Koliko su novinari u manjim sredinama, samim tim što se bave bitnim lokalnim temama, i društveni aktivisti?
U manjim sredinama često nailazimo na medije koji se bore za dobrobit zajednice, koji žele da ukažu na probleme građana i utiču na poboljšanje društva u kojem žive. U tim medijima piše se o politici, društvenim temama i svemu onome što je važno i bitno za lokalnu zajednicu na koju su fokusirani.
Ti se mediji uglavnom nalaze na web-u, a svojim radom pokazuju da je moguće djelovati. Predstavnike tih medija sreli smo, a neke i prvi put upoznali, tokom Bukinog proputovanja kroz BiH. U narednom periodu želimo vam predstaviti neke od njih i upoznati vas sa njihovim radom, temama koje obrađuju i načinima aktivizma koje primjenjuju.
Za BUKU razgovaramo sa Mladenom Kojićem, sa portala eSrebrenica. Mladena smo pitali o odnosu novinarstva i aktivizma, saradnji sa publikom, temama o kojima pišu, životu u Srebrenici...
Mladene, koliko su novinari u manjim sredinama i društveni aktivisti, jer pišu o problemima koji ostaju zanemareni u većim (drugim) medijima?
Novinarstvo je danas postalo zanimanje gdje se traži brzina, pouzdanost i jednostavnost, tako da je većina novinara prinuđena da svoj posao obavlja u tom okviru i da što prije plasira vijest. Zaista je mali broj novinara koji su društveno aktivni, mislim u Srebrenici. Svakako, pravi problemi su zanemareni, jer ne zanimaju širu publiku, a interesantni su tek nekolicini lokalnih ljudi, tako da takve vijesti niko ne želi, samim tim niko ne plaća za njih. Konkretno u Srebrenici je lakše plasirati neku poluistinu ili bljuvotinu i lošu vijest nego pozitivnu priču jer ljude to ne zanima. Interesuju ih samo teme iz “žute štampe”. Postavlja se pitanje odgovornosti - da li su mediji ili čitaoci odgovorni za takav odnos prema zanemarenim problemima koje svaka zajednica ima?!
Koliko je, u tom smislu, važna saradnja sa publikom, čitaocima?
Svakako da je važno, ali ima i jedan drugi problem. Publika je ta koja obično ne želi otvoreno govoriti o problemima na koje se žali ili ih nudi medijima, a u istom trenutku žele da novinari nose taj teret odgovornosti, a to je pisanje o istini, što je najteži posao u ovoj zemlji i u ovakvom društvu. Saradnja je takođe važna, jer ljudi koji nešto rade, u maloj sredini kao što je Srebrenica imaju mogućnost da se prezentuju na lokalnim medijima. Ukoliko se isprati neki događaj, to nije samo vijest, to je događaj koji je značajan za sve stanovnike, oni se onda osjećaju bolje u mjestu u kojem žive.
Kako prepoznaješ i biraš teme koje su od ineteresa za javnost?
Portal eSrebrenica.ba nastao je prije dvije godine i mogu reći da je postao jedan od najčitanijih portala u istočnoj Bosni, a pri tome važno je istaći da se ne bavimo političkim temama, koje su svakako najpopularnije u medijima. Bavimo se promocijom pozitivnih stvari i običnim životom ljudi u Srebrenici. Činjenica je da je politika prisutna u svakom kutu života građana u BiH, ali mi se zaista ne bavimo politikom i njenim moćima, bavimo se efektom na ljude, ukazujemo kako bi polika trebala činiti život boljim, što kod nas nije slučaj. Mala sredina ima mnogo više prednosti od velikih sredina, i to smo iskoristili. Samo trebate biti sa ljudima, odnosno biti društveno aktivni i onda lako dolazite do tema. Moderna tehnologija pomjera granice, tako da teme nađete čak i sjedeći za računarom, a lako stupite u kontakt sa sagovornicima koji su u Evropi ili nekom dalekom kontinentu. Dovoljno je proći gradom i naići ćete na zanimljivu priču.
Koliko je društveni aktivizam prema tebi važan, šta se njime sve može postići i da li su ljudi u tvom okruženju dovoljno aktivni i zainteresovani za dešavanja u lokalnoj zajednici?
