<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Jelica Greganović: Prvi dan

Ne bih umela da vam rečima dočaram koliko sam ja srećna što nemam pojma. Godinama sam se koprcala da stignem do tog stadijuma, i evo me tu sam konačno.

01. septembar 2015, 12:00

- Ljubavi, da ti mama kupi svesku na princeze?

- Šta ti je?

- Draga, vidi ovu, roze krdo udavača visokog roda...

- Ostavi me, moram na predavanja, gnjavi braću.



- Sine, da ti kupi majka svesku na borilačke akrepe?

- Mama!

-  Vidi što su ružni, na široke crte...

-  Šta će mi na fakultetu?



- Drugi sine, da ti kupi mama na duguljaste kvadratiće aktuelnog super junaka nepoznatog porekla?

-  Mama, moram na posao, šta te je spopalo, kakve sveske, nemaš pojma...

Nemam pojma? Pa, to mi recite, za to sam se borila, onolike godine izdržala. Izgledalo je da kraja nema nigde na horizontu polica sa školskim potrepštinama, onim između kojih već danima gamižu pokorene roditeljske vojske i ropćući guraju kolica, dok im džepovi cvile kao gladni crkveni miševi, a oči dobijaju izbezumljeni sjaj potencijalnih serijskih ubica. Formacije su već uhodane, napred ide vođa porodične potrošnje, u liku prvog roditelja, u jednoj ruci ima olovku, a u drugoj spisak za školu traženih stvari, duži od mutirane anakonde. Drugi roditelj gura kolica iz kojih ispadaju olovke, zarezači, loše spakovane voštane bojice i gumice. Oboje istovremeno pokušavaju da savladaju spisak, trag izgubljenih stvari i navataju decu koja, kao divlja, beže između rafova i u kolica ubacuju šta dohvate. S obzirom da su roditelji već neprisebni, kolica puno, a dece još više, obaška mora da se obraća pažnja na to da se ne ukeba tuđe dete ili u kolica dobije tovar kog na njihovom spisku nema.

Gospode, kad se samo setim šlepera stvari potrebnih da se u školu krene i ide, onolikim olovkama, sveskama i knjigama bi trebalo da doktoriraju već u prvom razredu. Džakovi svih sorti bojica bi bili dovoljni generacijama slikara da ne krepaju od gladi, kolaž papire i blokove da ni ne pominjem. Naravno da su tu i trouglovi svih raspoloživih uglova, merači istih, šestari i lenjiri koje je Miletska škola oca matematike mogla samo da sanja. Da su tata i mama Arhimedu kupili ono sa čime današnja deca u školu kreću, već tada bi ljudska sorta verovatno u svemir letela. Onaj sitnež od raznoraznih školskih pomagala koja mahom kasnije služe da se, od silne potrebe za njima, gube po kući i pojavljuju zaboravljene na najnemogućijijim mestima, da ni ne pominjem. Dan danas u našoj kući niču, sa nekadašnjih spiskova neophodno neophodnih stvari, predmeti nepoznate namene koje je tada bilo jako obavezno kupiti, jer je kanda baš od njih zavisio uspeh školovanja naših mladunaca.

Pri čemu uopšte nije nebitno koje je to boje, a kamoli ko je na tim školskim stvarima ovekovečen. U dobra stara vremena su sveske bile narandžaste, vežbanke plave, nalepnice bele i kraj. Danas se sa svega kerebeči takav šareniš da ti lepo oči otkažu poslušnost, a kamoli mozak. Proizvođači novih crtanih likova i mrmota zarađuju pare na kilograme, dok ubogi roditeljski svet pokušava da shvati ko je ove godine aktuelan i bez čijeg komercijalnog lika prosto ne dolazi u obzir da se u školu krene.

Naravno, pod uslovom da kupite i torbe, rančeve, koferčiće, kolica sa istim pomenutim pojavama, među kojima dominiraju princeze koje pate od rozila, buljave heroine ogromnih glava, krastavi mutanti iz nepoznatih predela ljudske mašte, super junaci prebildovani do pucanja, horde manekenki, fudbaleri puniji od brodova i fotošopirani tinejdžerski bendova koji izgledaju kao pozdrav iz institucije za prevaspitavanje krajnjih slučajeva.

Doduše, samo je pitanje trenutka kada će neko da se obogati kao Krez izbacivanjem na tržište kamiona kojim će deca sve to neophodno za sticanje osnovnoškolskog zvanja i znanja voziti u škole. Već u moje vreme, u drugoj polovini prošlog veka, se kukulevčilo da su torbe preteške i da je samo pitanje trenutka kada će nam kičme kapitulirati pod teretom. Danas ubogi osnovnoškolci, naročito onih malečki iz prvih razreda, izgledaju kao mravci koji su precenili svoje fizičke mogućnosti i uzaludno vuku sa sobom ili na sebi teret od njih samih dramatično teži.

U ovoj priči udžbenika još uvek nema i možda je bolje da tako i ostane, jer je to suviše za uboge roditeljske živce. Pre će horda posvađanih narodnih poslanika da rebalansira budžet, nego što će da se postigne dogovor koje knjige ove godine važe i za koju školu, i da li je ikako moguće da bar jedan udžbenik traje duže od jedne generacije đaka. Obaška je misterija kako udžbenike ne štampati prekasno i u premalom broju, što je na našim prostorima misterija veća od uspostavljanja svetskog mira.

 Baš kao što je roditeljima nerešiva tajna kako finansijski da opstanu kad pokupuju sve gore navedeno i od njih zahtevano. Koju banku opljačkati, ima li smisla prekfalifikovati se u drumske razbojnike, moderne gusare, može li negde da se prijavi za veslanje na galiji do iduće školske godine, pa onda opet..?

Nego da se vratimo na mene, nemam pojma sad kad nemam pojma je kako je moguće da što je škola niža to je više stvari za nju potrebno. Za završavanje osnovne škole je potreban teretni voz pomagala, za srednju se sa kompozicije otkačinje već nekoliko vagona, dočim se fakultet i sa jednim udžbenikom može završiti. Naravno ako se neko seti da su i knjige udžbenici. Uzmimo na primer mog drugog sina iz četvrtog pasusa, taj je političke nauke u Beču diplomirao sa jednim udžbenikom. Zato što tamo niko ne vidi vajde od toga da studentima pisci udžbenika prežvakavaju i prepričavaju recimo Platona. Dotični je umeo i sam da sroči šta misli, to je i pribeležio, prema tome – eno vam biblioteka, pa čitajte Platona. Ili Hobsa. Ili Loka...

Nego, ako vam išta znači, dragi roditelji prvoseptembarski, ja sam sa vama. Podržavam vas, razumem, shvatam, solidarišem se. Jedino što moram na plažu. To mi je prosto predivna strana onog da pojma nemam. Mogu sebi, nakon prolaska kroz trojno osnovno školovanje, konačno da priuštim da prvog septembra ne plačem nad pogrešno kupljenim vodenim bojicama, nego da se protestno držim noge u moru. I mogu da vam kažem da ovo pojmanemanje jako prija. Mozgu.

 Srećno!


Izvor Blog autorke