<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

TED: Kako govoriti da vas ljudi slušaju

Kako možemo govoriti snažno da izazovemo promjene u svijetu?

17. oktobar 2015, 12:00

Ljudski glas: instrument koji sviramo svi. To je, vjerojatno, najmoćniji zvuk na svijetu. Jedini je koji može započeti rat ili reći ''volim te''. No mnogi dožive iskustvo da ih ljudi ne slušaju dok govore. A zašto je to tako? Kako možemo govoriti snažno da izazovemo promjene u svijetu?

Želio bih predložiti određeni broj navika od kojih se trebamo odmaknuti. Za vaš sam užitak ovdje izdvojio sedam smrtnih grijeha govorništva. Ne smatram ovo sveobuhvatnom listom, no mislim da su ovih sedam poprilično velike navike u koje možemo upasti.

Prvo, ogovaranje, govorenje loših stvari o nekome tko nije prisutan. Nije lijepa navika, i znamo dobro da će osoba koja ogovara pet minuta kasnije ogovarati nas.

Drugo, osuđivanje. Znamo ljude koji su takvi u razgovorima, i vrlo je teško slušati nekoga ako znaš da ti se sudi i da ćeš istovremeno biti proglašen nedovoljno dobrim.

Treće, negativnost. Možete upasti u ovo. Moja je majka, na kraju svog života, postala vrlo negativna i teško je to slušati. Sjećam se da sam joj jedan dan rekao, ''Danas je 1.10,'' a ona je rekla, ''Zar to nije užasno?'' (Smijeh) Teško je slušati kada je netko tako negativan.

I drugi oblik negativnosti, žalopojke. Ovo je, eto, oblik nacionalne umjetnosti u Ujedinjenom Kraljevstvu. Naš nacionalni sport. Žalimo se na vrijeme, sport, politiku, na sve, no žalopojke su zapravo zarazna bijeda. Tako ne širimo sunce i lakoću svijetom.

Isprike. Svi smo upoznali tog tipa. Možda smo svi bili taj tip. Neki ljudi imaju naviku okrivljavati druge. Samo je prebacuju svima drugima i ne preuzimaju odgovornost za svoje djelovanje, i, opet, teško je slušati nekoga tko je takav.

Predzadnji, šesti od sedam, kićenje, pretjerivanje. Ono zapravo ponekad umanjuje naš jezik. Primjerice, ako vidim nešto što je zaista fantastično, kako to nazovem? (Smijeh) No onda, naravno, to pretjerivanje postane laganje, pravo laganje, a ne želimo slušati ljude za koje znamo da nam lažu.

I, na kraju, dogmatizam, brkanje činjenica s mišljenjem. Kada se te dvije stvari spoje slušaš uzalud. Kada vas netko napada mišljenjima kao da su istine. Teško je to slušati.

I evo ih, sedam smrtnih grijeha govorništva. Smatram da ove stvari treba izbjegavati. No postoji li pozitivan način razmišljanja o ovome? Postoji. Predložio bih četiri zaista snažna kamena temeljca na kojima možemo stajati ako želimo svoj govor učiniti moćnim i sposobnim mijenjati svijet. Srećom, te kvalitete sriču riječ. Riječ je ''hail''(tuča) te i sama postavlja izvrsnu definiciju. Ne govorim o tuči koja pada s neba i pogađa ljude u glavu. Govorim o ovoj definiciji, pozdraviti entuzijastično, točno onako kako mislim da će naše riječi biti primljene ako stanemo na te četiri kvalitete.

Koje su to kvalitete? Da vidimo možete li pogoditi. H je iskrenost (honesty), naravno biti iskren u onome što kažete, biti izravan i jasan. A je za autentičnost, sposobnost da budete svoji. Moj prijatelj opisao ju je kao stajanje na vlastitoj istini, što smatram doista lijepim opisom. I je za integritet, da to bude vaša riječ, zaista raditi ono što kažete, i biti netko kome će ljudi vjerovati. A L je ljubav. Ne mislim pritom na romantičnu ljubav, već na gajenje dobrih namjera prema ljudima, iz dva razloga. Na prvome mjestu, potpuna iskrenost možda i nije ono što želimo. "Dragi bože, što ružno izgledaš jutros." Možda to i nije potrebno. No ublažena ljubavlju iskrenost je, naravno, odlična stvar. No isto tako, ako nekome želite dobro, vrlo ga je teško istovremeno osuđivati. Nisam baš siguran da te dvije stvari mogu ići ruku pod ruku. Znači - hail.

Tu je ono što kažete, no, kao u staroj pjesmi, ono što kažete, ali bitno je i kako to kažete. Imate na raspolaganju divnu kutiju s alatom. Taj je instrument nevjerojatan, no ipak predstavlja kutiju koju je tek malen broj ljudi otvorio. Volio bih sada malo čačkati po njoj zajedno s vama i izvaditi par alata s kojima biste se mogli poigrati, i koji će povećati moć vašeg govorništva.

Glasovni registar, na primjer. Falsetto registar možda i neće biti najkorisniji većinu vremena, no postoji srednji registar. Neću otići u mnogo tehničkih detalja za vas koji ste glasovni treneri. Međutim, možete locirati svoj glas. Ako govorim u vrhu nosa, možete čuti razliku. Ako odem ovdje dolje u grlo, odakle većina nas najčešće govori. No ako želite težinu, morate otići još dalje, do prsa. Čujete li razliku? Glasujemo za političare nižih glasova, istina, zato što dubinu povezujemo s moći i autoritetom. Toliko o glasovnom registru.

