Krenuli smo prije podne iz Banjaluke. Sale je već pripremio objektive, go pro kameru, Elvir napominje da je krajnje vrijeme da kupimo kartu BiH i da po njoj crtkamo naša putešestvija. Maja provjerava opremu, Dragan BUKINA sada veće legendarna slova i krećemo.
Prva dilema - Da li ići u Brčko preko Hrvatske ili putem Prnjavor-Derventa-Modriča-Šamac. Po nabrajanju, jasno Vam je koliko je put preko Hrvatske jednostavniji. Ali, mi ne bismo bili mi da se ne odlučimo na opciju B (čitaj komplikovaniju). Pa, ipak, pokazalo se kao pun pogodak. Gledamo krajeve kojima smo hodili i vozili, ali se podsjećamo i poplavljenih predjela i krajobraza. Aleksandar i Elvir su već bili na području Šamca, Modriče i Dervente za vrijeme poplava. Pokazuju Maji i Draganu visinu vode, koja se poput guje ocrtava na fasadama kuća.
Nevjerovatno!
Voda je u okolini Šamca naprosto progutala čitava naselja. Tamo nema razine vode po fasadama. Voda je bila iznad krovova. O razmjerama katastrofe koja je prije 16 mjeseci pogodila Posavinu, govore postapokaliptične slike otpada i smeća pored puta, koje jeste grupisano, ali još nije uklonjeno. Pa, ipak, život se vratio! Vratili su se ljudi, dobri i vrijedni ljudi, i u inat katastrofi pokazali kako se radom za godinu dana može stati na noge. Ožiljci postoje, ali ih život liječi.
Negdje prije ulaska u grad Brčko, stajemo u odličnom restoranu. Neka nam oproste vegetarijanci i ini gurmanski čistunci, ali mi smo MORALI probati srneći paprikaš. Fenomenalan je! Znali smo to odmah po veselom kezu konobara koji nam je isti i preporučio. Dakle, ušli smo u distrikt, ali u grad nismo još.
Zašto je to važno?
Pa, odlučili smo se da prihvatimo sve „ekonomske čari“ distrikta. A to, konkretno, znači - mnogo jeftinije gorivo. Na punom rezervoaru možete uštedjeti i do 20 maraka. Pa ko voli, nek' izvoli, čisto da se zna.
Nalazimo se sa našim prijateljima u kafeu Jazzwa. Prelijepo mjesto, okrenuto ka Savi, negdje na razdjelini i sa pogledom na Hrvatsku preko puta. Kafić odiše nekim šarmom koji nas neobično podsjeća na naše zeničko gostovanje. Ljudi otvoreni, prijatni. Ne ostavljaju puno prostora Saletu, Elviru i Draganu za priču, što je dobro, kako konstatuje Maja, jer ovaj trojac ponekad zna i pretjerati.
Brčaci iskreno priznaju da žive bolje od ostatka BiH, ali da to nije ni približno onom životu od prije desetak godina i da se situacija pogoršava. Ona ekonomska. Nacionalnih netrpeljivosti nema, osim, naravno, duplih kafića, klubova, mjesta za izlazak...Gotovo identična priča kao i u ostatku BiH.
Ono što primjećujemo u Brčkom jeste da se čovjek na dobro navikne, ali i da se bori za svoja prava. Vidite, poseban problem mladih u Brčkom jeste zapošljavanje, te program pripravničkog staža koji je ukinut, pa se oko 30 svršenih studenata odlučilo za štrajk glađu.
Mladi se bore za svoja prava! I tako treba.
Ostatak razgovora ide gotovo ustaljenim redom. Obrazac je svugdje isti. Mladi nemaju posla. Oni koji ga imaju najčešće su zaposleni u administraciji, koja je, logično, najbolje plaćena i gdje se, još logičnije, najmanje radi. Kao i svugdje, mladi ljudi bi pokretali svoj biznis, ali su takse i nameti, blago rečeno, obeshrabrujući.
Pa, ipak, optimistično nam govore da će se boriti za sebe.
Negdje u pola razgovora, Sale konstatuje da smo izabrali baš najtopliji dan u tom periodu da nastavimo „kafu sa BUKOM“. I zaista, sunce u zalasku i dalje nemilosrdno prži. Prvi je riječ dobio Dragan, koji se sve vrijeme meškoljio i vrpoljio, kako kakav školarac. I poslije toliko gradova i kafa, nije jednostavno započeti razgovor sa ljudima. Elvir priča o radu BUKE, Maja fotografiše iz svih mogućih i nemogućih uglova.
