BiH nestaje zbog monstruozne politike. Već četvrt vijeka aktuelna politikantska bratija bezdušnim reketiranjem svirepo uništava ovu zemlju i živote njenih ljudi, prekrivajući svoje nedjelo blještavim plaštom zaštite od strahova, koje jezivo precizno dnevno doziraju svaka svome narodu.
Stanovništvo BiH, i narodi i građani, nestaje. Rano umiremo, sve manje se rađamo. Oboljeli od PTSP-a se samoubijaju, loše ceste i gora ulica nemilice uzimaju svoj danak. Mladi, oni najsposobniji, odlaze. Utučeni ostaju. Populacija se topi dok broj nezaposlenih raste.
Privreda bez podrške, s teretom, nema snage masovnije zapošljavati. Budžeti i fondovi sve su prazniji. Glomazni i nefunkcionalni državni aparat troši puno a daje premalo. Dugovi rastu i otplaćuju se novim dugovima. Zapušteno obrazovanje ne odgovara aktuelnoj potrebi. Socijalna davanja, iako nemala, nepravedno su raspodijeljena i samo produbljuju siromaštvo i nezadovoljstvo. Skupo plaćeno zdravstvo ne liječi. Sport, koji već nekoliko puta pokazuje da može uspjeti, prepušten je humanitarnim telefonima. Mogli bismo u nedogled, o stanju kulture, sigurnosti, komunalnih usluga, infrastrukturi, javnim nabavkama, potrošačkoj korpi, primanjima …
Skoro će godina od Izbora a ne vidimo još ništa osim stranačkog preslaganja moći i pozicija. Pokoje sporadično riješenje koje ponudi aktuelna do kraja neutvrđena vlast nije nikakav odgovor krizi. Ne tako mali broj ljudi od pameti i pera, koji javno ukazuju na katastrofu, međusobno se glođu, dok politikantska mreža besprijekorno funkcioniše. Dobronamjerni profesori, intelektualci, struka, privrednici, sindikalisti, vjerski radnici, urednici, novinari, aktivisti, pa i mlađa generacija političara zasjenjena glavarima, svi uz prateći puk, kao da traže svaku razliku po kojoj se mogu podijeliti, namjesto minimuma javnog interesa oko kojeg se mogu okupiti. Zlonamjerni se istovremeno čvrsto drže agende izdiktirane iz centrale kojoj služe.
U agoniji koju živimo podjela može biti samo na dobro i zlo, ili da izbjegnemo idealiziranje, na društveno neprihvatljivo i prihvatljivo, na štetno i korisno. Trenutne podjele i netrpeljivosti društva – nacionalne, ideološke, religijske, klasne – imaju duboke političke korijene i sistemskim institucionalnim pothranjivanjem vremenom su se čvrsto utemeljile, to je fakta koju je opasno zanemarivati, ali i precjenjivati. Međutim, za nepotrebne i neprimjerene trakavice i netrpeljivosti dobronamjernih utjecajnih pojedinaca i grupa, malih i velikih, ukoliko se sebi i svojoj djeci želi imalo dobro, više, jednostavno, nema mjesta.
Zlo ove zemlje, taj neprihvatljvi štetni tabor je jak, brojan i organizovan. Opstanak dvadeset i kusur godina na vlasti istih likova i interesnih grupa u različitim dresovima dokazuje tu snagu i organizovanost, ali danas i zadnjoj naivčini otkriva da je riječ o uvijek istoj predstavi s istim glumcima. Mučnoj predstavi s preskupim kartama. Ta politikantska zajednica ima svoju poziciju i opoziciju, s privjescima, koje polarizirani i svjesno politički neopismenjeni narod vješto izvaraju u svakoj prilici za ikakvu promjenu. Dvodecenijska strategija napada pozicijom i opozicijom (prisjetimo se samo da najžešći “neprijatelji“ uglavnom završavaju u koaliciji), uz satelite iz različitih sfera društva, narodu je duboko u svijest uklesala rečenicu “Svi su isti!”, koja rezultira političkom apstinencijom i masovnom apatijom.
Taj prizivani i (još) vjerujem postojeći drugi tabor, dobronamjerni, prihvatljivi, društveno korisni, zasigurno ima i pameti i broja, ali rascjepkanost i za situaciju u kojoj jesmo neopravdana podijeljenost oduzima mu svaku snagu. Dočekati zlatne sportiste BiH, ili susjednih nam zemalja, prizivati Sutorinu, ljutiti se zbog zabrane izvoza mlijeka, isticati zastavu/e, braniti svoje, opsovati politiku, sve to na svojevrstan način pokazuje patriotizam, ali ne rješava problem. Pa i javne prozivke, analize nerada vlasti, javno serviranje dobrih rješenja, protesti, naprave poneki korak naprijed, ali, pokazalo se, nisu adekvatan odgovor urušavanju zemlje. Vlast je ta koja upravlja svim procesima, volan je u njenim rukama, samo ona ima mandat i resurese povesti državu naprijed. Ali ova nije i, očito je, neće, jer lovcima u mutnom red nikako ne odgovara.
I, šta sad, šta dalje? Ima li volje, snage, znanja, vještine, energije, ljudstva, resursa, zainteresovanosti, makar nade, da se barem jednom, ozbiljno i odlučno, dobro u ovoj zemlji suprotstavi zlu i pokaže mu da je zamjenjivo? Ima li tabor dobronamjernih ikakvu ideju da se politički organizuje, pokaže mudrost i jedinstvo oko zajedničkog interesa, stavi na sto rješenje koje uvjerljivoj većni odgovara i nikog ne ugrožava, i ponudi stvarnu mogućnost izbora? Za zlo ili dobro.
Bolje sutra, samo, nepozvano, neće doći, oko toga se valjda svi slažemo. Pametna borba ili koferi – izbora, barem teoretski, još ima. Ili nema? Iz ličnih, sebičnih razloga, tako bih volio saznati! Ukoliko je sva ova priča utopija, i alternative zlu i stanju koje za većinu postaje sve manje izdrživo ne može biti, je li pravo reći ljudima, prvenstveno omladini od koje se uglavnom puno očekuje a malo daje, čak i kad zlato nosi, da nije izdaja napustiti zemlju. Jer od bolje BiH se odustalo. Ili, ipak, nije? Većina će sama znati.
