Uz jutarnju kafu i gomilu crno-bijelih fotografija, sa Desom smo prebirali po uspomenama iz perioda njenog rada koji je trajao od 1957. do 1994. godine. Iako je u penziji već skoro dvadeset godina, prepoznaje svakog svog đaka na fotografijama, sjeća se svake priredbe, svakog putovanja i svake godine u kojoj je fotografija nastala.
Desin radni vijek počeo je jednomjesečnim angažmanom na direktorskom mjestu zabavišta u Bileći, poslije čega je otišla u školu na selo Plana, a umjesto nje je došla nastavnica Stanka Borozan. Kako kaže, tadašnje zabavište nije se mnogo razlikovalo od današnjeg.
– Učili smo iz slikovnica, crtali, učili o higijenskim navikama, o kulturi… Djeca su tu boravila nekih tri-četiri sata, tako da nije postojao prostor namijenjen za spavanje, sve je bila samo jedna prostorija – objašnjava Desa.
Svoj dolazak na Planu, u svježe oribanu učionicu sa starim šporetom unutra, kaže, nikad neće zaboraviti.
– Seoska djeca su bila ambiciozna, dolazili su sa „ćumurašima” sa Meke Grude ili pješke iz Njeganovića, Kačnja… ali što im daš, to nauče. Nosili su stvari u malim seoskim torbama, ali bili su uredni. Pisalo se naliv perom i znalo se kako se piše, koliko prstiju se odvaja od početka reda. Djeca su radila, a sad ih mrzi da pročitaju malu pripovjetku, a kamoli roman – priča Desa.
Bila je predavač tri predmeta: srpsko-hrvatskog jezika sa književnošću i istorijom i, sada već zaboravljenog, domaćinstva, koje je u školama ukinuto 1994. godine, baš kada je Desa otišla u penziju.
Njen rad na Planoj obilježio je i kurs iz predmeta „domaćinstvo“ koji je držala svojoj prvoj generaciji.
– Domaćinstvo je bilo značajno za opštu kulturu. Djevojke su učile da heklaju, vezu, pletu, a i muškarce sam učila da prišiju dugme i zakrpe šav, jer ko zna šta ih u životu čeka. A oni bi potajno govorili „Meni će to žena raditi“ – s osmjehom se prisjeća Desa.
Budući da je srednju školu završila u Mostaru, kaže kako su časovi domaćinstva koje je ona tamo pohađala bili ozbiljno pripremani, te da je zbog velikog troška koji su iziskivali država je poslije odlučila da ih ukine.
– Morali smo da napravimo kompletan ručak sa predjelom, glavnim jelom i dezertom, zatim smo učili kako da postavimo sto, kako da se ponašamo za stolom, a imali smo i nauku o ishrani – dodaje Desa.
Na Planoj je radila od 1957. do 1959. godine, poslije čega je otišla u Osnovnu školu „Vlado Tomanović“ u Bileći, gdje je i dočekala penziju.
Sebe opisuje kao strogog predavača koji je mnogo zahtjevao, ali kaže da su je djeca uvijek slušala i da im nikad nije manjkalo znanja, što se, po njenom mišljenju, potpuno razlikuje od onoga kakvo je školstvo danas.
U vrijeme njenog rada nastavnika je bilo manje nego danas, a đaka mnogo više. Odjeljenja su brojila oko 35 učenika, te se moralo raditi i honorarno, i po 28 časova sedmično umjesto 21. Desa je honorarno predavala i u tadašnjoj Upravnoj školi, kao i u Školi učenika u privredi.
Vodila je dramsku, literarnu, recitatorsku i lingvističku sekciju, te pripremala književne večeri. U njenoj sekciji, između ostalih, bili su i Radoslav Bratić i Milanče Vučinić.
Zahvaljujući njoj, u tadašnjem gradskom pozorištu bilećka publika imala je priliku da gleda izvedbu „Mrešćenje šarana” Aleksandra Popovića, Njegošev „Gorski vijenac”, kao i „Malog Gundulića” Dušana Lončarevića, za kog je garderobu pozajmljivala iz dubrovačkog pozorišta.
– Nekad me toliko zaboli što sam radila toliko, ali voljela sam djecu i znale su suze da mi krenu kad vidim da dobro rade. Danas se nagrada dobija za ništa, a mi smo toliko radili i niko me nije čak ni pohvalio – razočarano priča Desa.
Osnovnu školu završila je u Bileći kao odličan đak sa svim peticama, a kako kaže, čini joj se da je juče došla iz srednje škole u Mostaru.
Desa Babić 1957. godine
– Stari ljudi bi rekli: kao da si na jedna vrata ušao, a na druga izašao. Došla sam kao seosko dijete u Mostar, a nastavnici su se sa mnom kleli. Bila sam dobila nagradu da kao najbolji đak idem na Boračko jezero, kupili su mi izviđačku uniformu i sve je bilo spremno, ali pokojni otac mi nije dao, jer je smatrao da nije u redu da ja kao žensko dijete idem tamo – sjeća se Desa.
Ističe da je posebno srećna što gdje god pođe susreće svoje bivše đake i što je oni i danas poštuju i prepoznaju. Iako joj je vid malo oslabio, još uvijek redovno prati novine, a kaže da ne zna koliko knjiga je pročitala za vrijeme rata. Prije nekolike godine djelimično joj je oslabio i sluh, pa uz smijeh dodaje kako joj je uvijek zvonilo na ušima, ali ipak, dok je radila, ni muha nije mogla da joj promakne, a da je ne čuje.
Njen suprug Veljko bio je izuzetno cijenjen pedagog i priznati društveno-politički radnik. Doktorirao je iz oblasti pedagogije. Njihove tri kćerke u mladosti su pohađale muzičku školu u Bileći, svirale harmoniku, igrale folklor, bavile se sportom…
Desa Babić kroz svoj nesebičan rad pružila je nebrojenim generacijama jednu od najdragocjenijih stvari u životu, a to je obrazovanje, što je vrijedno svega osim zaborava.
Izvor Moja Hercegovina
