Isti dan kada je Komesar EU za proširenje Johanes Han u Briselu predstavljajući izvještaj o napretku BiH izražavao zadovoljvostvo zbog činjenice da se BiH “vratila na reformski put”, u Njujorku na sjednici Savjeta bezbjednosti je Visoki predstavnik Valentin Incko predstavljao izvještaj o BiH izražavajući zabrinutost zbog ugrožavanja Dejtonskog sporazuma referendumom o pravosuđu koji je raspisao parlament RS. Na istoj sjednici je predstavnik EU pri UN, Žoao Vale de Almeida predstavljao zahtjev za produženje misije EUFOR odnosno operacije ALTEA u BiH, koji je jednoglasno i usvojen.
Nije li šizofreno, čak da se i nije desilo istog dana, da se sve ove vijesti tiču samo jedne zemlje i njenog odnosa sa EU, pitati bi mogao pitac vrli. Kako je moguće da se isti dan kada još uvijek formalni protektor sa neograničenim ovlaštenjima, podnosi izvještaj u kojem se konstatuje ugrožavanje suvereniteta, a Savjet bezbjednosti produžava vojnu misiju, EU izražava zadovoljstvo zbog najpozitivnijeg izvještaja u posljednjih deset godina i uspjeha u reformama.
Za to isto vrijeme kao na traci smjenjuju se upozorenja zvaničnika EU i država članica, da EU prijeti raspad zbog izbjegličke krize s kojom mjesecima se suočavaju države Zapadnog Balkana i države članice EU. Kancelarka Merkel je čak otišla toliko daleko da je upozorila da Zapadnom Balkanu prijeti obnavljanje konflikta, ukoliko Njemačka zatvori granice za izbjeglice.
E pa o čemu se onda zapravo radi, i da li zaista BiH i njena politička elita doživljava prosvjetljenje, dok EU prolazi kroz nikad teži period?
Po svemu sudeći ključno je pitanje šta je mjera napretka i koja je njena upotrebna vrijednost. Politika EU prema BiH u proteklih deset godina doživljavala je uglavnom neuspjehe, zašto je BiH i njena politička elita s pravom bila kritikovana od strane EU. Sada se ista ta elita bezrezervno hvali od strane EU a da se suštinski ništa nije promijenjeno u njenom ponašanju, osim deklarativnog prihvatanja Reformske agende.
Ali zar i do sada puno puta ta ista politička elita nije deklarativno prihvatila sve što se od nje tražilo. Zar ta ista politička elita nije do savršenstva dovela simuliranje reformi, poslije kojih je sve ostajalo isto ako ne i gore. Zar zaista neko u Briselu može biti toliko naivan da vjeruje da sama činjenica da se drugačije kvalifikuje odnosno ocjenjuje sadržinski i činjenično identičan izvješta kao prethodnih godina, o (ne)napretku, može dovesti do pozitivnih promjena. Ili još gore zar zaista neko može da povjeruje da promjena predznaka izvještaja umjesto negativnog do najpozitivnijeg, bez promjena u stvarnosti, može dovesti do toga da ta ista politička elita promjeni shvatanje vlastitog interesa. Taj interes je bio, jeste i ostaće status quo.
Dakle nikakve reforme, jedino njihovo fingiranje. Beskrajno korumpirane političke elite su potpuno svjesne da ih reforme vode ka redukciji sada neograničene moći i posljedično iza rešetaka, zbog zločina korupcije počinjenih proteklih decenija. Stoga, odgovor na pitanje iz naslova kako reformisati reformatore odnosno političku elitu ustvari glasi –nikako, jedino rješenje je zamjeniti je.
