<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Berislav Jurič: Želim samo uloviti trenutak i predočiti ga ljudima

BUKA INTERVJU

Jednostavno lovim trenutke koji su prošli pored svakoga od nas. Ali, eto, ja imam valjda vremena i volje da ih zaustavim i zabilježim.

18. oktobar 2015, 12:00

Berislav Jurič rođen je 1980. godine u Tomislavgradu. Živi i radi u Mostaru. Piše poeziju i prozu. Dobitnik je prve nagrade za ciklus pjesama Šimićevih susreta 1998. i 2006. godine. Nagrađen je i za najbolji tekst objavljen u studentskom listu Sveučilišta u Mostaru Opomena. Dobitnik je prve nagrade Fondacije fra Grgo Martić za najbolji prozni prvijenac 2013. godine.

Bio je osnivač i urednik gimnazijskog časopisa Marul, urednik u studentskom listu Opomena, te novinar mostarskog Dnevnog lista, portala Pincom.info, e-Balkan.net, Diskriminacija.ba, a sarađivao je i sa portalom BUKA. Danas radi kao kolumnist mjesečnika Naša ognjišta, te kao urednik i kolumnist na portalu Bljesak.info...

Objavljivao je u više književnih časopisa u BiH i regiji, a 2013. godine objavio je zbirku priča „Naspavani psi laju“. Sa njim smo za portal BUKA razgovarali o književnosti, novinarstvu, književnim nagradama, slobodi medija i drugim temama.

Kako je tekao tvoj put od novinarstva do književnosti? Paralele i razlike?

I u jedno i u drugo krenuo sam nekako istovremeno. Sa 16 godina objavio sam svoj prvi novinarski članak, potom i neke pjesmuljke i evo već pola života borim se i sa jednim i sa drugim istovremeno. Mislim kako mi je upravo to što sam pisanje u tim počecima usmjerio na različite strane, jer sam tada, zaluđen valjda pubertetskom željom da osvojim svijet, pisao i pjesme, i drame, i priče, i nekakve novinske članke, olakšalo da danas nekako uspijem razdvojiti pisanje za medije i pisanje za sebe. Kad kažem za sebe, mislim na pisanje za knjige, ali to je isto, jer knjige danas sve manje ljudi čita. Razlika između jednog i drugog je u tome da u novinarstvu uvijek morate imati na umu da netko tko čita vaš tekst o tome zna jednako ili više od vas i da to što pišete mora biti provjerljivo istinito, dok u književnosti sami krojite znanje.

Kako bi ocijenio novinarstvo kod nas?

Baš sam nedavno radio razgovore s nekoliko novinara iz BiH iz jako cijenjenih i uspješnih kuća. Svi se slažu da je novinarstvo na ovom ili na onom dnu. I to je istina. BiH, negativno posebna po mnogočemu, i po tome je posebna. Samo kod nas imate otvorene stranačke igrače u medijima, imate medije koji tvrde kako se slučajno njihova uređivačka politika preklopila s planom i programom jedne stranke i imate nadobudne mlade ljude koji nakon četiri ili pet godina studiranja, bez napisanog slova, žele biti kolumnisti i osvajati naslovnice. A to je zato što im predaju oni koji nikada nisu ni napisali slova, ali je netko iz nekakve stranačke struje upalio zeleno svjetlo za njihove umove, ne razmišljajući previše koliko to kvari generacije i društvo. Istine u bh. medijima nema. Jer su članci sve češće jednostrani, bez druge strane, a i zbog činjenice da se upravo nedovršeni rat u BiH vodi kroz medije, pa još uvijek, zahvaljujući tome, imamo tri istine o jednom te istom. Isto tako, imate medijske političke projekte koji, ako ne služe za neprovjerena blaćenja protivnika, onda služe za pranje novca. Trebala bi se tužiteljstva u BiH pozabaviti, recimo, činjenicom na kojim se to portalima oglašavala i oglašava Lutrija BiH i po kojim kriterijima.  

Kad pišeš, koje teme te najviše ispunjavaju? Šta je ono što smatraš najvažnijim da preneseš putem pisane riječi?

