Za portal BUKA razgovarali smo sa Monikom Ponjavić, jednom od organizatora Flaster Jam-a, u okviru kojeg su nastala dva nova murala u Banjaluci. Monika je arhitektica i teoretičarka dramskih izvođačkih umjetnosti, a sa njom smo razgovarali o muralima koji su nastali, lijepom i ružnom u umjetnosti, banjalučkoj publici i drugim temama
Ovogodišnje izdanje Flaster-a je iza nas. Kako si, kao jedan od organizatora, zadovoljna urađenim?
Prezadovoljna sam. Momci su opravdali povjerenje, ostavljajući za sobom neke od njihovih najboljih radova. Ikar, Etamov mural, je, kao što već znaš, jedan od meni najdražih murala. Presrećna sam što se baš on našao na jednom od zidova mog grada. Svaki put kad prođem, zastanem i gledam bez daha. Oslikati toliku površinu četkama i valjcima sa takvom preciznošću zaslužuje samo jednu riječ: "Bravo!"
Možeš li nam reći nešto više o muralu koji je radio Bozko?
Pored toga što se bavi oslikavanjem murala, Bozko je takođe i strip crtač, tako da je u pitanju jedan od likova koje je on sam dizajnirao. "Šta to predstavlja?" je pitanje sa kojim se srećemo iznova i iznova i jedino pitanje na koje ne možemo dati konkretan odgovor. Bozkov "Čiča" ne predstavlja ništa, a ujedno predstavlja sve. S tim u vezi, trebali bismo se pitati šta predstavlja Maljevićevo Bijelo na bijelom? Ili Munkov Vrisak? Noldeove Maske? Brakova Violina? Gordonov Grešnik? Marklijev Sat? Premalo je ovdje prostora za razvijanje teorije i stvaranje jedne smislene analize djela. A između ostalog, stvar je i lične interpretacije.
Završen mural
Ovaj mural je izazvao negativne komentare nekih građana Banjaluke, a jedan od komentara je da je ovaj mural ružan. Kakav je tvoj komentar na ove izjave?
Kada se baviš javnim poslom, to je nešto što se podrazumijeva, jer uvijek će biti ljudi kojima je ovo što mi radimo lijepo, ali i onih kojima je ružno. Na svu sreću, mnogo je više ovih prvih. Moj komentar na to je uvijek isti. Ako je mural nekom ružan, onda mu je ružan. Tačka. Nema tu puno diskusije, niti to iko spori. Međutim, estetika nekog djela je relativna i ona se mijenja kroz vrijeme. Kao moda. Fudbalerka ili dugi vrat (eng. Mullet) više nije popularan jer se više ne smatra lijepim (na našu sreću). Prateći istu analogiju, ono što je smatrano lijepim u Grčkoj nije isto kao ono što je bilo smatrano lijepim tokom ranog ili kasnog srednjeg vijeka ili za vrijeme Renesanse. Modernisti su stvari okrenuli naopako, a postmodernizam odveo sve u drugu krajnost. Tim problemom su se bavili svi filozofi i svi su imali različito mišljenje na tu temu. Dakle, stvar nije naivna. Međutim, jedni kažu "Ne sviđa mi se", dok drugi ljudi vrijeđaju, prijete, omalovažavaju, optužuju (bez uporišta, usljed svoje neinformisanosti) i slično. To pokazuje u kakvom društvu zaista živimo, a razlog tome su društvene mreže koje su svima dale pravo na mišljenje, i to u zemlji u kojoj je 15% stanovništva nepismeno. Samim tim, kritika koja nije konstruktivna, kritika bez argumenata, paušalna kritika s interneta nema puno smisla, niti vrijednosti. A u gradu u kojem živimo treba podržati svaki trud, svih ljudi koji se zalažu da kultura ponovo procvjeta, bez obzira sviđalo se to nama ili ne. Ako se već treba kritikovati, što ovom gradu generalno nedostaje, a kada to kažem mislim na ozbiljnu, profesionalnu umjetničku, filmsku i pozorišnu kritiku, onda se treba kritikovati konstruktivno, s ciljem da se stvari unaprijede, a ne da se unize konstantnim, neumornim negodovanjem i ličnim ukusom. Estetika o kojoj svi bruje ovih dana, iako važan faktor, ne bi nikako trebala biti presudna, nego samo jedan od parametara koje vrijedi razmotriti. Isto pravilo se može primijeniti i na Bozkovog "Čiču". Mnogi ljudi vide jedno tužno, usamljeno, napaćeno biće, jedno ružno pače koje je pronašlo ljepotu u malom crvenom cvijetu i zastalo, te na trenutak zaboravilo na sve svoje muke. Mnogi to ne vide. I to je u redu. Ko je u pravu? Ne znam. Ono što znam jeste da je ovoj prvoj grupaciji život daleko interesantniji i srećniji. Jer biti konstantno nezadovoljan i nesrećan po pitanju svega i svačega je život koji, na svu sreću, nisam nikada do sada vodila, niti planiram. Pitam se samo odakle tolika malicioznost i mržnja naših sugrađana i da li tako tretiraju sve što je drugačije, pa se samim tim ne uklapa u njihov uspostavljeni standard ljepote?
