Prof. Jung: Dakle, sada ćemo preći na drugi dio Zaratustre. Trebali bi proslaviti ovaj trenutak – da smo stigli dovde. Sećate se, na kraju prvog dijela, kao i na početku, Niče izjavljuje da je Bog mrtav. „Umrli su svi bogovi: sada mi želimo da živi natčovjek“. Ovđe imamo jasnu psihologiju; bogovi su umrli i sada nam dozvolite da pozovemo Natčovjeka, čovjeka koji je više nego obični čovjek kako nam je poznat. Vidite, to nije tako daleko od hrišćanske ideje o Sinu čovječjem. Hrist je čovjek, tako da je on Natčovjek, Bog – čovjek; ideja nije dalje evoluirala. Niče savjetuje svojim sljedbenicima da za njim ne trče i da se ne poistovjećuju sa njim, i tako sebe ne ponište. Radije bi trebali postati svoji neprijatelji da bi se pronašli; kaže da je bolje da zaćuti i da njima da šansu. Takođe iza toga postoji tajna namjera: naime, zar ne bi bilo vrijeme za objavu, za pronalaženje Natčovjeka? I uvijek je najbolje sredstvo da pronađete ili stvorite Natčovjeka, da testirate sebe, da odete u vlastitu samoću, da ojačate da biste saznali da li ste sa šansom Natčovjeka. To je ono što ljudi rade kada žele da postanu sveti ili sveci. To su tendencije koje vode u drugi dio; sada ćemo viđeti što se Zaratustri događa kada ode u svoju samoću. Ovo poglavlje se zove „Dijete sa ogledalom“.
„Nakon ovoga Zaratustra se ponovo vratio u planine, u samo- ću svoje pećine, i povukao se od ljudi čekajući poput sijača koji je zasadio svoje śeme. Međutim, njegova duša postade nestrpljiva i prepuna čežnje za onima koje je volio: jer je još mnogo imao da im da. Ovo je najteže od svega: zatvoriti otvorenu ruku i sačuvati čednost darovaoca“.
Iz ovog pasusa možemo viđeti jednu od njegovih posebnih teškoća: potrebna mu je bila publika, veoma mnogo. Vrlo je prijatno imati slušaoce – to vam uvijek nešto dokazuje – dok, ako ste sasvim sami gubite samopouzdanje. To je kao da ste postali sve manji i manji i konačno ste samo čestica u nekom užasno proširenom kosmosu, i tada razvijate megalomaniju ili postajete ništavilo. Zato je poželjno imati slušaoce, ako samo radi demonstracije da znate ko ste, da postajete nešto određeno, da ste baš obični kao i drugi ljudi i da živite u svom tijelu. Sav taj ugled gubite kada ste sami. Sada, on posebno pati od činjenice da ne može davati i vrlo jako ośeća da treba da preda svoju poruku.
„Tako su u samoći proticali mjeseci i godine, u međuvremenu je rasla njegova mudrost i zadavala mu bol svojim bogatstvom.
Međutim, jednoga jutra on se probudi prije ružičaste zore; dugo je razmišljao na svom ležaju i napokon rekao svom srcu: Zašto sam se u snu uplašio, tako da sam se probudio? Zar mi nije došlo dijete noseći ogledalo?
„O Zaratustra“ – reče mi dijete – „pogledaj se u ogledalu“!
Ali, kada sam se pogledao u ogledalu vrisnuo sam, i moje srce zalupa: jer nijesam vidio sebe u njemu već đavolju grimasu i podsmijeh.
Zaista, previše dobro razumijem značenje sna i opomenu: moja doktrina je u opasnosti; kukolj želi da se zove pšenica!
Moji su neprijatelji postali toliko moćni i mojem su učenju dali tako nakazan lik da se i moji najdraži moraju stiđeti darova koje im dadoh“.
Što je ovaj komad interpretacije sna?
Mrs. Sigg: To je najužasnija ekstrovertnost da on misli samo na svoju doktrinu.
