Za Hičkoka možemo reći da je i pionir i revolucionar filmske industrije. U psihu unosi taj vrišteći zvuk koji postaje brand filma, zatim u pticama prvi put uvodi efekte elktronske muzike. Njegov žanr bi se mogao okarakterisati kao psiho – triler, u kome se sva pažnja usmjerava na stopostotnu napetost kod posmatrača.
Svi mi rođeni i obilježeni kao zadnji pioniri (generacija '83), pa i mlađi, zadrti filmokusci neprevaziđenih klasika poznaju taj osjećaj straha... Željeli mi to ili ne, dok se tuširamo kroz glavu će nam se motati misli ''šta ako je iza''...? Šta ako se iza najlonske kulise, naše toaletne scene, našeg kupatila šunja spodoba sa bodežom u ruci – tada i sasvim jasno počinjemo čuti muziku iz ''Psiha''. Upečatljive iluzije, nezaboravnog klasika.
"Ja sam filantrop: pružam ljudima ono što oni žele. Ljudi vole osjetiti užas i strah." - Alfred Hitčkok.
Alfred Džozef Hičkok, najveći među najvećima u polju filmske industrije, filmski reditelj, dobitnik oskara, režirao preko 50 filmova, preminuo je na jučerašnjji dan, 29. aprila 1980. godine. Svoju karijeru režisera počeo je u Londonu, no karijera mu kreće uzlaznom putanjom prelaskom u Holivud, na poziv za snimanje od producenta Dejvida Selznika.
Dobitnik je mnogih nagrada i priznanja Hičkokov film "Rebeka" (1940.) dobio je Oskara iste godine, iako je nagradu primio producent filma Dejvid Selznik. Hičkok je kao producent bio nominiran za Oskara za najbolji film i to za "Sumnju" (1941). Kao najbolji redatelj bio je nominiran pet puta i to za filmove: "Rebeka", "Čamac za spašavanje" (1944.), "Začaran" (1945.), "Prozor u dvorište" i "Psiho". Godine 1968. primio je počasnog Oskara, a 1980. dobio je titulu viteza.
Za Hičkoka možemo reći da je i pionir i revolucionar filmske industrije. U psihu unosi taj "vrišteći zvuk" koji postaje brand filma, zatim u pticama prvi put uvodi efekte elktronske muzike. Njegov žanr bi se mogao okarakterisati kao psiho – triler, u kome se sva pažnja usmjerava na stopostotnu napetost kod posmatrača.
Hičkok je kao zubar, koji nam brusilicom popravlja zube, odnosno njegovi filmovi nas tjeraju da se čvrsto držimo za rukohvate stolica dok ih bukvalno ne otkinemo. Neobičan stil koji nas tjera u napetost, tačnije tokom filma nam daje prednost da retrospektivno znamo pozadinu ili ishod sudbina glavnih glumaca, dok sami likovi to ne znaju. Stavlja nas u poziciju "svevidećeg oka" i to je ujedno odličan recept za napetost pa i iznenađenje koje nam ovaj režiser, redovno servira.
Na kraju, interesantno, ali i smiješno za istaći, i ovaj veliki čovijek je imao svoju "Ahilovu petu", bojao se jaja - "Bojim se jaja. Ta bijela okrugla stvar bez rupa...jeste li ikad vidjeli nešto gadnije od razbijanja ljuske jaja i prolivanja njegove žute tekućine ? Krv je vesela, crvena. No žumanjak iz jajeta je žut, gadljiv. Nikad ga nisam probao. "
