<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Idem kući da gledam RTRS

<p>Devedesetih godina u Srbiji kontejneri su bili reklama javnom servisu. Iz kontejnera se slavodobitno pušio dim, a smeće je bestidno izvirivalo dok je na sredini stajao natpis: Idem kući da gledam RTS.</p>

12. mart 2012, 12:00

Kontejneri iz prošlog desetleća nisu bili samo gomila neodnetog smeća, već i simbol javnog medijskog servisa uzurpiranog miloševićevštinom i razlog zbog kojeg su se prolaznici mogli i nasmešiti čitajući ironičnu rečenicu. Oko prolaznika mrak i beznađe, ali zato kod kuće svetli RTS i dejstvom antidepresiva smiruje živce istanjene inflacijom. U vreme najvećeg beznađa u susednoj Srbiji, unesrećeni građani listom su gledali seriju Srećni ljudi. Umalo da napišem: Bog se baš dobro zabavljao. Ali to nije bio Bog. Bili su Slobodan, Mira, Vučela i ostali.

Ipak, ja neću pisati o kontejnerima u Srbiji jer oni i ovde u Srpskoj strašno smrde, ponegdje i gore, a sve češće im je i prilaz ispunjen barijerama od otpadaka i sa poteškoćom se izbaci sopstveno smeće. Kontejneri u Srpskoj još uvek nisu reklama ovdašnjem javnom servisu, mada se sve udesilo.
Nevini kontejneri su dobričavi i pristali bi na tu rabotu, ali niko još da ispiše ovde ono što vapi da se nađe na kontejneru: Idem kući da gledam RTRS.

Ta javna televizija koju idete kući da gledate mnogo je uticajnija nego što ste spremni da si priznate, a ozbiljno razmatrati njenu neozbiljnost teško pada sujeti, jer u njenom stvaranju snagom sustavne nužnosti učestvujemo svi mi, sudionici sustava. Tv kritičari bi verovatno svaku tv kritiku ispunili kuđenjem javnog servisa koji nema dokumentarni, obrazovni, školski program(!), vlastitu produkciju, i sa pravom bi negodovali zbog izostanka prosvetiteljske uloge javnog dobra, ali u Srpskoj se ne piše tv kritika. Ovde je svaka kritika dobro nakupljena pljuvačka ispljunuta na Sarajevo i drugi entitet, a ako skupljaš oporu pljuvačku da bi je ispustio na truli želudac svog entiteta, pljuvaće i tebe kao da si drugi entitet.

Elem, RTRS-u ne priznajemo moć jer se sa dolaskom kablovskih operatera građanstvo Srpske prešaltalo na javne servise i privatne tv stanice iz okruženja, ljuteći se što moraju plaćati svom servisu pretplatu, iako ga najmanje gledaju, ili što moraju gledati sportsku utakmicu slušajući  komentatora neobučenog ni da ispravno izgovori igračevo ime. Građanstvo pilji u HRT i RTS, zaboravljajući da okretanjem glave od svog državnog medija ne prekida odnos sa njim. Naprotiv, uredno vam se dostavlja račun tv pretplate. Sistem je neumoljiv, pa i kada ga ignorišeš, on tebe ne ignoriše. Ukoliko je kvaran, uvećaće svoju kvarnost, posebice ako se ne čuju protesti drugomišljenika. Ćutiš li, on će zadebljati samopouzdanje. I tako ovdašnji javni medijski sistem parazitski živi, ne stideći se svog parazitizma, a i zašto bi kada se oni na kojima parazitira ne leče od parazita, već srećno gledaju regionalne televizije.

Naposletku, koliko god vas bolela glava od amaterizma koji plaćate, siromašno tv nebo Srpske primorava vas da domaće vesti saznajete od RTRS-a. Kada se u redovnim informativnim emisijama poput Srpske danas, Dnevnika i Info profila (pitam se ko je tvorac ovog nesmislenog naziva?) obraćaju prosečnom građaninu Srpske zamišljaju ga ovako: Muškarac u srednjim godinama koji je okupio porodicu oko kućnog ognjišta - televizora, čovek pravoslavac, logično mrzi ova zakerala iz Sarajave, a i ona iz Brisela. Socijalno ugrožen, ali njegova socijalno osvešćena srpsko-pravoslavno-entitetska televizija pruža mu utehu i nadu emitujući u skoro svakom dnevnom javljanju tužne priče utučenih siromaha koje jednokratnim humanitarnim isporukama pomaže dobrotvor iz vlade ili lokalni privrednik, a ponekad i sama srpsko-pravoslavno-entitetska televizija.

Ugrožena porodica ne menja kanal i gleda u mali ekran, iščekujući dan kada će i oni osvanuti na televiziji sa svojom ljudskom pričom. Kada ispričaju svoju priču, srpski Opra Vinfri šou u obliku amatera sa RTRS-a kupiće im šporet, mahati im iz auta pri odlasku i još u putu spominjati ih, a potom zanavek zaboraviti još jedne Sirotanoviće, tražeći nove. Cela Srpska, od Novog Grada do Trebinja, biće posećena automobilima svog javnog dobra, upravljenog na dostavljanje televizijski upakovanih jednokratnih pomoći, a Sirotanovići trebaju shvatiti kako je televizija 49% BiH u misiji socijalne skrbi. Uostalom, zar nije preče pomoći ugrožene ogrevom i hranom, nego dokumentarnim emisijama o kitovima?

Ali, šta će jesti ojađeni kada pojedu RTRS socijalni paket? Onda sleduje stajanje u red u entitetskim institucijama, nezainteresovanima da pomognu Sirotanoviće ni jednokratnim paketima. A i zašto bi, kada nema kamera da beleže njihove humatarne podvige.