Prof. Jung: Oh, ne nužno, to je opšte ljudski; to je ono što svi rade ako uopšte imaju doktrinu. Vidite, niko u svom glasu razuma ne bi uzeo takav san, osim ako ne poznaje analitičku psihologiju. Naravno, tada bi se ośetio obaveznim da misli: „Dođavola, što to znači da mi ovo ogledalo pravi takvo lice“? Ali, obično, neobrazovano ljudsko biće koje nje dodirnuto psihologijom požurilo bi da zaključi da mora da ga je neko drugi ocrnio. Loše stvari su uvijek neđe drugo: ja sam dobar, ja nemam đavolje lice. Ali san znači upravo to. On ima đavolje lice zato što se ogleda u umu djeteta. Budući da đeca i budale uvijek govore istinu, on mora tako izgledati. Ovo je jednostavno i jasno značenje sna. Ja sam sasvim siguran da je on zaista imao taj san upravo tada; to mu se najvjerovatnije dogodilo kada se povlačio. I postoji stvarni prekid između ova dva dijela Zaratustre kada je on opozvan iz te hitre rijeke stvaranja đe je mnogo buke i nemirnih valova. Tada se dolazi do sebe, sve je spokojno, i tada se najvjerovatnije vidi vlastito lice. To je veoma pogodan simbolizam; ogledalo je intelekt ili um i dijete koje nosi ogledalo naravno znači đečji um, jednostani um, tako da se ne može izbjeći zaključak da je dijete kazalo istinu kroz svoje magično ogledalo. Pa, što to znači kad vidi svoje lice kao da je đavolje?
Prof. Reichstein: Zar to ponovo nije odgovor na izjavu da su svi bogovi mrtvi. I onda naravno, prva stvar koja se pojavljuje bio bi đavo.
Prof. Jung: Budući da je Zaratustra Bog, tada mu je nužno suprotna stvar đavo. Takođe, moramo pitati ko govori o bogovima? Ako je to Istočni čovjek, naravno, mi ne moramo pretpostaviti đavola jer Istočni bogovi nijesu ni dobri ni loši; oni se pojavljuju na dva načina, kao dobronamjerni i srditi aspekti. To je posebno jasno kod tibetanskih bogova Mahayana; ali svi hindu bogovi imaju svoje različite aspekte i nema galame oko toga. Sasvim je očito da je dobra i dobronamjerna boginja Kali, s druge strane krvožedno čudovište i da je darovatelj života plodonosni bog Shiva, takođe bog potpunog uništenja. To ne čini nikakvu razliku za paradoksalni um Istoka. Ali, za Zapadni um sa svojim posebnim kategorijalnim karakterom to čini sve razlike u svijetu; reći Bog je đavo ili đavo je Bog smatra se kao blasfemija i bogohuljenje. Jer, ako postoji takvo univerzalno biće kao što je božanstvo, ono treba, mora biti kompletnije od čovjeka, i budući da je čovjek posebno jedinstvo dobrih i loših kvaliteta, onda je tim više takvo univerzalno biće. Veoma poznati njemački protestant 8 u jednoj od svojih knjiga kaže da Bog može biti samo dobar, sa tim stavljajući strašno ograničenje na Boga; to je kao da je on u dobrotvornoj organizaciji čovječanstva, lišio je Boga polovine njegove moći. Ako je samo dobar, kako može vladati svijetom? I sasvim je pogrešno reći da je sve zlo za dobro. Dakle, više je do toga reći stvari su oboje, dobro i zlo; i možete sumnjati da su uopšte toliko povoljne, zato što je sve više sklono zlu nego dobru.
Međutim, Niče o đavolu ne bi tako otvoreno govorio zato što to nije popularno. Ako je Bog samo dobar, ko proizvodi sve zlo u svijetu? Dakle, svemogući Bog je očigledno podijeljen – mora da je prepolovi sa đavolom. Bilo bi mnogo više na mjestu da se pretpostavi da je svemoguće božanstvo nadređeno dobru i zlu – „S onu stranu dobra i zla“, kao što Niče tvrdi za Natčovjeka. Tako bi neko svemoguće biće upravljalo zlom; upravljati zlom nije umjetnost, nego je teško upravljati zlom. Platon je to izrazio u svojoj alegoriji o čovjeku u kolima koja vuku dva konja, jedan je dobronamjeran i bijel, a drugi je crn i zlonamjeran i vozač ima sve nevolje ovoga svijeta da njima upravlja.9 Dobar je onaj čovjek koji ne zna kako da se sa zlom nosi; dobri ljudi su prosto nesposobni da se nose sa zlom. Dakle, ako je Bog samo dobar, on je prosto neuk u odnosu na zlo. On ovđe ne može dati bilo koji prikaz.
Prof. Fierz: Rekli ste da se nešto moralo dogoditi između prvog i drugog dijela Zaratustre, i u istoriji njegovog života pronašao sam da je na dan kada je završen prvi dio Zaratustre umro Vagner, i Niče je pronašao da je to značajno. Ja mislim da mu je ogledalo takođe pokazalo njegovu lošu stranu jer se zna koliko je bio oduševljen Vagnerom i ta nevolja može imati veze sa činjenicom njegove smrti na taj dan. Sećam se da je jednom kada je igrao Vagnera cijeli dan plakao. Dakle, postojao je rascjep u njegovom umu i mogla je postojati neka veza sa užasnim gubitkom Vagnera koji je svakako bio veliki čovjek, sa svim svojim manama.
