni četrnaest godina, neće mu ništa". Bilo je dovoljno pogledati ga i videti prestravljenost i užas u očima tog deteta.

Kornelijus i ja smo razgovarali o tome duboko u noć. Ne mogu sad da ulazim u detalje jer sam obećao da neću reći gde se nalazi, ali dečak je spašen. U drugačijim okolnostima se ne bih odlučio na takav potez jer mislim da deca treba da ostanu u kulturama u kojima su odrasla, ali ovaj slučaj je bio drugačiji jer mi je njegova porodica rekla da mu je život u opasnosti.

Va-Va (desno), mesec dana nakon što ga je Kornelijus usvojio.

Da li si nekad brinuo da će i od tebe pomisliti da si kakua?

Ne, to nije moguće. Kakua može biti samo neko iz plemena. Da budem iskren, onda nisam znao, ali svejedno me nije bilo strah. Strah pomrači um čoveku, a u takvim situacijama glava treba da je sasvim bistra. Treba primetiti svaki detalj i govor tela za slučaj da nastane neki problem.

Da li si osetio povezanost sa njima, iako su tako daleko od zapadne kulture?

Pa svi smo ljudi, zar ne? Tako, recimo, postoji priča da u kućama na drveću muškarci žive na jednoj strani, a žene na drugoj. Zato sam pitao Agosa, vodiča na mom prvom putovanju, gde imaju seksualne odnose. Odgovorio mi je: „Kad nam je do toga, mi odemo u džunglu. Tamo nema ko da nas vidi". Ali ne zaboravite da su oni goli. Onda ga pitam: „Pa zar vam to nije maltretiranje pored ovoliko komaraca?" A on će na to: „Ma kakvi, toliko uživamo da nas je baš briga!" Bili su to izuzetni trenuci. A nas dvojica smo bili samo dva pripadnika ljudske vrste koji razgovaraju.

Samo zato što ima i onih koji žive u kamenom dobu - neki su me kritikovali što koristim ovaj termin, ali sve je tu na svom mestu - to ne znači da su oni manje inteligentni. Ti su ljudi 90 odsto isti kao i mi: i oni pokazuju ljubav, mržnju, požudu, znaju da se naljute i imaju ambicije, uvek se izdvoji neko ko ima sposobnost da predvodi i slično. Ne mogu da smatram nekog manje pametnim od sebe samo zato što su moji preci izmislili točak. Jaka stvar.

Ovi ljudi nisu imali prednost kakvu pruža preplitanje kultura kao što je to slučaj sa našom civilizacijom. Mi smo stalno zasipani novim stvarima kao što je, recimo, dolazak svile koja je potekla sa Istoka, od Kine prema Evropi. Mi o matematici nismo znali ništa dok nam je Arapi nisu doneli.

Da smo ostali izolovani po prašumama i podeljeni u klanove, ni mi se ne bismo promenili. Ljudski mozak je takav kakav je.

Da li Korovaji i danas upražnjavaju kanibalizam?

Na to ne mogu da odgovorim pošto već godinama nisam tamo bio. U razgovorima sa Kornelijusom sam saznao da je i danas tako u najudaljenijim oblastima. On kaže kako klan Letin i drugi klanovi dalje uzvodno od njih još uvek veruju u kakue.

vice.com