Informativni odel entitetske televizije obiluje istraživačkim poduhvatima odglumljenog novinarstva o zločinima nad Srbima. Ti istraživači su usadili lažnu svest u mnjenju kako tuđa nesreća nije tuđa, već je i vaša ako je srpska. Nabijeni, neiskreni kolektivizam, skrojen tako da bi bio neosetan na patnje drugih kolektiviteta. Ovom prizemnom metodom javni servis se igra osećanjima, praveći od nas ljude osetljive na srpsku patnju, hladne na bošnjačku, hrvatsku, albansku. Uveravaju nas da smo ljudi, gane li nas srpska tužna priča i da je potpuno svejedno ako smo ravnodušni ili se cerekamo na bošnjačku patnju. Ljudi smo ako se oči nakvase srpskim suzama i ako se usta iskrive u podsmeh na uplakanu srebreničku nanu. I suze imaju naciju, uči nas RTRS.

Uopšteno uzev, informativna redakcija entitetske televizije više liči na informativni bilten Vlade RS, Premijera i Srpske pravoslavne crkve. RTRS je produžena ruka svake aktuelne vlasti i jedne jedine, večite, nepromenjive, apostolske i saborne Srpske pravoslavne crkve, u čiju se dobrotu ne sumnja. Njena metodologija je prozirna je, pa i Sirotanovići sa početka priče naposletku shvate narav dobrotvora.

Premijer Dodik je u vreme političkih i ekonomskih kriza ugošćen kao da se upravo vratio sa dodele Nobelove nagrade. Voditeljica ga ispituje plašljivo čitajući ispisana pitanja, doda i koji smešak, a pogreši li, Premijer je očinski ispravi i dobra kćerka potvrdi ispravku klimajući glavom, da bi ubedila oca da nije bludna. I sama pljune po Sarajevu, i nabaci još koji osmeh.

A ako si naročito umešan u pljuvanju Sarajeva doguraćeš i do urednika, ili ćeš dobiti skupocenu masku novinara sa autorskom emisijom. Na tom konkursu pobedila je voditeljka, prepoznatljiva po napornim upadicama gostima, stvaranju atmosfere haosa u studiju, gde se dopušta da svako lane koju. Pretera li iko, novinarka presinguje gosta besadržajnim pitanjima, na koja najčešće i ne želi čuti odgovore.

Amateri ne uspevaju sakriti prozirnost i utoliko su donekle bezazleni, ali njihova bezazlenost je umanjena jer nemaju protivodgovor u dvorištu svog eniteta, a onaj iz komšijskog se ne pika.

Amateri, pogoršanjem sveukupnog društvenog ambijenta, prestaju biti bezazleni jer postaju obmanjivači koji vam uručuju roze naočare za 3D RS dimenziju. Amateri, jačanjem jedne politike, politike referenduma, prestaju biti smešni i bezazleni jer su u službi jačanja jedne odveć opasno ojačale politike.

Srijedom u osam, dve nacifrane devojke staju na štiklu u kič zabavnoj emisiji državne televizije u kojoj pitaju šesnaestogodišnju devojčicu iz Šipova: Koja je tvoja omiljena marka? Ona im k’o iz topa odgovori: Kavali! Te dve devojke, opsednute modom, u udarnom terminu, svojom Štiklom biraju buduće modele i manekenke, i to nam dođe školski program, jer su učesnice kastinga(!) uglavnom maloletnice, koje su možda jedva platile kartu do Banjaluke, ali u banjalučkom studiju govore o svom omiljenom modnom kreatoru. Eto, to je ta društvena perverzija kojom su amateri postali opasni, baveći se otvoreno i svodništvom vaše dece, u televiziji koja ima zadatak da se stara o obrazovanju i nepristrasnoj informisanosti građana.

Amateri vam puštaju i filmove iz antologije Najgori domaći filmovi svih vremena. Davali su se Dama koja ubija, dogodovštine Bokija i Pajka i ostvarenje svestrane umetnice Dragane Mirković Slatko od snova, u kojem ona od radnice u Meku postaje pevačica, i još peva na engleskom kandidujući se za internacionalnu karijeru. RTS je puštao ovaj film u prošloj deceniji isporučujući u ono zlo vreme građanima umirujući napitak „slatko od snova“ u obliku vrckave pevačice što jurca sportskim kolima i peva na engleskom, baš kao što to danas čini „RTS sa još jednim R“. Mora da su vremena prozlila, pa nam „RTS sa još jednim R“ stvara novu realnost.
Na svu ovu svakidašnju jadikovku neko će vam dreknuti: Promeni kanal, majmune! Izumili smo daljinski.

A vi dreknite: Ali ostaje memorisana državna televizija i kada je ne memorišeš i ne gledaš.

Njeno prisustvo je tu, njena nova zgrada je tu, ona je u većini kuća na daljinskom, pod izbledelim brojem 1.

Sredstvima iz vašeg džepa nameće se prihvatljivi obrazac ponašanja: obavezna smernost u pravoslavnoj veri, politička poslušnost, slušanje pop muzike kakvu peva Dragana, poželjni egzibicionizam maloletnika koji im se nudi kič privlačnošću visokih štikli, na kojima su nasađene modne policajke što pričaju o modnoj industriji u zemlji bez industrije. Trebam li i spomenuti: opsesivna mržnja Sarajeva.

I ko još veruje da daljinski upravljač menja sve i da je RTRS tek bezazleni diletant?

Hteli, ne hteli, mi svi idemo kući da gledamo RTRS. Samo da još shvatimo važnost kontejnera i da neko tu duhovitu rečenicu napiše na ovdašnjim kontejnerima. Odoh kući da gledam...