Za mene kao pojedinca koji je društveno aktivan, radi sa djecom i odraslim, posjeta dešavanjima kao građanina i novinara svakako je važan dio aktivizma, što sa većinom drugih ljudi nije slučaj, a ti drugi ljudi su zapravo najveće galamdžije kada treba kritikovati tuđi rad. Ne sjećam se kada je u Srebrenici neko dešavanje, predstava, koncert ili neki edukativan sadržaj bio naplaćivan, sve se dešava besplatno, a opet mali je broj ljudi na takvim sadržajima. Kad sam radio priču o kulturnim dešavanjim i lošoj posjeti ljudi na manifestacijama, jedan profesor srpskog jezika mi je rekao da se kultura “servira na kašičicu kao sirup”, što je zapravo i tačno, jer mi sami ne radimo ništa kako bi gradili kulturu i podizali je na kvalitetniji nivo. Mjesto poput Srebenice je malo, sa veoma malim brojem stanovnika, gdje je potrebna dobra saradnja svih,od institucija, organizacija, do pojedinaca, kako bi takvi događaji bili posjećeni. Veoma mali broj ljudi je zainteresovan i za aktivizam, ali i za dešavanja oko sebe.
Srebrenica, foto: BUKA
Da li si dolazio u neugodne situacije zbog svog rada, pisanja, aktivizma? O čemu je bilo riječ?
Kod nas je uvijek ako radiš, 'pun si kao brod, ne znaš gdje ćeš sa tolikim parama' ili slično. Svako ko radi nešto uvijek je izložen negativnim kritikama. Redovno spinovanje doživljavam od jednog lokalnog novinara koji nas naziva izdajnicima, lopovima, neznalicama i slično. Zapravo, to je problem zdrave konkurencije na koju ljudi gledaju negativno. Evo i zašto. Ako radite ozbiljan posao i iza sebe imate rezultate, vi ste uspješni, kao što je slučaj sa našim portalom, jer se pokazao uspješnim i zaljučak je ljudi koji vas blate da su tu i 'veliki novci'... samo da se blati neko. A mi smo pokazali da se sa malo novca može uraditi mnogo toga i da je transparentnost način kako se posao obavlja kvalitetno. Još jedna potvrda tome jeste kvalitetna saradnja sa institucijama, organizacijama, ljudima kao i novinarima iz Srebrenice i okruženja. Negativnih situacija je bilo zavisno od teme do teme. Sjećam se jedne, u pitanju je bila Kampanja za civilno služenje vojnog roka, Prigovor savjesti, ima tome deset godina, gdje su mi ljudi prilazili i govorili da sam izdajnik i da zagovaram pomirenje, te da izdajem Srbe i uništavam vojsku, da sam slabić... to je bilo baš ružno, posebno kada ti to kaže neko ko je išao u školu sa tobom. Ono što je najvažnije jeste da ste kao čovjek i novinar cijenjeni i da vas ljudi znaju, prate vaš rad, makar i lajkom, što znači da vrijedite, makar kao čovjek sa dostojanstvom.
Djeluješ na internetu, koliko su upravo ovi „novi mediji“ važni za slobodu riječi, imajući u vidu cenzuru koja je prisutna u drugim medijima (štampa i TV)?
Cenzura je prisutna svugdje, posebno od vlasti i politike. Mislim da je pojam „sloboda medija i govora uopšte“ nekako izgubio na težini, vjerovatno zbog dostupnosti informacija, brzine informacija, ali i samih medija koji kreiraju medijsku sliku površno, bazirajući se na politiku i političare.
Koje teme su, prema tebi, najznačajnije i koje su na neki način pozitivno uticale na zajednicu?
Kroz portal, odradili smo akcije gdje smo uredili 21 klupu prema šetalištu Guber, uz podršku ljudi iz dijaspore, od Srebrenice do Melburna javili su se ljudi koji su pomogli da se ova akcija okonča pozitivno i da se naprave klupe. Čitav proces je bio otvoren i svi su bili upoznati sa detaljima. Takođe, „100 priča mladih“ je odličan projekat gdje smo kreirali medijski prostor za mlade i predstavili ih, dali im prostor da kažu šta misle, šta vole i šta im se ne dopada. Dosta tema odnosi se na promociju sporta i mladih, klubova, ali i pojedinaca, Srebreničana širom svijeta koji su uspješni u svom poslu. Mislim da generalno promovišemo drugu stranu Srebrenice, onu koja živi tokom čitave godine i koja je pozitivna, naslonjena na prošlost, očiju uprtih u budućnost.
Koje probleme iz svoje zajednice bi izdvojio kao najveće?
Sve manje naroda, samim tim i manje ponude, recimo, nemamo pekaru, mesaru, prodavnicu obuće, kozmetički salon... Nezaposlenost je ključan problem, zbog toga ljudi odlaze i povratak je otežan. Svakako, građani su pasivni i, na kraju, politička situacija, koja je uvijek na istom nivou - loša.
Vezan tekst
Ukoliko želite gledati kako vam djeca odrastaju o ovoj zemlji, dignite zadnjice sa kauča!
