<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Monika u zemlji (ne)mogućnosti

Ljudi sa poteškoćama u razvoju su najisključenija, najugroženija i najmarginalizovanija grupa u bosansko-hercegovačkom društvu, svakodnevno suočena sa preprekama u kretanju, preprekama u komunikaciji sa drugima, preprekama u obavljanju sitnih svakodnevnih poslova, o kojima drugi i ne razmišljaju.

29. novembar 2015, 12:00

Monika u zemlji (ne)mogućnosti

Još kada je Poljakinja Monika Kušinska zapjevala u ime ljubavi na prošlogodišnjem izboru za pjesmu Evrovizije, sjedeći u invalidskim kolicima, nisam mogao a da se duboko u sebi ne zapitam kakva li je njena muka bila dok se popela do bečke evrovizijske bine.

Posmatrajući je grandioznu i spektakularnu, kakvom smo i navikli da je gledamo iz godine u godinu, daleko od toga da sam sumnjao u inkluzivne filozofije organizatora ili kolega arhitekata koji su stajali iza tog projekta, ali sam, valjda, po automatizmu, tu sliku i priliku stavio u bosanskohercegovački kontekst i sam taj prizor učinio skoro pa nemogućim.

Zamišljao sam prelijepu Moniku kako je krenula do Čobanije da plati račun za telefon. Njenih nema kod kuće, a opomena došla. Mora se. I sad ti ja zamišljam, došla ona do vrata, i stala. Treći sprat. Muža nema da je ponese. A i da ima, kako će sa onog visokog trotoara sama. Pa, visok, sestro, i za olimpijske atlete. Komšija Ragib danas nije tu, rade inventuru u dućanu, a kona Slavica otišla na pijacu još rano jutros. Pijačni je dan.

Monika i dalje na vratima i kune sudbinu što su njene fizičke karakteristike razlog da svoje potencijale smjesti u četiri zida i što nema mogućnost da vodi samostalan i porodičan život – isti onaj koji joj garantuje Konvencija o pravima ljudi s invaliditetom i hrpa drugih dokumenata koji su, tobože, garant jednakosti i jednakih mogućnosti, a koje je naša zemlja, pro forme, ratifikovala.
Monika. Heroina.

I onda ti se ja tu trznem i dumam što li ja razmišljam o Moniki, kad mi imamo Monika koliko ti Bog hoće i jednako se muče i bore. Heroji svakodnevnice koji ne mogu biti ni očevi, ni majke, a da im se dnevno najmanje tri puta želudac ne okrene.

Sutradan ti ja prošetam po gradu i sve se nadam sad će neko bahnuti u kolicima, pa da barem zamijenim njen lik s nekim novim. Nema. Nigdje nikog. Ma nema insana u kolicima, od Čaršije do Marijin Dvora. Kontam i kontam i onda mi se upališe lampice.

Ljudi sa poteškoćama u razvoju su najisključenija, najugroženija i najmarginalizovanija grupa u bosansko-hercegovačkom društvu, svakodnevno suočena sa preprekama u kretanju, preprekama u komunikaciji sa drugima, preprekama u obavljanju sitnih svakodnevnih poslova, o kojima drugi i ne razmišljaju. Cijela jedna društvena kategorija, nevidljiva i zanemarena. Tu, u mom, tvom, našem komšiluku, a mi ni da se trznemo da konačno nešto poduzmemo po istom pitanju.

Osobe s invaliditetom su dospjele na margine društva i već godinama vode tešku borbu za svoja prava. Jedinstven registar osoba sa poteškoćama u razvoju u našoj zemlji ne postoji, ali se procjenjuje da 10% stanovništva Bosne i Hercegovine pati od neke vrste razvojnog, mentalnog, senzornog ili fizičkog invaliditeta, dok je čak 30% stanovništva na neki način pogođeno posljedicama invaliditeta.  

Agencija za statistiku BiH procjenjuje, na osnovu podataka dobivenih od službi za socijalni rad i PiO fondova u oba entiteta, da više od 270.000 građana ima status invalida.

Na portalu Diskriminacija.ba navodi se da položaj osoba sa invaliditetom u BiH reguliše nekoliko stotina domaćih i međunarodnih propisa. Jednako veliki broj državnih, entitetskih i lokalnih vlasti, domaćih nevladinih organizacija registrovanih na različitim nivoima, kao i međunarodnih oganizacija, bave se pitanjima osoba s invaliditetom, njihovim pravima i položajem u društvu. Međutim, i pored svih propisa i konvencija, ovi ljudi, naši sugrađani, svakodnevno se susreću sa barijerama.

Barijerama u kretanju, komunikaciji, obrazovanju i zapošljavanju i sve one odluke koje za sve ostale predstavljaju lične i individualne izbore, za njih su stvar spremnosti zajednice da poštuje zakone i postavi ulazne rampe ili liftove na javne institucije, škole, obdaništa i bolnice.

