<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Kako sam počela trčati i zbog čega sam istrčala dva polumaratona

Dnevnik trčanja:

Kako istrčati 21 kilometar...

21. septembar 2015, 12:00

Početkom godine čula sam da se u Banjaluci organizuje škola trčanja. Iako nikad nisam bila sportski tip, odlučila sam da pokušam da se pridružim školi koja je počinjala početkom februara. Nikad ranije nisam trčala, a jedina aktivnost bili su mi treninzi aerobika na koje sam odlazila nekoliko puta sedmično. I na aerobik sam krenula tek prije tri godine zbog „sjedećeg“ načina života. Prije toga bila sam zakleti „antisportista“, a tek sam povremeno znala duže prošetati.

Trčanje me je oduvijek privlačilo, ali nisam pokušavala da ga praktikujem. Prva ideja je bila da trčim fun run od nekih 3 kilometra na Prvom banjalučkom polumaratonu, ali poslije sam ipak odlučila da trčim polumaraton, meni u tom trenutku nepojmljivih 21 kilometar. Svoju odluku sam objavila svima, porodici i prijateljima, što je značilo da nema odustajanja. Tokom prvih mjeseci, plašila sam se da sam zakasnila sa odlukom, da je trebalo ranije da počnem trčati, da neću izdržati.

Poslije sedam mjeseci trčanja (prva četiri mjeseca trčala sam u okviru škole trčanja TRK) mogu reći da mi je trčanje prvih deset kilometara bilo najteže. Kada sam prešla tu barijeru, prije svega u glavi, sve je bilo lakše. Svake nedjelje povećavali smo dužinu po 2 kilometra, pa je 18. kilometar došao brzo, a čini mi se i lako. Prije samog polumaratona, koji je bio zakazan za sredinu maja, zajedno sa drugaricama iz škole trčanja, u parku Mladen Stojanović, istrčala sam polumaratonsku dužinu da bismo bile sigurne da mi to možemo.

Euforija koju osjećate kada trčite prvi polumaraton je neopisiva. Noć prije polumaratona u Banjaluci jedva da sam i spavala. Na dan trke ipak sam se dobro osjećala, a taj dan Banjaluka je bila zaista posebna. Trčala sam sa tri drugarice (Milica, Gordana i Sanda), uživala u gradu i svemu što se dešavalo. Sjećam se da sam se iznenadila koliko su ljudi podržavali trkače taj dan, a sama organizacija događaja bila je na visokom nivou. A kako je izgledao Prvi banjalučki polumaraton pogledajte u foto galeriji koju smo objavili taj dan.  

Iako je bilo i negativnih komentara zbog zatvorenih gradskih ulica, sve u svemu, Prvi banjalučki polumaraton je jedan od najpozitivnijih događaj u istoriji Banjaluke. Mnogi građani su izašli na ulice da podrže trkače, bilo da su poznavali nekoga ko učestvuje u polumaratonu ili ne. Zaista poseban dan. Dužinu sam istrčala za nekih 2 sata i 40 minuta. Mnogim iskusnijim trkačima je ovo smiješno, nije za pohvalu, ali, ljudi, meni je to golemo.

Poslije polumaratona, napravila sam pauzu kada su u pitanju veće dužine. Povremeno sam trčala kraće dužine od 3 do 5 kilometara, ali ljetna vrućina, odmor i druge obaveze odvojile su me od trčanja.

Odlučila sam da tokom jeseni istrčim još jedan ili dva polumaratona, zbog toga da potvrdim medalju koju sam dobila u Banjaluci, te sam početkom avgusta počela da treniram. Odluka je pala na Sarajevo i polumaraton koji je bio zakazan za 20. septembar.

Sa drugaricama „trkačicama“ dogovorila sam se da trčimo nedjeljom u 7 ujutru. Plan je bio počnemo od 10 kilometara i da svake nedjelje povećavamo po 2 ili 3 kilometra. Žrtvovanje nedjeljnog jutra na početku mi je teško padalo, jer to je značilo da nema više izlazaka subotom uveče, pošto je nedjeljom trebalo ustati u pola 7. Moram priznati da sam se više puta pitala zašto mi to treba, ali nisam odustajala. Od početka avgusta, nisam se „pošteno“ naspavala nedjeljom.

