U uspješnoj akciji je, eto, ubijen i Osama bin Laden, strah i trepet slobodoumnog svijeta, mrski neprijatelj svega američkog od George-a Washington-a pa nadalje, minijaturni strahovladar talibanske horde i inicijator brojnih terorističkih poduhvata.
U uspješnoj će akciji, jednom, biti uhapšen ili ubijen i Ratko Mladić, strah i trepet svekolikog bošnjaštva, mrski neprijatelj svega islamskog od poslanika Muhammeda pa nadalje, minijaturni strahovladar republičkosrpskih snaga i posredni ili neposredni izvršilac brojnih zločina nad nesrpskim stanovništvom.
A šta poslije?
Bit će slavlja i like-ova na facebooku, bit će "komičnih fotomontaža Mladićevog mrtvog tijela" ili lika obraslog gustom bradom, radovat će se i opijati mnogi mrzitelji rata i zločina, žrtve njegovih pogubnih djela tiho će uzdisati i spominjati se pravde, dok će sve ono što su začeli, ili nastavili, Mladić, Karadžić, Tuđman, Milošević, Orić, Delić, te brojni drugi instigatori međuetničke mržnje na ovim prostorima i izvršioci njihovih naloga, nastaviti živjeti i opstajati u ovoj nesretnoj državi u kojoj se, kao na nekakvoj razmeđi krugova iz Danteova „Pakla“, stiču krici i jauci kažnjenika sustignutih usudom kojeg im je namrla huda i nikad prevaziđena prošlost.
Svi zločini koji su tokom posljednjeg rata počinjeni i dalje opstaju, i dalje žive, ma s koje strane dolazili, ma iz koje religije ili etnosa počinilac poticao; kao što se poznaje duh zakona i njegovo slovo, tako se poznaju duh zločina i njegovo slovo.
Slova su ispisana krvlju puštenom iz usmrćenih tijela, ispisana su vriskom silovanih, mučenih, ranjavanih žrtava, ispisana su svakim nedjelom, i sva ta slova tvore onu hronologiju rata koja je, maltene, poznata svima, i koja je zavedena u brojnim rukopisima, manje ili više pristrasnim.
Duh, onaj surovi, izopačeni duh, koji je tako lako zbacio sa sebe krhki plašt bratstva i jedinstva svukavši krinku zajedništva i pretvorivši ju u krvožedne nagone, i dalje je živ. Ako ga još niste osjetili, čuvajte ga se; on se u duše uvlači tiho, podmuklo, gnijezdi se i raspiruje vatru koja sažiže ljudskost.
Taj duh živi i opstaje u Srbinu, Hrvatu, Bošnjaku koji tvrdo vjeruje da ga njegova pripadnost određenoj naciji ili religiji čini posebnim, nadmoćnim, vrijednijim od drugih i drugačijih.
Taj duh živi i opstaje u Srbinu, Hrvatu, Bošnjaku koji su naraštajima živjeli u Bosni i Hercegovini, a neka ih je neznana sila zadojila uvjerenjem da je od toga važnije što su im preci stigli iz Srbije, Hrvatske, Albanije, Slovenije, Makedonije, Grčke, Turske, Austrije ili Rusije, te da oni tim većinom dalekim država duguju neku odanost važniju i značajniju od one koju duguju sopstvenoj državi koju, kao Pier Della Vigna, umjesto blaženim domom čine svojim vješalima.
Taj duh razara državu koja će sutra biti dom njihove djece; taj izopačeni duh mržnje koji prati Hrvata, Bošnjaka, Srbina nameće se nad njihovo potomstvo, izvitoperuje sukus roditeljstva, i gazi preko njihovih ljudskih osjećaja, zamjenjujući ih utjelovljenjem destruktivne propagande i iskrivljenih dogmi.
Taj duh je u majci koja priziva smrt i jauče nad kćerkom koja je, po svojoj nesreći i nesreći svoje kuće, zavoljela nekog pripadnika druge nacije i druge religije. Ta majka, koja zloduha mržnje stavlja nad sreću svoje kćerke, više nije majka; zloduh mržnje njeno majčinstvo pretvara u osobinu ravnu zločinu.
