<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Ko ne sruši džamiju, magarac bio!

U jednom banjalučkom naselju, u periodu pred rat, ,negdje krajem osamdesetih ili početkom devedesetih godina se igrala igra koju su djeca zvali džamija - radilo se o jednoj od najpopularnijih igara medju djecom.

08. maj 2011, 12:00

Pravila igre bila su slijedeća. Na betonu bi se kredom nacrtao kvadrat sa naznačenim ćoškovima i krugom u sredini gdje je bilo poredano pet pljosnatih kamenčića jedan na drugom a koji su činili džamiju. Djeca su bila podijeljena u dvije grupe, a počinjalo se tako što je svaka ekipa sa otprilike pet metara gadjala džamiju lopticom. Ona grupa koja bi prva lopticom srušila džamiju je imala zadatak da je složi ponovo dok je drugi tim je bio zadužen da ih onesposobi u tome.

Kod grupe koja je branila da se džamija napravi nalazila se loptica koja im je omogućavala da pri svakom pogotku, nekog iz protivničke grupe izbaci iz igre i tako se primakne konačnoj pobjedi. Ako dodje do promašaja, druga grupa je dolazila do vremena i prostora koji joj je omogućavao da brzo posloži kamenčiće i tako dodje do gradnje džamije. Na kraju igre se moralo viknuti džamija! - što je označavalo pobjednički povik u igri. I tako se igrala “džamija” neumorno, nekoliko puta dnevno, mjesecima.

***

Igrala su se tako banjalučka djeca u kvartu “džamije“ ne znajući da će neka druga „djeca“ samo par godina kasnije za ozbilje igrati Igru zvanu Džamija. Pravila  te njihove Igre bila su slijedeća.

„Djeca“ su se mjesecima prije već podijelila u dvije grupe. Objekat džamije se trebao srušiti tako brzo da ekipa koja bi trebala džamiju čuvati ni ne primjeti da džamije ustvari nema. Ekipi koja je trebalo da uništi džamiju bilo je dozvoljeno svako oružje – počev od kamenja pa sve do ozbiljnije težeg naoružanja.
Dozvoljeno je bilo razbijati prozore.
Dozvoljeno je bilo pljuvati, pišati i srati unutar objekta.
Mogla se baciti i pokoja ručna bomba.
Pravila su bila veoma slobodna jer ih je kreirala ekipa koja je džamiju trebalo da ruši. U jednom momentu bilo je dozvoljeno da tim koji čuva džamiju napusti igralište i ode. To je bilo čak i poželjno.
Takav „nebranjeni“ objekat bilo je lako srušiti. Time bi igra bila završena.

7. maja 1993. godine, najpoznatija banjalučka džamija Ferhadija odletjela je u vazduh. Kao i ostalih 16 na teritoriji grada Banjaluke.
Pravila Igre bila su u potpunosti ispoštovana. Cilj je bio ispunjen. Ekipa koja je objekte uništila je imala za cilj premjestiti njihove srušene ostatke na više lokacija kako bi gubitnički tim što teže mogao pronaći “kamenčiće”.Većina igrača iz suparničkog tima napustila je igralište...

***

Kraj rata uveo je u Igru nova pravila. Doveden je treći faktor – Sudija. Sudija je ekipi koja je igralište nasilu napustila, dozvolio da se vrati i da džamije obnovlja. Ekipi koja je ostala dozvoljeno je da se buni, dozvoljeno joj je da ubacuje prase u dvorište džamije, ali džamija se mora postaviti na mjestu gdje je stajala. Nova pravila bila su za dotad “pobjednički” tim veoma stroga.

***

Tih ranih devedesetih dječica su se igrala igrica poput spomenute Džamije. Nju su jedni gađali a drugi sastavljali. Ključ pobjede te dječije igre bio je u obnavljanju, u sastavljanju kamenčića a ne u uništavanju i razaranju. Bila je to jedna nevina igra u kojoj bi pobjednik uviknuo Džamija! svaki put kada bi sitni objekat od kamenčića bio ponovo na svom mjestu. I to u Banjaluci.  Neumorno, po nekoliko puta dnevno, mjesecima.

”Ozbiljni” igrači su Džamiju shvatili drugačije. Poenta te njihove igre je bila u razaranju, protjerivanju suprotnog tima iz igrališta, u pobjedi koja se manifestovala bitno drugačije. Njihov povik Džamija! – označio bi definitivni kraj IGRE.

***
Igrale su se ovakve i slične igrice po čitavoj Bosni tih godina...neki igrači su bili manje a neki više uspješni.. Neki su opet ovu Igru smatrali revanšom Igre koja se igrale nekih četrdesetak godina ranije...

***
Trebamo početi igrati drugačije igre, onima u kojima neće jedni druge nadvikivati, tjerati, u kojima nećemo raspirivati mržnju. Trebaju nam pozitivne igrarije, koje se igraju u savremenim društvima. Pa ipak, posmatrajući trenutnu situaciju u BiH, treba se zapitati, da li je naša IGRA zaista završena?