Godinama posjećujem Sajam stipendija na Mašinskom fakultetu u Sarajevu. Jedna je od izuzetno uspješnih platformi za umrežavanje, edukaciju i promociju studentskih mogućnost u Bosni i Hercegovini i izvan njenih granica. Moja uloga na tom sajmu se godinama mijenjala, pa sam od stidljivog učesnika postao promoter nekih organizacija i međunarodnih fondacija, a kasnije i koordinator i predstavnik istih.

Mogućnosti koje sam ja dobio kroz ovaj sajam su bezbrojne. Od stipendija koje su mi pomogle da finansiram svoje studije u Bosni i Hercegovini, do mogućnosti predstavljanja moje zemlje izvan njenih granica, te profesionalnih angažmana za koje, ruku na srce, ne postoji mogućnost da se obavljaju tu, u Bosni i Hercegovini. Zahvaljujući Sajmu stipendija i vlastitom entuzijazmu i zalaganju, postao sam ambasador studenata i omladinskog aktivizma svoje zemlje širom svijeta i dobio priliku da, sticanjem dodatnih referenci i iskustava, postanem bolji konkurent na tržištu rada i potencijalni lider koji će, danas-sutra, pomoći ovom sistemu i praviti promjene.

Međutim, neki nisu dobili priliku ni da uđu na sajam.

Zgrada Mašinskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu nije prilagođena osobama sa poteškoćama u razvoju. To je, zapravo, ne čini puno drugačijom od ostalih zgrada u sklopu Univerziteta u Sarajevu, uz male izuzetke. Samim tim, mogućnosti koje ova obrazovna institucija pruža osobama sa poteškoćama su minimalne, a kada u istu smjestite i ovako veliki i značajan sajam, koji bi trebao da bude dostupan svima i predstavlja platformu za jednak pristup informacijama, onda se zapitate koliko smo, zapravo, mi, studenti koji nemamo poteškoće u razvoju, istinski privilegovani.
Pritom, postojeći zakoni i pravne odredbe sadrže i naglašavaju pravo na obrazovanje za sve pod istim uslovima.

Međutim, da je stvarna slika sasvim drugačija mogli smo se uvjeriti i toga dana. Prepreke s kojima se suočavaju osobe sa poteškoćama u razvoju su prije svega arhitektonske, urbanističke i informativne, zatim neujednačen pristup obrazovnim institucijama, predrasude, neprilagođeni udžbenici i didaktička pomagala. Pristup informacijama je još jedna teška i ozbiljna prepreka osoba sa poteškoćama u razvoju, a njihovo strašno narušavanje toga dana gledao sam baš na onom sajmu koji je meni značio i mnogo više od toga.

Nego, da ne zanemarujem Moniku.

Stojim ja na skoro istom štandu kao i prethodnih godina, na ovom istom sajmu, i na ovom istom fakultetu, negdje na pola aule pune poletnih i entuzijastičnih omladinaca, kad imam šta i vidjeti. Najentuzijastičniji, najhrabriji i najodvažniji junak koji toga dana zauze mjesto moje heroine Monike. Prvo ga čujem kako priča na njemačkom, pa na engleskom, pa bogami i na ovom našem, trojeziku. Ma ne da priča. Veze.

Dečko u kolicima savladao naše licemjerstvo i sebičnost (čitaj barijere) i došao da ruši predrasude, baš tu gdje predrasudama nije mjesto. Dečko, ambiciozan i mlad, došao po svoje prilike i mogućnosti koje mu uzesmo bez razmišljanja i prilike da nam konkurira. Uz pomoć stare majke se nekako popeo do teško dostupnog prostora sajma i dostojanstveno udario šamar svima nama koji smo zaboravili njega, njegove drugare i moju Moniku. Sram nas bilo!

Ja i danas mislim na njega. Ne zato što osjećam žaljenje ili bol za njegovim fizičkm stanjem. Naprotiv, osjećam žaljenje nad samim sobom i kolegama koji o njemu i njemu sličnim nismo razmišljala i uzeli im malo, ali dovoljno da ostanu to što u ovoj zemlji jesu – marginalizovani i nevidljivi ljudi.

Ja i danas mislim na sve one osobe koje zbog svojih poteškoća u razvoju nisu u mogućnosti da svoje potencijale izvedu izvan četiri zida i čije potencijale (svjesno ili nesvjesno) svakoga dana cementiramo i odbacujemo. Obavljanje životnih potreba i ostvarivanje osnovnih uslova za obrazovanje, kretanje i rad, prava su koja nisu luksuz, nego potreba. Stoga, zahtijevam i od vas, kolega aktivista, organizatora, menadžera, profesora, arhitekata i dobrih ljudi da ove ljude ne zaboravljate. Budimo dobri ljudi i dajmo drugima ono što je i nama obezbijeđeno. Ako smo već za više toliko sebični i licemjerni.
Hvala.