Potom imamo timbar ili boju. Označava osjećaj vlastitog glasa. Istraživanja pokazuju da više volimo glasove koji su bogati, glatki, topli, poput tople čokolade. No ako to niste vi, nije kraj svijeta, jer možete vježbati. Pronađite glasovnog trenera. Postoje divne stvari koje možete napraviti uz disanje, držanje tijela i vježbe kako biste popravili timbar svoga glasa.

Potom prozodija. Volim prozodiju. To je pjevan meta-jezik koji koristimo da priopćimo značenje. Prvi korijen značenja u razgovoru. Ljude koji govore u jednom te istom tonu zaista je teško slušati ako nemaju nikakve prozodije. Odatle dolazi riječ ''monotonično'' ili monotono, jednozvučno. Postoji i repetativna prozodija pri kojoj svaka rečenica završava kao da je upitna iako zapravo nije pitanje nego izjava. (Smijeh) A ako to ponavljate uvijek i iznova, zapravo ograničavate svoju sposobnost da komunicirate kroz prozodiju, što smatram da je šteta, pa pokušajmo onda razbiti tu naviku.

Tempo. Mogu postati vrlo, vrlo uzbuđen govoreći nešto vrlo, vrlo brzo. ili mogu sasvim usporiti da naglasim nešto, a na samom kraju nas, naravno, čeka naš stari prijatelj tišina. Nema ništa loše u malo tišine u razgovoru, zar ne? Ne moramo je popunjavati s ''hmovima'' i ''ahovima''. Može biti iznimno moćna.

Naravno, visina često ide ruku pod ruku s tempom ne bi li označila uzbuđenje, no možete to napraviti samo s visinom. Gdje si ostavio moje ključeve? Gdje si ostavio moje ključeve? Blaga je razlika u značenju u ova dva načina isporuke.

I, na kraju, glasnoća. Mogu postati zaista uzbuđen koristeći glasnoću. Žao mi je ako je ovo nekoga prepalo. Ili vas mogu natjerati da zaista obratite pozornost tako što postanem vrlo tih. Neki ljudi emitiraju program čitavo vrijeme. Pokušajte ne raditi to. To se zove limitiranje programa, nametanje vašega glasa ljudima oko vas nepažljivo i bezobzirno. Nije lijepo.

Naravno, sve ovo najviše dolazi do izražaja kada imate nešto uistinu značajno za napraviti. Moguće je da to bude stati ovdje i održati ljudima govor. Moguće da bude prosidba, traženje povišice ili govor na vjenčanju. Što god bilo, ako je zaista važno, sami sebi ste dužni pogledati u tu kutiju s alatom i motor na kojemu će ona raditi, a nijedan motor ne radi dobro dok se ne zagrije. Zagrijte svoj glas.

Dopustite mi da vam pokažem kako. Mogu li vas zamoliti da nakratko ustanete? Pokazat ću vam šest glasovnih vježbi za zagrijavanje koje odradim prije svakog svog govora. Svaki put kada krenete razgovarati s nekim bitnim, napravite ovo. Prvo, ruke gore, duboki udah, i izdaaaaaaah, tako. Još jednom. Aaaaa, jako dobro. Sada ćemo zagrijati usne, i krenut ćemo ovako ba, ba, ba, ba, ba, ba, ba, ba. Jako dobro. A sada, brrrrrrrrrrrr, kao kad ste bili dijete. Brrrr. Sada bi vaše usne trebale početi oživljavati. Potom ćemo raditi na jeziku s prenaglašenim la, la, la, la, la, la, la, la, la. Prekrasno. Postajete stvarno dobri u ovome. A sada zarolajte R.. Rrrrrrr. To vam dođe kao šampanjac za jezik. Konačno, ako mogu samo jedno napraviti, profići ovo nazivaju sirenom. Zaista je dobro. Počinje s ''ui'' i ide prema ''aou.'' ''Ui'' je visoko, ''aou'' je nisko. I probajmo, uiiiiiaoooouuuu, uiiiiiaoooouuuu.

Fantastično. Zaplješćite si. Sjednite, hvala. (Pljesak)

Idući puta kada budete govorili, napravite to unaprijed.

Dopustite mi sada da završim stavljajući ovo u kontekst. Ima jedna ozbiljna poanta. Ovdje se trenutno nalazimo, zar ne? Ne govorimo baš dobro ljudima koji jednostavno ne slušaju u okruženju koje je sama buka i loša akustika. Govorio sam o tome na ovoj pozornici u različitim fazama. Kakav bi svijet bio kada bismo govorili snažno ljudima koji slušaju svjesno u okruženjima koja zapravo odgovaraju svrsi? Ili, da učinimo stvar malo većom, kakav bi svijet bio kada bismo zvuk stvarali svjesno i trošili ga svjesno i dizajnirali sva svoja okruženja svjesno radi zvuka? Bio bi to svijet koji zvuči prekrasno i u kojem bi razumijevanje bilo norma, i to je jedna ideja vrijedna širenja.

Hvala vam.

Izvor TED