Šta je po tebi lijepo u umjetnosti?
To je izuzetno kompleksno pitanje, a s obzirom da sam ja arhitekta, te teoretičar dramskih i izvođačkih umjetnosti, ne osjećam se pozvanom da pričam o likovnim umjetnostima, tako da ću to prepustiti nekom drugom. Ono što ti mogu reći ovako kao laik jeste da volim sve pravce, iz različitih razloga, odnosno, sve osim Rokokoa, koji je, kao jedna vrsta dekorativnog sloga, vrlo naivan, u kojem riječ previše nije postojala i koji je bio zasnovan na doktrini da se pojedinac mora pokoriti društvu, što je vjerovatno i jedan od razloga zbog kojeg nisam ljubitelj tog perioda. Što se dramskih, filmskih i izvođačkih umjetnosti tiče, sve mi je lijepo, pa čak i ono što je "ružno", jer umjetnost oslikava stanje duha jednog društva, pa je samim tim jasan pokazatelj njegovog razvoja, promjene sistema vrijednosti, te tako i odličan učitelj. A posebno mi je lijepo sve ono što je na margini, ono hrabro i odvažno, što se na prvu odbacuje i što većina prihvati tek decenijama, a nekad i vijekovima poslije. Tako su mi, što se arhitekture tiče, izuzetno dragi Ajfelov toranj, Centar Pompidu, Fulerova zgrada u Njujorku, poznata u narodu kao Flatiron, Gugenhajm Frenka Lojda Rajta, zgrade koje su građani htjeli rušiti, jer nisu odgovarale njihovim istančanim ukusima, a koje su danas simboli i ponos gradova u kojima su nikli. Volim Psiho Alfreda Hičkoka, Finčerov Klub Boraca, Kjubrikovu Odiseju, Brazil Terija Gilijama, Građanin Kejn Orsona Velsa, Čarobnjak iz Oza Viktora Fleminga, Kaprin Divan Život i Skotovog Istrebljivača (Blade Runner), filmove koje su ljudi ispratili zvižducima i negodovanjem. Volim Gebelsa, Brehta, Piskatora, Grotovskog i Majerholda, hrabre i odvažne ljude koji su promijenili pozorište. Volim Gasteva, čovjeka koji je uticao ne samo na Majerholda i Ajzenštajna i koncept biomehanike, nego i na Zamjatina, pa samim tim indirektno i na Hakslija, te Orvela. Aleksej Gastev, čije ime većina ljudi danas ne zna, umro je za svoju ideju, zahvaljujući kojoj su nastala vrhunska umjetnička i književna djela. Za koju ideju ćemo mi danas "umirati" kad nam smeta jedna slika na zidu jedne zgrade u najvećem gradu Republike Srpske?
Monika Ponjavić, foto arhiva
S druge strane, estetikom su se bavili svi filozofi od Aristotela, Platona, Svetog Avgustina, preko Kanta, Hegela, do Banjamina, Fukoa, Eka, tako da ne znam da li uopšte ima smisla dodavati ili govoriti o problematici na čiju temu su napisane destine hiljada stranica.
Ne ulazeći u to da li je određeno umjetničko djelo lijepo ili ružno, možemo reći i da je ružno (uslovno rečeno ružno) takođe umjetničko. Nije zadatak umjetnosti samo da bude oku ugodna. Kakav je tvoj stav po pitanju „ružnog“ u umjetnosti?
