Evropa je od Vučića proizvela lidera zapadnog Balkana, Angela je našla najmilijeg učenika

Redutna dvorana u Hofburgu ima veliku povijest, što opravdava ambiciju historijske inicijative koja se na konferenciji kojoj nazočimo otvoreno manifestira... Riječ je ni manje ni više no o tome da se sav Balkan uklopi u Europsku uniju, ali ne u nekoj dalekoj perspektivi, nego odmah, političkim i ekonomskim pothvatom koji će biti vođen jedinstvenom voljom. Nije riječ o punopravnom članstvu, nego o asistiranom procesu koji će dovesti do integracije njihove politike i ekonomije u europske okvire.

Vodi ga Njemačka, a Beč je prikladno mjesto da se diplomatski inicira. Više nema vremena da se o tome u nedogled raspravlja, a stvari prepuste sporovoznoj briselskoj proceduri. Najznačajnija strateška inicijativa Europske unije na jugoistoku kontinenta je ovo krizno zasjedanje u sklopu “Berlinskog procesa”, što su ga prošle godine započeli njemački predsjednik Gauck i premijerka Angela Merkel. Prva sesija “zapadnobalkanske skupine” održana je u njemačkom glavnom gradu s predstavnicima šest vlada Balkana: Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore, Makedonije, Kosova i Albanije.

Proces njihove integracije u Uniju (planirana se petogodišnja aktivnost Inicijative) vode Njemačka i Austrija, a potpomažu Slovenija i, nominalno, Hrvatska. Od iduće godine izravno se uključuju Francuska i Italija. Stvar je u tome što se ne može čekati - ukrajinska i grčka kriza pokazale su koliko je ustroj Unije labilan, ali, istodobno kakva je silna reaktivna moć Njemačke kad se fokusira na strateške ciljeve i mobilizira kontinentalne resurse. Grčka je naposljetku ostala u eurozoni, jer je Europa platila golemu cijenu, a u tome je presudna bila željezna odlučnost Angele Merkel. Ona je praktično bila politički mrtva u Bundestagu kad su ondje izračunali koliko mora pridonijeti Njemačka, i vjerojatno bi je srušili, na inicijativu iz redova vlastite stranke, da se tu nije iskazala nevjerojatna kvaliteta njemačke politike, osjećaj za dužnost koji nadilazi partikularne interese. Njen ministar vanjskih poslova i partner u koalicijskoj vladi, ranije šef opozicije, otvoreno je stao na njenu stranu kao stranački dužnosnik SPD-a, i time oduzeo svaku nadu pučistima.

Mala Njemica koja sigurnom rukom vodi državu i Uniju, uz potporu pastora Gaucka, sad njemačkog predsjednika, inače prijatelja njenog oca iz disidentskog pokreta u DDR-u, opet je nametnula dugoročni cilj - Europa ostaje kompaktna, a centrifugalnim silama i svim ugrozama, treba se suprotstaviti izravno, bez političkih kalkulacija, koje onemogućuju većinu europskih političara. Dugoročno, Ukrajina će se također održati, a na tome Njemačka radi partnerski sa Sjedinjenim Američkim Državama. Slabost sigurnosnog i ekonomskog ustroja iskazana na jugoistoku kontinenta, gdje je počela masivna penetracija ruskih interesa, mora se dakle, kompenzirati akcijom koju treba povesti ne čekajući opće zaključke iz Bruxellesa. U ovoj istoj historijskoj dvorani baroknog krila bečkog carskog dvorca stvarao se europski sustav i održavali se balovi u doba Bečkog kongresa 1815. godine. “Kongres pleše” bio je naslov čuvenog mjuzikla iz tridesetih godina prošlog stoljeća, prema kojemu je taj ključni trenutak europske historije ušao u kolektivnu memoriju.

Od austrijskog predsjedanja EU 1998. godine ista, Redutna dvorana, pretvorena je u Kongresni centar austrijskog predsjedništva. Spojena je s njegovom rezidencijom unutar golemog srednjovjekovnog kompleksa u kojem je carevinska vlast stolovala neprekidno od 13. stoljeća. Sjedište državne vlasti, istodobno je turistička atrakcija - osim muzeja u kojemu se nalaze carska kruna, escajg Franje Ferdinanda uzalud naručen za njegovu krunidbu uz utrošak dvije tone zlata, i haljine carice Sissy posuta dijamantnim zvijezdama, tu je jahaonica Španjolske škole, te koncertna dvorana Bečkih dječaka. Duga tradicija, ali, istodobno, poprište žive diplomatske aktivnosti. Dvorište je puno slovenskih, hrvatskih i srpskih “Mercedesa” i BMW-limuzina, koje dovoze i odvoze sudionike “Zapadnobalkanskog summita”. Vrhunac bečkog diplomatskog festivala bila je premijerska konferencija, održana prošlog četvrtka. Prethodila joj je konferencija za tisak u balskoj dvorani pretvorenoj u press-centar, gdje se natisnulo na stotine novinara i snimateljskih ekipa.

