Ostajte ovdje!...Sunce tuđeg neba,
Neće vas grijat kô što ovo grije;
Grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije...
Granični prelaz Karakaj u blizini Zvornika. Rano jutro. Krmeljivi carinik gleda u 3 viša muškarca. U najlon kesama im nekakve prnje, duksevi, šta li. Jedan, kristalno bijelog osmijeha, ima ranac, nekakvu naprtnjaču. A, sva trojica namjesto dokumenata u rukama drže smartfone.
Bogobojažljivo pogledaju našeg lokalnog carinika. Ni tamo ni ovamo. Stoje i ćute. I taman, kad se lokalac spremao da podigne ruku i pokaže im dostojanstveno put Srbije u rikverc, iz kontejner-bajtice izađe mu šef, inače Naš Čovjek.
A taj, Naš Čovjek je ovih dana neobično dobro raspoložen. Na granici osim lokalaca nema nikoga, pa samim tim ne mora kontrolisati kako i koliko kradu posilni mu službenici. I kući je sve u redu, bogu hvala. Zimnica se sprema. Poskupo je, ali se mora. Počeli su i rijalitiji, žena gleda „Parove“, a on „Farmu“. Samo mali, hipster teški., uhvatio se „Velikog Brata“, pa po 10 sati pilji u TV.
Ostalo ga puno i ne interesuje. Kriza, Sirija, Avganistan, dosta mu je toga.
Tek, uhvatila Našeg Čovjeka nekakva predjesenja sjeta pa mu sve u isti mah i lijepo i tužno. Njega sjeta hvata, a on Šantića od tuge čita.
Naša zemlja za sve vaše ljude
I u tom se prelomi Našem Čovjeku. Odgurnu podređenog mladog carinika, priđe Sirijcima i poče, nekako uzvišeno svoju tiradu:
-Dođite, živite kod nas! Imamo najlješu zemlju. Imamo najblagorodniju klimu. Imamo najljepšu prirodu. A, crnica plodna, blagorodna. Ono, treba je kultivisati, njegovati, gnojiti, tepati joj i obrađivati je. A, neće niko. Što ne dođete i ne ostanete kod nas. Eto, ne trebaju vam nikakvi lažirani pasoši, ausvajsi. Nema ih kod nas niko ni takve kao što su vaši.
Ote mu se sve u jednom dahu, a ona trojica sve ćute, nešto se meškolje, pa će onaj najviši:
-Germanija!
-Ma kakva Germanija? Mus arbajt 8-9 sati minimum. A, vidite ove ljepote. Pa ovdje mi što imamo radna mjesta ne radimo ništa, a nezaposleni nađu sebi posla. Toga nema od Hrvatske do Islanda, gore. Toga, zapravo, nigdje nema. Ovdje možete da birate šta ćete. Za to para što ste sakrili u rancu, opasno ih škecnu Naš Čovjek, možete da kupite državni posao odmah. Dobo, ne možete baš na carini, ali u prosvjeti ili kakvom administrativnom odjeljenju, u trenu. Kasnije, ako se dobro pokažete, uđete u partije kao manjine, ihaaaajjj, pa ima da vas limuzine vozaju za dvije godine. A, žene su nam najljepše. I kuhati znaju. Kad imaju i kad kome imaju. Neće narod da se ženi. Momci po kafanama, a cure bježe u čaršiju, ote se Našem Čovjeku Graničnom.
Trojka bliskoistočna, sve jednako ćuti. Opet, najviši, koji im je izgleda link ka našem prebogatom vrlom svijetu prozbori:
-Vaj faj, no vaj faj, i uperi u lice Našem Čovjeku telefon.
-Nemamo vajfaj, ukino ga glavni šef smjene. Momci povazdan gledaju porniće i klade se preko interneta, pa veli da to utiče na radni učinak. A, meni bi baš trebao. Ja tako čitav dan čitam poeziju. Čitam i prozu i sve, samo da je iz naše Bosnice. Zato me i zovu Naš Čovjek. Znate li vi da se ovdje voda može iz rijeka piti? Sad otkako je crkla industrija još je čistija. Znate li vi da mi imamo šume deset puta više nego ljudi? Imamo, ono i na svakih deset balvana po jednog Italijana koji ih reže i vozi u Italiju, ali sve je to dio našeg domaćinskog mentaliteta. Široke smo ruke.Pa, ovdje niko nije od gladi umro, koliko smo dobri. Dobro, osim tih nekih nesporazuma, ratova, ali, toga ima svugdje. Eto i vas zakačilo, he he he....
-Germanija, sad već povišenim tonom prekide monolog visoki Sirijac. Germanija!
-Ama, pusti Germaniju, pa znam ja šta je izbjeglištvo, evo od nas ovdje u kontejne...ovdje na carini, pa svi su izbjeglice. Neki su i povratnici i izbjeglice, neki samo izbjeglice, neki se nisu ni vratili, ali su povratnici...Dobro, sad vi to sve ne razumijete, ali snašli bi se brzo. Ostajte ovdje, braćo mila, nema ljepše zemlje, ja vam kažem, sad se stade derati i Naš Čovjek.
Vidite, produži on svoj monolog, ovo vam je kao stvorena zemlja za izbjeglice. Ovdje u miru izbjeglice hodaju 20 godina i niko ih ne goni, niko ih ne ćera. Hodaju od uđerice koja im je spaljena, do stana iz koga ih tjeraju isti takavi. I tako uokrug dvije decenije. Bezbrižno i polako. Ovdje, braćo moja, možete šatore razapeti, evo, tu, evo odmah tu kad pređete i uđete u našu Bosnicu, tu prema „Konzumu“. Samo, nemojte u njihovo dvorište. Zajebano im obezbijeđenje.
Ne treba vam u Bosni ni zdravstveno ni socijalno. Nemaju ga ni ovdašnji, tako da, em se nećete zajebavati i čekati u administrativnom redu, em ćete odmah biti integrisani i ravnopravni. Ma, šta ravnopravni! Pa, sa to nešto para, tim smartfonima, sa takvim osmijesima, vi ste čist dobitak i potencijal za Bosnu i Hercegovinu. A, ako hoćete živjeti pod vedrim nebom, gore u Banjaluci u parku „Mladen Stojanović“ ima jedno šatorsko naselje, za nevoljnike ko vi. Samo domaće, koji po vazdan nešto štrajkuju. Primiće i vas, bez brige.
-Njemecka, Njemecka, sad već iscrpljen Sirijac zavapi prema Našem Čovjeku
-A, ništa onda, držite se ove naše strane Save pa polako gore sve do Kostajnice. Ili Izačića, to bi vam još najbolje bilo. Evo vam i karta.
Turi im naš čovjek u ruke kartu, par šljiva što je bilo u kontejneru, mesni narezak, a prije toga pokaza svoju, izmađijanu rutu.
Stranci, zahvalno uzeše kartu, nazvaše selam i lagano preko mosta, od Zvornika, desno prema Bijeljini, pa dalje uz Savu.
-Nahraniće vas svako, ne sekirajte se.. Ovdje žive najbolji ljudi, promuklo se dereao još dugo za njima Naš Čovjek.
Onda uze cigaretu, nasloni se na bajticu, zapali, povuče dim i kroz njega sunu:
-Njemačka, Njemačka, jebo joj ja mater! Niđe ja ne idem!
Dragan Bursać je novinar i kolumnista BUKA portala. Možete ga naći na Twitteru@dijalekticar