Naravno da je umjetničko, ako se radi o umjetnosti. Pitanje ružnog je takođe pitanje estetike, kao i pitanje lijepog. Ne postoji tu tačan ili ispravan odgovor. Stvar je ukusa. I ličnog, unutrašnjeg svijeta, te naučenog i odgoja. Bozkov "Čiča" je kritikovan ne samo kao ružan, nego i kao "noćna mora" za našu djecu. Mi to jednostavno ne doživljamo tako, jer djeca i jesu naša najvjernija publika. Od prvog pa do ovog posljednjeg izdanja Flastera, najbolje su nas razumijevala upravo djeca. Djeca slučajnih prolaznika, djeca iz zgrade koju oslikavamo, djeca prijatelja, naša djeca, sva djeca. Njihovi komentari su ujedno bili i najdragocjeniji i najpozitivniji, što je odličan pokazatelj kako se strano i začudno može prihvatati onda kada se odbace naučeni i nametnuti konstrukti koje djeca u sebi još uvijek nemaju. Oni ne vide nakazu, jer oni ne znaju šta riječ "nakaza" znači, niti imaju uspostavljen sistem estetskih vrijednosti na osnovu kojeg bi mogli tako rasuđivati i odbacivati nešto drugačije kao nakazno, ružno, zastrašujuće i slično (osim ako to nije ono čemu ih roditelji uče). Toliko je to jednostavno.
Zla kraljica iz bajke Snjeguljica i sedam patuljaka šalje lovca da iščupa Snjeguljičino srce. Vještica u Ivici i Marici odlučuje da brata i sestru zapali žive, što se na kraju ispostavilo kao njena sudbina. Hans je spreman da Elsi odsiječe glavu. Zar ove priče nisu noćna mora? Pa ipak, naša djeca čitaju Snjeguljicu, Ivicu i Maricu, gledaju Ledeno kraljevstvo i Čudovišta iz ormara. Po čemu se "Čiča" u svojoj pojavnosti razlikuje od Majka Vazovskog? Ako ništa, on barem ima dva oka, što bi djeci trebalo biti prihvatljivije, ako već govorimo o estetici, zar ne?
Ako bismo govorili o umjetnosti (za odrasle) na primjer, Fontana Marsela Dišana jeste umjetničko djelo. Za one koji ne znaju, u pitanju je obični pisoar. Za potrebe izložbe u Njujorku, Dišan je kupio fabrički proizveden pisoar, okrenuo ga za 90 stepeni i izložio ga kao umjetničko djelo. Tim postupkom je napravio prekretnicu u umjetnosti 20. vijeka. Sa aspekta estetike, svi se možemo složiti da je u pitanju izuzetno ružno umjetničko djelo, međutim da li je ono umjetnost? Jeste. Zašto? Zato što je umjetnost otvoren pojam, i u takvom sistemu sasvim je izvjesno da će u nekom trenutku, i u nekom, određenom kontekstu svijet umjetnosti postati spreman da prihvati određene artefakte za umjetničke, dakle, čak i kada je u pitanju jedan obični pisoar ili konzerva supe, što bi nekih pedeset godina ranije bilo apsolutno nezamislivo. Iako ružna, Fontana je značajno umjetničko djelo koje dovodi u pitanje institucionalni sistem koji stvara, vrednuje i izlaže umjetnost. I na kraju krajeva da nije bilo Dišana i njegove Fontane, ne bi bilo ni Pikasa, ni Vorhola, ni Marine Abramović, ni Veiveija itd. tako da je moj stav apsolutno pozitivan.
Šta ovo govori o banjalučkoj publici, o duhu grada koji vlada?
Ne govori ništa novo. Samo potvrđuje stanje u kojem se nalazimo posljednjih desetak godina. Kažem desetak, jer je Banjaluka prije petnaest godina bila svjetlosnim godinama daleko u odnosu na Banjaluku danas. Ako ništa, vladala je bolja energija. Znam, zvuči kao paradoks, ali tako je.
Banjaluka je ove godine bogatija za dva murala značajnih umjetnika, koliko je to, po tebi, važno za grad i umjetničku scenu?