Došao je i dan odlaska na trku u Sarajevo. Preko trkačkog kluba iz Banjaluke TRK, uplatila sam prevoz i smještaj, pa je sve bilo lako, jer je organizaciju puta preuzeo neko drugi. Od nas četiri koje smo na treninzima trčale zajedno, samo nas dvije (Gordana i ja) smo išle u Sarajevo.

IDEMO DALJE...


Osoba koja trči kraj tebe je u mnogim momentima tokom trke tvoja najveća podrška, a u kriznim trenucima i najvažnija osoba, jer bez te podrške, nisam sigurna da bih uspjela završiti trku. U kriznim trenucima, kada sam mislila da je gotovo i da noge otkazuju, Gordana mi je govorila: „Pusti noge, one te moraju slušati, idemo dalje...“

Iako sam se dosta informisala o stazi u Sarajevu, ipak nisam toliko dobro poznavala grad da bih znala da li je staza teška ili ne. Sad, poslije trke, zaključujem da je, u poređenju sa Banjalukom, staza u Sarajevu ipak malo teža, iako je na banjalučkoj trci dan bio sparan i vruć.

Dan u Sarajevu nije obećavao. Sitna kiša je počela padati prije same trke i samo je povremeno prestajala. U par navrata je zapadala jače, pa su se ljudi na ulicama sigurno pitali da li smo normalni.

U Sarajevu sam bila više puta, ali tek kad sam „pretrčala“ grad, mogu reći da sam ga malo bolje upoznala. Zbog lošeg vremena, nije bilo mnogo građana koji su bodrili trkače, ali muzičari koji su nas čekali na određenim tačkama davali su nam potrebnu podršku da nastavimo dalje. Oni su kisnuli i svirali, a na nama je bilo da nastavimo.



Na prvi pogled, čini mi se da je sarajevska trka, iako je bila deveti put organizovana, ipak bila malo skromnija od banjalučke. Izostao je pasta party, pa smo se počastile finom pastom u jednom od sarajevskih restorana, a velika zamjerka je i ta što je prvo osvježenje stiglo tek na 5,5 killometru. Kako je već na početku trke bila jedna malo teža uzbrdica, osvježenje sam jedva čekala.

Međutim, zamjerke su sitne i zaborave se u trenutku kada uzmeš medalju u ruke. Na pitanje zašto trčim polumaraton, mogu reći da je to zbog osjećaja poslije trke, kada se osjećaš ispunjeno i moćno. Sarajevska trka ostaće mi u dobrom sjećanju, jer sam je istrčala za 10 minuta bolje nego u Banjaluci. Kroz cilj smo prošle kada je sat otkucao 2.29 minuta. To nam je bilo planirano vrijeme i zbog toga smo sretne.

Čini mi se da trčanje u Banjaluci postaje sve popularnije i da se sve više rekreativaca počinje baviti trčanjem, a nadam se da je tako i u drugim gradovima u regiji.

Kad trčiš, zaboraviš na sve, često uopšte ne razmišljaš, a nakon treninga osjećaš se kao da si izbacio sve negativno iz sebe. Svakome bih preporučila da obuče trenerku i „uskoči“ u patike i potrči. Jedini savjet za trčanje dužina koji sam negdje pročitala i koji sam do sada uvijek praktikovala jeste da trčiš takvim tempom da dok trčiš možeš da pričaš,. Ako ne možeš da pričaš dok trčiš, to znači da je tempo prejak za tebe. Zato, uspori!

Sa trčanjem nastavljam nakon pauze od sedam dana, a već sljedeće nedjelje čeka me buđenje u 6.30, jer se spremamo za trku u Ljubljani koja je zakazana za 25. oktobar.

Pogledajte fotografije sa sarajevskog polumaratona....

Tokom trke, često sam zastajala da zabilježim nekoliko fotografija. Da nije bilo toga, možda bi i rezultat trke bio bolji, ali to mi nije bilo bitno, bitno je uživati u trci...

Gordana i Maja

Dio ekipe iz TRK-a iz Banjaluke na sarajevskom polumaratonu