Da bi napisala knjigu Dominantna i neželjena elita: bilješke o intelektualnoj i političkoj eliti u Srbiji (XX-XXI stoljeće) Latinka Perović, znanstvena savjetnica Instituta za noviju istoriju Srbije i jedna od vodećih povjesničarki u Srbiji morala je prethodno "zalediti" vlastitu ulogu u političkim, povijesnim i ideološkim okolnostima koje su onemogućile mirni raspad Jugoslavije.
Djelo sadrži trinaest portreta pojedinaca koji su ostavili značajan trag u srpskoj politici. Analizirane su osobe u politiku ulazile u različita vremena i iz različitih motiva. Svi su akteri predstavljeni na tri razine. Za svakog su dane biografske bilješke koje sadrže podatke o porijeklu, sredinama iz kojih dolaze, njihovom obrazovanju i privatnom životu. Specifičnost je to što je autorica pustila aktere da "govore sami", odabravši reprezentativni izvor koji svjedoči o stajalištima koja su zastupali. Treći dio čine autoričine analize njihovih ideja, postupaka i političkih sudbina. U ovom pomno osmišljenom konceptu, ona čitatelje ne lišava ni odgovora na pitanje zašto je bilo važno istražiti upravo intelektualne elite. Naime, političke elite vezivalo je ideološko jedinstvo, dok su intelektualne elite bile te koje su artikulirale različite nacionalne interese što ih čini važnima za razumijevanje ishoda jugoslavenske države.
Marko Nikezić, Koča Popović, Milovan Đilas, Ivan Đurić, Novak Pribičević, Slobodan Inić, Ivan Stambolić, Olga Popović-Obradović, Sima Ćirković, Zoran Đinđić, Bogdan Bogdanović i Radomir Konstantinović svrstani su u pripadnike neželjene elite. Oni nisu tražili strategije za teritorijalnu ekspanziju nezamislivu bez ratova i nasilja. U intelektualnim su naporima osmišljavali politička i druga rješenja kojima bi se postigao žuđeni uzlet realne države, okrenute prema dubinskom unutarnjem razvoju. Pokušali su ostvariti preduvjete za razvoj građanskih sloboda i pojedinca koji u drugom i drukčijem ne vidi samo neprijatelje. Pokušaj pretvaranja Srbije i Jugoslavije u modernu državu uzdigli su na nivo nadcilja zbog čega ih se, baš kao i autoricu knjige, tretiralo kao izdajnike koji se nisu posvetili rješavanju tzv. nacionalnog pitanja. Što se konkretnih političkih struja tiče, neželjeni su nerazdvojivi od misli srpskih liberala, grupacije političkih istomišljenika koja je predstavljala modernizacijsku os komunističkog pokreta u Jugoslaviji početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Neki su od njih bili njihovi čelni ljudi, dok su drugi kasnije željeli oživjeti tu tradiciju i modernizirati Srbiju na način na koji je to planirano u ono vrijeme. Istaknuto obilježje njihovog djelovanja bila je europeizacija i otvorenost prema drugim južnoslavenskim i balkanskim narodima. To ih je činilo dubinski inkompatibilnima s onim što se postepeno razvijalo u ideologiju velikodržavnog nacionalizma. Prema autoričinoj dijagnozi ideja ujedinjenja srpskog naroda u jednu državu pod svaku cijenu dala je srpskoj političkoj kulturi antimoderan karakter. Srpske je liberale pretvorila u slučajnu pojavu koja iz današnje perspektive predstavlja glas razuma koji nije našao svoju nadopunu u iracionalnim htijenjima mase.
Dvanaestorici "utišanih", suprotstavljena je samo jedna osoba. Riječ je o Dobrici Ćosiću koji najbolje utjelovljuje kolektivni duh i prevladavajuće ideje. Stavljen je u centar oko kojeg se okreće dominantno mnijenje jer je povezao naizgled nespojive ljude i ideje. Jedna od činjenica koje to ilustriraju je to što su pod njegov "stijeg" stali desni intelektualci koji su se okupljali u Siminovoj 9 i lijevi koji su bili vezani uz časopis Praxis. Perović opisuje njegov put od apologeta režima do razočaranosti režimom, njegovo angažiranje na rješavanju nacionalnog pitanja kao i načine na koje je pretvorio vlastitu književnost u puki izgovor za ideološko. Niti u slučaju Ćosića ona se ne libi postaviti pitanja koja pripadaju filozofiji povijesti. Zanima ju je li svijest o tragici srpskog naroda, njegovim pobjedama u ratovima i porazima u miru on "unio" u elite i narod ili je to prethodno postojalo. U svakom slučaju, samo prividno paradoksalnim smatra njegovo "iskakanje" iz pozicije zagovornika integracije unutar Jugoslavije u ulogu "oca nacije". Njegov je put do ideologa velikodržavnog nacionalizma, jednom kada je ideologija "socijalističkog jugoslavenstva" ispražnjena od državnosocijalističkog sadržaja, bio prije logičan nego neočekivan.
Latinka Perović i sama je pripadnica "neželjene elite". Njezino ponovno vraćanje na teme kojima se već bavila i posvećivanje intelektualnom projektu ovakvog obujma, u vrijeme okruglih obljetnica u koje se na svim stranama još osjećaju posljedice poraza "neželjenih", samo svjedoči o tome da ona od te pozicije ne odstupa ni danas. Za razliku od Zorana Đinđića koji je uz tragične posljedice žrtvovao filozofski rad za pokušaj korigiranja politike, svijesti i mentaliteta, Latinka Perović se iz politike povukla sama. Možda je smatrala da je lakše iz sjene povijesne znanosti svjedočiti o alteranativnim pravcima razvoja društva i ostaviti vlastite radove budućim naraštajima kao početnu točku za razvoj nekih novih mogućnosti i dominantnih kordinata. Njezino otvaranje vrata podzemnog bunkera u kojem su se taložile ideje koje su dovele do najgoreg od svih mogućih ishoda vrijedan je zalog za budućnost i pokazatelj da se u prošlost potrebno vraćati ako je ona puna proturječnosti i neosvjetljenih mjesta.
Izvor H-alter