Izuzetno je važno. Flaster je čini mi se, između ostalog, jedan od posljednjih trzaja da se kulturna i umjetnička scena Banjaluke dignu iz pepela. To će se, naravno, desiti, ako i samo ako nam se pridruže i drugi ljudi željni promjene. Mi do nje ne možemo doći sami, tako da je sada prijeko potrebno generisanje (pozitivne) energije neophodne za inicijalni korak. Ovom prilikom pozivam sve zainteresovane da, svako u svom domenu, doprinese koliko može, da svojim radom, trudom i odricanjem napravimo taj korak, jer nije sve izgubljeno, iako tako možda na prvu izgleda.
Kako vidiš razvoj ove vrste umjetnosti u Banjaluci? Koliko je važno ne ulaziti u već zadanu skicu umjetnika, skicu koja je prihvaćena od stručnih ljudi?
Sa pojavom društvenih mreža došlo je do hiperprodukcije mišljenja na svaku temu, što je sociolog Nemanja Đukić nazvao "informatički turbo folk". Nema se tu ništa novo za reći. Postavljanje mišljenje radi mišljenja, u formi komentara na lokalnim portalima i društvenim mrežama, bez informacija o radu samog udruženja, konteksta, argumenata ili ikakvog znanja o oblasti koju kritikuješ, zahtijeva poseban profil ličnosti. Društvene mreže i internet su tako mač sa dvije oštrice, jer stvaraju ovo o čemu govorimo, ali isto tako nam pokazuju šta nas sve okružuje. Odnosno, pokazuje nam realnu sliku društva u kojem živimo, a to je odlična stvar. Inernet ti tako dođe kao filter.
Što se same skice tiče, da ona je bila poznata od samog početka, kao što je bio poznat i Bozkov stil onog trenutka kada smo mi i objavili imena umjetnika koji dolaze ove godine. To se desilo početkom avgusta. Dakle, prije više od dva mjeseca. Da li su se građani interesovali za njegov prethodni rad, zaista ne znam. Ali znam da smo mi skicu predali stručnoj komisiji, formiranoj upravo za ove potrebe, čiji je zadatak bio da procijeni kvalitet murala i da spriječi svaku vrstu neprimjerenog sadržaja. Komisiju su činili stručnjaci iz oblasti umjetnosti, arhitekture i urbanizma, predstavnici državnih institucija. U pitanju su bili Muzej savremene umjetnosti Republike Srpske, Grad Banja Luka, Akademija umjetnosti Univerziteta u Banjoj Luci. Dakle, komisija, sastavljana od stručnjaka iz date oblasti, odobrila je upravo skicu po kojoj se i radilo i to u skladu sa zakonom koji nije ni postojao kada je Flaster počinjao sa radom i koji, eto, zahvaljujući Flasteru sada postoji. Pored svega navedenog, saglasnost su dali i vlasnici stanova zgrada čiji su se zidovi oslikavali. Slušajući razne komentare neuopućenih građana, mogao bi se donijeti zaključak da Flaster uzima javne površine u svoje ruke i radi s njima šta god im drago, a bez ikakve konsultacije i odobrenja od strane države i mimo uspostavljenih propisa, procedura i zakona, što je zaista smiješno.
Djeca se igraju ispred murala
Krojite li planove za narednu godinu? Možda je još rano pričati o tome, ali možda možemo pričati o željama. Čiji mural bi ti voljela vidjeti na narednom zidu u Boriku?
Flaster nastavlja dalje sa radom. Već je oktobar, što znači da pripreme za sljedeću godinu treba da počnu najkasnije u roku od mjesec dana. Otprilike već imamo ideju šta ćemo raditi, međutim, kao što si rekla, još uvijek je rano pričati o tome.
Što se želja tiče, voljela bih vidjeti Aryza i INTIja, međutim, nisam sigurna koliko bi se njihovi stilovi poklopili sa ukusom naše publike. Samim tim, odlučiću se za neutralnije umjetnike, kao što su recimo David De La Mano, Ella i Pitr, Milo, Ethnik. I malo kontroverznije među kojima su mi omiljeni Levalet, Messy Desk, Daniel Munoz i Dome. Bilo bi možda interesantno vidjeti i jednu damun kao što je Natalija Rak ili našu Natašu Konjević, koja se već oprobala na zidu, naravno, ako se odluči da u nekoj od narednih godina crta na Flasteru. A možda i Peetu, čiji 3D mural iz kampusa "Nikola Tesla", prvi mural nastao u okviru Flastera, apsolutno zaslužuje da se nađe na jednom od zidova Borika.
Vezani tekstovi