Taj duh je u ocu koji prijeti i grozi se nad sinom koji, na sramotu jednoumnog susjedstva, za prijatelje bira druge i drugačije, drugu naciju, drugu vjeru; njegov očinski osjećaj, pretvoren u nehumanu i suštastvenu suprotnost sebi samom, ne mari za sinovljevu dobrobit, niti za njegovu čovječnost, on ne odgaja čovjeka, nego još jednog podanika mržnje.
Taj duh je u djetetu koje ismijava, izruguje, ponižava i vrijeđa druge i drugačije, jer je u njemu začeto sjeme mržnje, jer tim pogubnim djelima ono žudi pridružiti se sveukupnosti Mržnje i biti dijelom nečega što ga nadvisuje i u čijem se okrilju osjeća sigurno. Svoju zaštitu, svoje utočište on pronalazi u zlu namjesto u bratstvu svih ljudi u kojima kuca isto srce i koji dišu jednakim plućima. Neka su na to primorana; neka su to prigrlila i prihvatila. I jedni su i drugi osuđeni na propast ljudskosti.
Taj duh je u vjerskom službeniku koji kroz govor, čija bi snaga morala počivati u tome da ljude približavaju bogu, unižava ljude do đavla, udaljava ih od suštine koja je objedinjena u svim religijama, od suštine čovječnog i čovječnosti, koji ne poznaju besmislenu mržnju, nepotrebni gnjev, suvišni prezir, nego prepoznaju dostojanstvo, plemenitost, nježnost, pijetet, razumijevanje i prihvatanje. Taj vjerski službenik nije vjerski službenih. On je službenik zloduha mržnje, i pod njegovim pohlepnim, demagoški izbrušenim šapama izdišu primjerci ljudskog roda i nestaju u ambisu koji znači propast duše.
Taj duh je u učitelju koji podučava tako da u djeci raspaljuje plamen kakvog do njegova uticaja nije bilo u nevinim dušama, da u njihovim očima stvara sliku koja dijeli, razdvaja, udaljava, koja sitni i mrvi umjesto da gradi i ujedinjuje.
Taj duh je u svakome ko gaji mržnju umjesto ljubavi, ko gaji nepoštivanje umjesto prihvatanja, ko gaji diskriminaciju umjesto razumijevanja, ko gaji razdor tamo gdje može i treba gajiti sklad.
Istorija se okrutno poigrala s nama, sa svima nama, a mnogi građani Bosne i Hercegovine, njegujući mržnju, dozvoljavaju okrutno poigravanje sa našom zajedničkom budućnošću.
Prošlost nas je zasula krvlju, i umjesto da tu krv brišemo, da je speremo, da pružimo ruku kao ljudi, a ne da režimo kao životinje, da se oslonimo jedni na druge za dobro našeg potomstva i naše sutrašnjice, mi ju razmazujemo po našim licima, ponosimo se i nabacujemo se njome, prizivamo nove sukobe i novu krv.
Ne, nećemo propasti niti nestati, niko od nas, ni Bošnjaci, ni Srbi, ni Hrvati, ni Ostali, samo zato što će nas druga nacija nadjačati, što će nas druga nacija preglasati, što će druga religija zauzeti mjesto naše, druga načela zamijeniti naša.
Ne, mi ćemo propasti i nestati ako se ne priberemo, ako se ne osvijestimo, ako ne progledamo i vidimo da rušeći ovu državu mi urušavamo sami sebe, da nigdje nećemo biti voljeni i prihvaćeni kako možemo biti ovdje.
Nisu važni entiteti, nisu važne nacije, nisu važne religije; u konačnici, to ne predajemo svijetu.
Svijetu trebamo predati ono najbolje od nas, a to je čovjek.
Kada bi sebičnost ustupila mjesto širokogrudnosti, i kada bi svi uvidjeli šta čine domovini svoje djece, šta čine okruženju u kojem će ta djeca rasti, kakvu im neprocjenjivu štetu pričinjavaju odgajajući ih da mrze, to bi bio jedan vrli novi svijet, i jedan poduhvat vrijedan pokušaja.
Pokušajmo, onda, i izborimo se za to.
Tekst napisan početkom maja 2011. godine
Vezani tekstovi : Zločin i čokolada