Ne želim zadiviti kada pišem. Želim smao uloviti trenutak i predočiti ga ljudima. Jer, na kraju, život i jeste satkan od nebrojeno mnogo trenutaka koji prolaze pored nas, zaustavljaju se u nama, rane nas, promijene nas, vraćaju nam se iznova i tako nas izgrađuju. Dakle, za mene je trenutak nešto što treba uloviti, a onda na njega nadograđivati slovno meso. Ne želim ni nametati istine kada pišem. Ne postoji najljepša ljubavna pjesma jer je svakome njegova ljubav najveća, najbolnija... Ja jednostavno lovim trenutke koji su prošli pored svakoga od nas. Ali, eto, ja imam valjda vremena i volje da ih zaustavim i zabilježim.

Prije nekoliko godina, za zbirku kratkih priča “Naspavani psi laju” dobio si nagradu “Fra Grgo Martić”. Koliko su u današnje vrijeme književne nagrade važne i značajne, naročito za mlade pisce?

Kad vas između nekoliko pisaca odaberu zvučna i stručna imena kao najboljeg, onda vam to nešto znači. No, ukoliko nemate strategiju nakon toga, a to podrazumijeva dosađivanje medijima, japajakanje i hvalisanje, teško da će vas javnost progutati kao iznenađenje, osvježenje i što li sve već nisu pisali o meni nakon te zbirke. Nagrada dođe i prođe. Ostavi nekakav teret na leđima, nekakvu obavezu, ali i otvori oči. Činjenica je da će vas kritika voljeti samo ako platite kritičaru masno, a da onda on ne bude masno iskren. Činjenica je i da su mnoge važne nagrade danas u pogrešnim rukama. Svjedočio sam srozavanju Šimićevih susreta jer sam tamo dva puta nagrađivan za poeziju, kao srednjošlolac i kao student. Od Vesne Parun i Jakše Fiamenga u prvim redovima, to se pretvorilo u manifestaciju onih koji su umislili da štite nešto. A znamo kako to izgleda kod nas kad netko nešto štiti, a još uz to lebdi napuhan kao balon svojom umišljenom veličinom. Nažalost, takvih je kod nas pera previše. I u književnosti i u novinarstvu.

Koliko je danas teško baviti se pisanom rječju?

Sve čime se čovjek nastoji ozbiljno baviti u ovim neozbiljnim vremenima i u ovoj neozbiljnoj državi je teško. I preteško. Tim više što pored nas stasaju neki novi klinci kojima je lektira prepričana na Internetu, a opća kultura izvitoperena enciklopedija i svemoćni Google. Pisanjem se nije teško baviti, ali je teško od njega živjeti. Vrijednosti su iskrivljene, pa se iskrivljeno i piše. A ja sam nekako po tom pitanju staromodan.

Kakav je život kod nas? Kako ostati normalan između turbo-folka, big brothera, društvenih mreža i najbrutalnijih crnih hronika sa kojima smo bombardovani. U čemu naćiutočište?

U čitavom svijetu su izokrenute vrijednosti, a kako smo mi poznati kao naopakiji i od najnaopakijih kod nas je sve teže. Nikad se neću pomiriti s činjenicom da je odvoz smeća i postavljanje kanti po gradu političko pitanje. Ali ono kod nas jeste. Došla su vremena da se čovjek zapita je li normalno postalo nenormalno i ima li smisla učiti djecu da je buljenje u desetak zatvorenih likova u nekakvoj kući gubljenje vremena. No, vremena su nesretna, a ljudi neostvareni, pa je bolje buljiti u njih nego u dubinu sebe. Smatram da je utočište u malome svemiru u koji se treba zatvoriti. Odabrati ljude i zatvoriti se. Vrijeme curi. Jedino protiv njega ne možemo, pa je ludo trošiti ga na prolazne stvari. Toliko trenutaka prolazi pored nas, opet se vraćam na trenutke, da ne smijemo vrijeme gubiti na nebitno. Živimo u vremenu opće usamljenosti. Facebook je dokaz za to. Svi se druže, a nitko se ni s kim ne druži. Zato je odabrani svemir, sa stvarnim ljudima, najbolji svijet koji možemo imati, pa kad u njemu nešto mijenjamo, mijenjamo i onaj prljavi vanjski svijet.