Zajednički nastupaju njemačka premijerka, austrijski federalni kancelar Werner Fayman, zatim potpredsjednica Junckerove Europske komisije Federica Mogherini i srpski premijer Aleksandar Vučić, praktično proizveden u lidera Zapadnog Balkana. Jer, neposredno prije dolaska u Beč, u Bruxellesu je sudjelovao u potpisivanju četiri ugovora između Srbije i Kosova. To je također vodila Federica, a ona je diplomatski menadžirala i Obamin sporazum s Iranom, postignut također ovdje u Beču. Srpsko-kosovski sporazum postignut u utorak, ocijenjen je kao “povijesni” - praktično znači priznanje kosovske političke samostalnosti i autonomiju krajeva sa srpskom većinom. No, to je bio samo početak - prvog dana bečke konferencije, u srijedu, potpisan je i srpsko-albanski sporazum o gradnji autoceste Niš - Priština - Drač, koji Beograd spaja s Jadranom.

To su utanačili Edi Rama i Vučić, bez europskog posredovanja, s jasnom idejom da će za projekt dobiti europski novac. No, ako ga ne bude, rekao je srpski premijer, “gradit ćemo sami”. Time je demonstrirao da proces pomirenja i regionalne integracije nije nešto što Europa mora nametati nevoljkim nacijama, nego proces koji same pokreću demonstrirajući da su sposobne za razvoj i sigurne za strane investitore… “Europa za nas nije bankomat, nego nam vi možete pružiti pomoć da se promijenimo, prestanemo od države tražiti i očekivati da sve riješi, a onda ćemo sami zaraditi koliko nam je potrebno za život”, rekao je. Angelin zadovoljni smiješak pokazao je da je našla najmilijeg učenika. Bečka ofenziva pomirljivosti započela je u srijedu navečer na stadionu bečke Austrije.

Pažljivo režiran PR-događaj organiziralo je austrijsko ministarstvo vanjskih poslova. Premijeri i ministri odigrali su nogometnu utakmicu, tim EU protiv Future EU. Zapadnobalkanski pretendenti pregazili su Europljane koje je vodio mlađahni aussenminister Sebastian Kurz, pobijedivši ih sa 4:2. Dva gola zabio je makedonski premijer Nikola Gruevski. Vučić nije igrao - kaže da nema pojma o nogometu - ali je s tribina, u dresu s brojem “11” bodrio kosovskog i crnogorskog ministraHashima Thacija i Igora Lukšića te ostale, koji su imali lakog protivnika - osim Kurza, bio je tu kratkovidni, usporeni slovenski premijer Miro Cerar.

Gdje je dotle bio Zoran Milanović? Još u Zagrebu, on je u Beč stigao tek drugog dana summita i prvi je otišao, nije održao niti jedan bilateralni susret, sve je izbjegavao, a i oni njega, a konferencija za tisak koju je održao u Hofburgu, trajala je petnaest minuta i pretvorila se u skandal, koji je srećom ostao uglavnom nezamijećen, kao i njegova nazočnost na summitu. Glavni je programski cilj “Berlinske inicijative” pokretanje regionalne suradnje i diplomatsko rješavanje otvorenih pitanja na Zapadnom Balkanu. U tom duhu, potpisani su kosovsko-srpski i albansko-srpski sporazum, kao i sporazum Bosne i Hercegovine s Crnom Gorom o granicama, što će olakšati ulazak male jadranske državice u NATO, koji se očekuje krajem ove godine. Uz premijersku konferenciju, usporedno se održavala konferencija ministara vanjskih poslova sa sličnim temama, te konferencija ministara ekonomije - oni su razgovarali o infrastrukturi, velikim prometnicama i energiji.

