TED na naš način

Nedavno sam bila pozvana da održim predavanje u sklopu manifestacijeNoć istraživača. Odabrala sam da govorim o tome zašto je nauka potrebna društvu, zašto joj moramo posvetiti posebnu pažnju u obrazovanju i koliko je nauka zapravo cool, koliko je poznavanje osnovnih naučnih koncepata važno te koliko nas ovo znanje (kao i svako drugo) može izdići iz predodređenosti, iznad sudbine mediokriteta.

Na mom predavanju je bilo 9 ljudi.

Puno vremena sam uložila u to da ono što želim reći stane u 18 minuta priče, puno vježbala da bih bila nagrađena sa samo 9 strpljivih slušalaca – kojima sam se ponaosob zahvalila. Zašto ovakva predavanja kod nas nisu popularna kao na Zapadu? Svi će se složiti da nam ovakva predavanja trebaju, da je važno da postoje, ali, opet, predavanja ostaju neposjećena.

Međutim, na Zapadu su predavanja ovakvog tipa vrlo posjećena. Među njima se najviše izdvajaju ona pod zajedničkim imeno TED talks. Zapravo, TED je na Zapadu toliko popularan da su već počele ozbiljne kritike na njegov račun.

TED je skraćenica za Technology, Entertainment, Design (tehnologija, zabava, dizajn) i predstavlja niz konferencija u kojima različiti govornici, različitih zanimanja govore o nekim idejama. TED konferencije organizuje neprofitna fondacija Sapring pod motom Ideje vrijedne širenja. Ove konferencije su u početku bile fokusirane na pitanja iz oblasti tehnologije i dizajna, ali su kasnije proširene i na oblast nauke i kulture te razne druge akademske discipline.

Kako izgledaju TED talks (govori)? Svaki govornik ima maksimalno 18 minuta da prezentira svoje ideje, istraživanja ili rad na što je moguće zanimljiviji i dinamičniji način. Može koristiti prezentacije, ali se smatra da je govor bolji što govornik koristi manje pomoćnih sredstava kao što su slike i videi, već tu vrstu pomoći koristi samo onda kada se mora, kada je u funkciji predavanja. U TED govoru vrhunac majstorstva je opčiniti publiku samo svojom pričom; bez šarenila slika i videomaterijala ne biti dosadan i monoton.

Sa TED konferencijama se počelo sada već daleke 1984. godine, kada je arhitekta i grafički dizajner Richards Saul Wurman skovao akronim TED i iste godine sa Harryjem Marksom organizovao konferenciju na kojoj su prvi put predstavljeni Sonyjev kompakt disk (sada već zastarjeli CD) i Apple Macintosh kompjuter. Do sada su TED govore držali mnogi poznati ljudi - Richard Dawkins, Bono, Bill Gates, Brian Cox, Bill Clinton, Al Gore - samo su neka od imena koja su uzela učešće u ovom, sada već globalnom, fenomenu.

Na Zapadu TED govore danas sve češće kritikuju jer se stiče dojam da su vrlo elitistički – za neke TED govore cijena karte iznosi i preko 1000 $. Članstvo za donatore iznosi 17.000 $, a standardno godišnje članstvo 8.500 $. Naravno, to je način finansiranja ovih predavanja,  ali treba znati i to da se govori snimaju i da su dostupni besplatno kako na stranici TED-a, tako i na servisu Youtube te da milioni ljudi imaju pristup ovim idejama. Mnoga predavanja, poput onih koja je držao britanski teoretski fizičar i TV voditelj Brian Cox, zaista su vrijedna pažnje.

Ipak, pritisak da se za govor bude zabavan ponekad ozbiljne naučnike stavlja na kušnju – TED je dobra prilika za pronalaženje sponzora za istraživanja i onda naučnici u pokušaju da se svide potencijalnim donatorima moraju od sebe praviti zabavljače i banalizirati suštinu svojih istraživanja kako bi neko ko ima novac shvatio koncept i uložio u njihovo istraživanje.

A ponekad se desi da i sama tema govora bude pomalo elitistička, te u pokušaju da učine svijet boljim mjestom za življenje ispada kao da organizacija promoviše pokondirenost. Takav slučaj je bio sa temomhomeschooling, školovanja u kojem privatni tutor dolazi djeci kući umjesto da djeca idu u školu, govor koji je držao tada trinaestogodišnji Logan LaPlante. Osim što je govor djelovao vrlo iscenirano, desilo se i to da je, umjesto da bude kritika obrazovnog sistema koji pokušava suspregnuti kreativnost mišljenja, postao hvalospjev bogatim roditeljima koji svojoj djeci mogu priuštiti ovakav vid školovanja. Iz predavanja je prosto vrištalobogati smo, bolji smo od vas i naša djeca su bolja od vaše.

Učesnici na TED-u, zbog pritiska da budu što je moguće zanimljiviji, kreiraju neke maksimalističke scenografije za svoje govore. Recimo, takav je govor The power of seduction in everyday lives govornice Chen Lizra, koji je počeo sugestivnim, seksualiziranim plesom, koji je ovdje djelovao ponešto kič i nepotrebno, ali sa ciljem da zabavi.