Foto: Studio Relive/Davor Đikić

Kakav je, prema tvom mišljenju, položaj književnika i književnica kod nas?

Kako već dvadesetak godina gledamo da bez klanova i laktanja ne može ništa preživjeti, tako je i u književnosti. Imate krugove ljudi koji ne daju novim imenima da ugroze njihove veličine, a s druge strane svi tvrde kako postoje važnije stvari od pisanja. Što u neku ruku i jest istina, jer neće korice moje knjige spasiti nekoga od gladi, ali hoće korica kruha. Samo, problem je što ni te korice kruha nema, a obećava se svaki dan. Književnike za života ionako nitko ne pita za položaj. Njihov položaj je bitan onda kada su na policama.

Čini mi se da se mnogo piše, a knjige mnogih autora završavaju u podrumima, nikad ne dođu do publike. Kako u toj „skribomaniji“ naći ono što je kvalitetno?

Danas je najprodavanije - najkvalitetnije, ali ako imate kvalitetnu publiku, onda ona odabere kvalitetu po svojoj mjeri. Istina je da mnoga dobra slova ostanu u sjeni marketinški napuhanih, a površnih piskaranja. No, oni koji su uvjereni da su kvalitetni niti ne teže da ih čita baš svatko. Ili barem ne bi trebali težiti. Ako vrijedite, onda će znatiželjno oko i pronaći put do vas. Ali, problem je opet mašinerija. Ja sam ostao bez ijedne svoje knjige. Sve su u nečijim rukama. Ako ih ljudi dijele, ako ih posuđuju u onih nekoliko knjižnica u kojima su završile, drago mi je. Ako ih zanima, mogu im knjigu poslati mailom. Bez korica nažalost. Iako sam i na korice iznimno ponosan.

Šta čitaš u slobodno vrijeme? Možete li nam preporučiti neke knjige?

Slobodnog vremena je sve manje. Čitanje agencijskih vijesti, priopćenja i izjava, općenito novinarstvo, ponekad i ubije volju za slovima. Ali, dođe tako razdoblje kad gutam knjige. Tako sam nedavno iščitao ponovno Derviša Sušića, Kafkina sabrana djela, i Zolu, a uvijek ima knjiga koje su na čitanju i po nekoliko mjeseci. Obično su to one u koje možete zaviriti, pročitati poglavlje, naučiti nešto, pa je uzeti opet kad izroni na polici iza dječjih igračaka. Jer trenuto sam na slikovnicama, pa obnavljam gradivo zbog dvogodišnjakinje koja, čini mi se, voli slova. I da, kad smo kod toga, današnje slikovnice su velika opasnost za djecu. Osim što su nepismene, jako su nemaštovite.

Živiš i radiš u Mostaru. Kako bi nam ukratko opisao život u ovom gradu?

Mostaru tako malo nedostaje da bude jedan fini gradić. No, izmrcvaren politikom, postao je odraz države u kojoj jesmo. Iako će mnogi proturječiti i galamiti, grad je podijeljen. Sve manje u glavama ljudi, ali imate dvije struje dvije vode, dvije čistoće. Doduše, komunalnih poduzeća imate više, ali niti jedno od njih ne radi što bi trebalo, pa je Mostar, siguran sam, najprljaviji grad u ovom dijelu zemlje, a možda i regije. Mostar je umrtvljen. To je grad bez izbora, s nekakvom vlasti kojoj se ne vlada i preko koje se lome koplja visokih politika. Gradom vladaju građevinarci koji mogu graditi što hoće bez ikakvih posljedica i odgovornosti. Mostar je grad bez zelenih površina. S parkom i pol. Mostar je grad bez ideje i plana. I psihički i fizički. Zgrade se grade bez parkinga i zelenih površina. Ulice se popločavaju kao da ne postoji sutra, a vi ni kao novinar ni kao običan građanin ne možete nikoga pozvati na odgovornost. Iako se Mostar šminka fizički kako tako, pa makar i tim nakaradnim radovima, psihički će se teško oporaviti jer osim onog zvona sparine koje visi nad njim, zvono bespomoćnosti je još deblje i teže.

Razgovarala Maja Isović