Ne o hrvatskoj, Hrvatska je tu nenazočna politički, što znači da ne postoji ni kad se razgovara o velikim europskim privrednim pothvatima. “Berlinska inicijativa” pokrenuta je u doba kad je prijetnja stabilnosti regije još bila apstraktno političke pitanje, inicirano krizom u Ukrajini i u Grčkoj, ali sad, u trenutku dok se razgovaralo u Beču, postala je akutna zbog izbjegličke krize. Ponovno je jedino Njemačka bila na visini problema i na konferenciji u Redoutensaalu Angela je navela što će poduzeti da se problem stavi pod kontrolu. Ne možemo čekati da se o tome postigne dogovor u Bruxellesu, rekla je, a dotle problem prevaliti zapadnobalkanskim državama na čije su granice izbjeglice stigle. Najveći je teret na zemljama Bliskog istoka - u Turskoj, Libanonu i Jordanu, izbjeglica je na milijune. Italija i Grčka su porozna fronta EU, a preko Makedonije i Srbije dolazi se do mađarske šengenske granice i zatim, ilegalnim putevima, do Austrije i Njemačke.

Uoči same konferenciji za tisak, objavljeno je da su u okolici Beča pronađena tijela pedeset izbjeglica koji su stradali kao žrtve krijumčara ljudima - bio je to mobilizacijski moment, koji će projektu nezaustavljive kancelarke dati novu političku dimenziju. Cilj je da se pokaže kako Unija nije osuđena na sporost i neučinkovitost. U vitalnim stvarima, može pokazati snagu, budući da raspolaže golemim ekonomskim resursima. Angela Merkel objavila je da će se u Grčkoj i Italiji smjesta osnovati “europski registracijski centri” za izbjeglice, odakle će se upućivati u zemlje Unije u skladu s kvotama koje tek treba dogovoriti. Junckerova Komisija poslala je prijedlog kvota još u svibnju, ali do sad nije ratificiran. Dotle se Njemačka jednostrano obvezala primiti 80 tisuća ljudi, što je otprilike sadašnji kontingent azilanata u državama Zapadnog Balkana - ali, toj stihijskoj navali treba oduzeti stihijnost i sve se mora vodi uredno, u skladu s procedurom, u novim Europskim registracijskim centrima, koji će tako prerasti u instituciju zaduženu za upravljanje granicom buduće, čvršće integrirane Europe. Gdje je tu Hrvatska? Premijer Milanović nije igrao nogomet, ni za EU, ni protiv EU - on tu nastoji ostati nevidljiv, nenazočan, daleko od Zapadnog Balkana, jer se priprema za izbore te pokušava privući desnije biračko tijelo.

U Beču nije održao ni jedan bilateralni sastanak - dao je jednu izjavu o nekom susretu sa slovenskim premijerom, koji nije zabilježen u službenoj agendi - možda su se susreli u prolazu na WC, do kojega je dosta teško doći kroz rezidenciju samog predsjednika Austrije (no to nije nikakav spomenik kulture, K. u. K. badecimer, nego obični uredski klozet). Za trenutak održavanja vlastite konferencije za tisak, održane u nekoj pokrajnjoj prostorijici, Milanović je tendenciozno odabrao baš četvrtak, 14.30 sati, dakle trenutak kad se novinarskom korpusu obraćala Angela Merkel. Time je onemogućio hrvatskim medijima da prate događaj od općeg i europskog značenja - morali su slušati i snimati njegove prazne izjave koje se jedino odnose na predstojeće izbore. Kao što je Milanović nastojao da ga ne primijete, europski diplomati pravili su se da ga ne vide - ne zna se gdje spada, u koji tim, za koga igra…

Nije Zapadni Balkan, jer je EU, ali to mu ne smeta da otvori diplomatski spor s Angelom Merkel oko Perkovića, sa Slovenijom i Bosnom i Hercegovinom oko granice, sa Srbijom oko prošlosti i budućnosti. Njemačka je sad “Berlinskom inicijativom” uspostavila format za menadžiranje balkanskog problema, ali ne postoji procedura za discipliniranje jedne članice, “rogue state”, države čiji premijer sustavno omalovažava i ignorira europske diplomatske akcije, pa čak i uzuse pristojnog ponašanja - i to na dvoru. To je, ukratko, politički skandal prvoga reda. Nekoć bi ga izbacili s dvora, ali sutra, zadrži li se on na poziciji koju ima, postavit će se pitanje samoga smisla ostanka Hrvatske u organizaciji u kojoj je, kako se čini, osnovala nesvrstani pokret s jednim jedinim članom.

Preuzeto sa jutarnji.hr