Opraštamo se od naših prijatelja Brčaka i idemo put Semberije, put Bijeljine.
Na putu gledamo opozit poplavama - sušu. Suša je ovaj kraj, žitnicu naše zemlje, najozbiljnije oprljila. Kukuruz pored druma polegao i spaljen, pokazuje razmjere štete. Ali nailazimo ponegdje i na dobro očuvan rod. Gledamo ljude koji zalijevaju ljetinu, koji si to mogu priuštiti. Negdje postajemo svjesni koliko je ovo važan dio naše zemlje. Iskonski, primarno važan.
U Bijeljini nas dočekuju naši prijatelji, u prelijepom kafeu „Zen“. Vjerovaćemo Maji i njenom estetskom doživljaju, koja kaže da je ovo možda i najbolji prostor gdje smo do sada „kafenisali“. Mala, prijatna baštica, sa nepretencioznim stolovima, prosto vas mami da uđete. A doček, lijep, topao i srdačan. Na stolu nas čeka grožđe i voda. Umorni od puta, bez ustručavanja navalismo na grožđe. Poslije nam bi malo neprijatno.
Kafa u Bijeljini je bila nekako posebna. Da li zbog toga što nam je ovo posljednja „kafa“ drugog kruga, da li zato što smo ušli debelo u noć, tek, bilo je pravo uživanje razgovarati sa nekako smirenom, uljuđenom i pristojnom grupom ljudi. Stekli smo utisak (što se na kraju ispostavilio kao tačno) da pričamo sa jako obrazovanim ljudima, sručnjacima u svom poslu, ljudima koji časno rade svoje poslove. Pričali smo o makroekonomiji, o lokalnim ekonomskim prilikama, o partokratiji, koja, kao i svugdje, drži u šaci drugi po veličini grad u Republici Srpskoj. Saznajemo da je sadašnja Bijeljina, zapravo, jedan veliki amalgam lokalnog stanovništva i izbjegličke populacije, koja je ponajviše iz okoline Sarajeva naselila Semberiju.
Život i kulturološka privikavanja jesu bila teška, ali vidi se kako grad napreduje, vidi se da ljudi znaju svrhu i smisao poslova kojima se bave...
Pomalo umorni, rastajemo se sa našim domaćinima i opet vijećanje: Ići preko Hrvatske ili nazad istim putem?
Odlučismo se za Hrvatsku. Uveliko je noć, a autoput je ipak bolje i sigurnije rješenje od domaćih (nažalost) gudura. Ovo rješenje se pokazalo samo djelomično pametno.
Evo o čemu se radi. Zapravo, ni mi ne znamo o čemu se radilo, tek, na svakoj granici, carini, pri ulasku i izlasku iz Hrvatske, imali smo dobrane kontrole. Čak i na ulasku u Županju imali smo jedan lagani pretres od strane hrvatske policije.
Sirija, noć, izbjeglice, šverc, EU, šta li je bilo razlog tolikim kontrolama, vjerovatno nikada nećemo saznati. No, u tom ganjanju vjerovatnoća, složili smo se, miks svega navedenog je bio presudan za česta zaustavljanja.
Ima jedan detalj na svim našim putovanjima u preko 20 opština diljem BiH. BUKINA slova sa početka priče nikada nisu toliko pomno i sa toliko interesovanja razgledana, opipavana, dodirivana, obrtana i okretana. Nema tog carinika i policajca koji nas je zaustavio u ravničarskoj noći, a da nije začudno gledao u kutiju iz koje su virila narandžasta slova.
BUKA se tako i bukvalno i figurativno provozala po južnim obroncima EU. Negdje na izlazu, tačnije na ulasku u BiH, Sale je, onako u šali, carinici preporučio da, kad već toliko razgleda slova, malo pogleda i portal BUKE.
Ulazimo u BiH. Opet ista kombinacija iscrpljenosti i adrenalina. Znamo da je pola dva, ali znamo da po dolasku svojim kućama nećemo i ne možemo odmah zaspati.
Negdje nam se u glavi roje misli o novim putovanjima, novim susretima. Čovjek se jednostavno „navuče“ na put, na dobre ljude, na prelijepu zemlju, na divne krajolike, na nevjerovatne priče, zgode i nezgode. I kako ne putovati, kada ste privilegovani da upoznate bukvalno cijelu zemlju i da, zaista, zaista znate gdje živite.
Već imamo nove planove, no otom-potom.
Vezani tekstovi:
-Prođoh s BUKOM kroz gradove (FOTO)