Prof. Jung: Da, nema sumnje da je to prijateljstvo bilo najvaž- niji faktor u njegovom životu, zato što je Vagner reprezentovao njegovu ośećajnu stranu; i činjenica da je Vagner umro baš u tom trenutku kada je završio Zaratustru lako se može shvatiti kao sudbonosni događaj. Sa Zaratustrom Niče stvarno stavlja pečat na svoj život; Zaratustra je bio njegova kob – tada je definitivno prešao na drugu stranu. Stoga, to je tako važno da ovo poglavlje počinje veoma srećnim nagovještajem iz nesvjesnog da bi pažljivo mogao pogledati svoju drugu stranu đe zaista izgleda kao đavo. Ali, on tada pravi užasnu grešku misleći da je neko napao njegovu doktrinu, umjesto da bude prirodan i pretpostavi da treba da vidi đavola u sebi. Vidite, to bi naravno bacilo neku sasvim različitu svjetlost na mnoge stvari koje je doživio, uključujući i njegov odnos sa Vagnerom. Da je bio jedan od običnih hrišćanskih pustinjaka vjerovatno bi mislio da je da mu je đavo stavio neko užasno lice da bi ga iskušao, i mogao je izvući isti zaključak da je to bila diabolica fraus, đavolja prevara; i pokuša bi da dalje oćera đavola projektujući tada svoju tamnu stranu, ne na neku anonimnu gomilu neprijatelja već u određeno postojanje đavola. Dok bi se neki Istočni filosof na to nasmijao i izvukao zaključak da je on vrlo dobar, a da je to njegov drugi aspekat, rekao bi: „Ja nijesam ni ovo ni ono – sve je to iluzija“. Zapravo, psihološki zaključak naravno nije poput Istočnog. Takođe bi bilo jeftino da kažemo: „Ja sam veoma dobar, i naravno ja sam veoma loš: ja sam čovjek koji je indiferentan na takve situacije“. To ne bi išlo zato što su dobro i zlo stvarne sile i ako na trenutak zaboravite da su stvarne, vi ste u đavoljoj kuhinji; jednostavno gubite svoj identitet.
Ne znam koliko je Istočnom filosofu dozvoljeno da izgubi svoj identitet sa ljudskim bićem. Mislim da je dozvoljeno jer stvarno nikad nijesu izgubili iz vida ljudsko biće. Lao Ce je mogao reći da je mogao da bude superioran u odnosu na ljudsko biće, da je bio u pravu i to je ostao, da je bio svjetlost i tama – i da ništa od toga nije bio. Kada se u svojoj velikoj mudrosti povukao iz posla – bio je bibliotekar kod jednog od kraljeva Kine – i nastanio se na zapadnoj padini planine, sa sobom je poveo plesačicu. Toliko je bio u svojoj stvarnosti, nikad nije pobjegao od činjenice o svojoj običnosti, vrlo skromne ljudskosti. Mi bismo pomislili: „Kako nepristojno“! Ali, taj dio ljudskosti bio je tako prirodan da se nije dosađivao; ljudska strana je tako mnogo o tome brinula da se mogao izdvojiti od ljudi. Samo ukoliko živimo kao ljudsko biće, mi se možemo izdvojiti, ukoliko ne možemo prihvatiti dobro i zlo ili ukoliko imamo iluzije o dobru i zlu, mi se ne možemo izdvojiti. Zato je istinska superiornost biti u konfliktu i priznati dobro i zlo. To je daleko superiornije u odnosu na stav u kojem se zamišlja da ste iznad toga rekavši tako. Postoje takvi ljudi. Oni kažu sve je to iluzija, ni ovo ni ono, i uzdignu se dok se ne ośete „šest hiljada stopa iznad dobra i zla“, poput Natčovjeka; ali oni pate nekolika pakla. Sasvim sam siguran da stari Lao Ce nije patio; vjerovatno je đevojka sa njim vremenom poružnjela i tada je patio u razumnoj mjeri, ali on je uzeo kao i sve u vrijeme kada je radio, znate. Takve napomene možete pročitati u Tao – Te – Đingu. Dakle, prema mojoj ideji Zaratustra bi bio mudar da je pogledao u lice đavola i izvukao drugi zaključak umjesto smiješnog zaključka da je neko ocrnio njegovu predivnu bijelu doktrinu. To je dakle razlog za donošenje nove odluke.
(nastaviće se)
S engleskog preveo: Ilija Kapičić, Matica crnogorska, jesen 2010.
