Za neobičnog bivšeg predsjednika Urugvaja Joséa Mujicu čuli su gotovo svi. Osim što je u Urugvaju legalizirao marihuanu, on je zapamćen kao najsiromašniji i najponizniji predsjednik na svijetu jer je 90% svoje plaće donirao siromašnima. Isto tako, živi na farmi i bavi se poljoprivredom, pješači većinu vremena, a kada vozi svoju VolksWagen Bubu iz 1987., obično skuplja autostopere.
Potrošačko društvo s rastućim potrebama
Poljoprivredom se intenzivno bavio u prvom dijelu svog života i od nje je živio. Zatim je svoj život posvetio društvenoj promjeni. "Ili si zadovoljan s jako malo toga, bez ekstra prtljage, jer tvoja sreća proizlazi iz tebe samog, ili ne ideš nigdje." To je shvatio, kako kaže, za vrijeme služenja trinaestogodišnje zatvorske kazne za vrijeme diktature u 80.-ima.
"Kako smo stvorili potrošačko društvo, ekonomija mora konstantno rasti. Izmislili smo planinu stalnih potreba. Kupujući novo, bacajući staro. Time gubimo svoj život. Kada nešto kupite, za to ne dajete svoj novac već svoj život. Plaćate to satima vlastitog života koje ste morali potrošiti da biste zaradili novac. Istina je da je život jedina stvar koja se ne može kupiti. Život se samo skraćuje. Žalosno je na takav način trošiti vrijeme i slobodu", kaže Mujica.
Kriza nije okolišna - već politička
Poanta njegove priče je trezvenost u razmišljanju. Prestanimo trošiti resurse za ništa, koristimo ih sa svrhom, poručuje. Ne nedostaje nama resursa, već sustava vođenja, smatra. Vlade su opterećene dobivanjem sljedećih izbora, umjesto da rješavaju probleme ljudske vrste. "Kriza nije okolišna, već politička. Naša civilizacija je dosegla fazu potrebe planetarnog konsenzusa. A mi okrećemo glavu." Razvijene zemlje bi trebale predstavljati primjer, a ne želju za dominacijom. Najveća lekcija u životu je, kaže, opet i iznova, makar i tisuću puta početi od nule.