Još jedna od kritika koje su upućene na adresu TED-a jeste to da se insistira na prekomjernom simplificiranju materije. Gotovo pa postoji trend objašnjavanja svega i svačega for dummies. Naučnici, ljudi koji proizvode novo znanje, istinske informacije i učestvuju u stvaranju niza otkrića, na TED konferencijama su pod pritiskom da svoje znanje prezentiraju onako kako bi to činili novinari, zabavljači, showmeni. Popularizacija nauke i tehnologije je dobra, sjajna stvar za nauku, ali prekomjerno pojednostavljivanje koncepata može biti veoma opasno. Od nauke se ne smije praviti X Faktor.

Naučnici nisu zabavljači. Ali TED je izvrsna platforma preko koje se možemo upoznati sa njihovim radom i to ga čini vrlo korisnim. Iza TED talks stoji jedna izuzetno humanistička, gotovo utopistička ideja potcrtana prosvjetiteljskom misijom.

Insistiranje na inovacijama, do kojih u stvarnom životu ne dolazi, predstavlja još jedan problem TED talks, kojeg su u polušali kritičari TED-a nazvali placebo inovacije. Ipak, treba imati na umu da su gomile ideja koje se prezentiraju još daleko od materijalizacije, ali utopizam ove ideje nije razlog da joj okrećemo leđa – razgovarati o budućnosti je zapravo prihvatljiv, politički korektan način razgovaranja o sadašnjosti. Iza svih high-tech ideja o kojima se priča na ovim konferecijama stoji bol ovog sadašnjeg trenutka i želja da taj bol nestane u budućnosti, da ga buduće generacije ne osjete.

Osim humanističke ideje, iza TED talks stoji još jedna stvar – jaka marketinška mašina. Zato su ova predavanja veoma posjećena i praćena u online formi. Reklamiraju se i stvar je prestiža posjetiti ih. I tu također ima zrnce elitizma, naravno, ali TED talks nikada ne bi sebi priuštio blamažu da dovedu govornika a da u sali ispred njega bude dvoje ili troje ljudi.

Kada se kod nas organizuju predavanja, ne postoji marketing, najava govornika prije dešavanja. Javnost se ne upoznaje sa temom predavanja, a naslovi često budu neuzbudljivi i neobećavajući. Kada se kod nas organiziraju pseudo (wannabe) TED talks, u slučaju poluprazne ili više nego poluprazne dvorane organizatori govornicima ukazuju na to da trebaju biti profesionalni i održati predavanje pred jednim čovjekom kao da drže pred stotinu ljudi.

Izuzetak je Vašar ideja, koji organizuje Udruženje Plus u sali SARTR-a. Vašar ideja, doduše, nije fokusiran na nauku i tehnologiju, ali jeste na neformalno obrazovanje i širenje ideja, baš kao i TED. Upravo tamo gdje sistemsko obrazovanje nešto ispusti, Vašar ideja pokušava ispuniti vakuum i napraviti pozitivnu promjenu.

Vašar ideja je, dakle, izuzetak koji potvrđuje pravilo, da kod nas nije problem (samo) publika – ljudi traže sadržaje, ali ih ne mogu naći izgubljeni u džungli white noise informacija. Poučeni stereotipima, ljudi očekuju da će govor jednog čovjeka o nečemu biti vrlo nezanimljiv, jer se niko u organizaciji predavanja ne udostoji da publici baci kosku, mamac kako bi ih zainteresirao za govornika i predavanje. Nigdje nema slika, kratkih džinglova ili isječaka (video i li tekstualnih) koji bi publiku mogli zaintrigirati. Kod nas se marketing ovakvih događaja ili prepušta samim govornicima ili predavanja ostaju strogo interni događaji unutar neke institucije – kao što su fakulteti.

Zapravo, postaje jasno da elitizam, placebo inovacije i prekomjerna simplifikacija naučno-tehnoloških koncepata u TED talks predstavljaju manji problem od nepostojanja ovakvih slobodnih i otvorenih predavanja. Ovdje sve igra vrlo bitnu ulogu – odabir predavanja i predavačev odabir teme, stil izlaganja, ambijent, tehnička opremljenost mjesta gdje se govor održava, svjetlost, datum, doba godine, marketing – čak postojanje mnogo ovih parametara koji imaju utjecaj na uspjeh često zakamuflira činjenicu da je sadržaj najbitniji. Ipak, uprkos tome što TED pokazuje mane i problematičnost koncepta onako kako je sad postavljen, naravno da je bolje imati ovakav sistem, da ne kažemo seriju evenata (ironiziram termin event, koji je sad nezasluženo postao pomodan) nego ga nemati.

Trebamo vjerovati u ideje poboljšanja društva, u obrazovanje, u pobošanje i formalnog i neformalnog obrazovanja. Jer, ako dignemo ruke od toga, izgubimo vjeru u te ideale, našim potomcima ne preostaje zaista ništa drugo nego da se bore na takmičenjima grandova, parova, velikih bratova i survajvora.