<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Tihomir Dakić: Bicikl mi je život, a pedale su moja nastojanja da stvari budu bolje

Ugradite svoje vrijeme u izgradnju društva, svoje slobodno vrijeme. Hoćete Švicarsku oko sebe? Napravite je! Ako je ne želite, onda vam ovo sivilo potpuno odgovara. Ako je tako, onda shvatate kakva ste osoba.

21. novembar 2015, 12:00

Tihomir Dakić, svestrani Banjalučanin, vodi aktivan život od svojih najmlađih dana do danas. Iako je godinama aktivan i angažovan, do danas njegova srčanost nije opala kada je potrebno da se bori za ono što smatra da je ispravno, što doprinosi poboljšanju zajednice u kojoj živi. Uvijek je spreman da popravi stvari u svom ulazu, u svojoj ulici, a veliki je borac za poboljšanje stanja u gradu u kojem živi.

Tihomir je diplomirani profesor fizičkog vaspitanja, biciklista, društveni aktivista, glumac, voli da putuje (po mogućnosti biciklom) i druži se sa ljudima, priča sa njima, upoznaje ih i, ukoliko može, uključuje ih u sve ono što radi. U posljednje vrijeme aktivan je u okviru inicijative oko zaštite rampe u Rekreativnoj zoni Banjaluka, svake godine se bori se da Banjaluka dobije veći broj biciklističkih staza, radi u Centru za životnu sredinu. I pored svega što smo rekli, sigurni smo da nismo potpuno opisali sve ono čime se Tihomir (prijateljima i poznanicima poznatiji kao Tiho) bavi.

Razgovarali smo sa njim za BUKU o društvenom aktivizmu, šta to znači biti aktivista, kako se on zainteresovao za ovaj vid angažmana i drugim temama.


Uspon na Dinaru

Tihomire, kada si se ti zainteresovao za popravljanje svijeta oko sebe, za ukazivanje na probleme, za ono što zovemo društvenim aktivizmom?

Pa, prvi put kada sam postao svjestan problema koji nas okružuju na lokalnom ili širem nivou, prvo sam počeo da ukazujem na iste. Nakon što sam osjetio da sam sposoban i odlučan da nešto pokrenem, počeo sam da popravljam stvari oko sebe, valjda je to neki prirodan i normalan slijed reakcije kod čovjeka. Čini mi se da sam već u osnovnoj školi pokazivao interesovanje da se borim protiv nepravde. Uglavnom sam birao verbalni način odbrane pravde i zbog toga nisam bio omiljen nastavnicima i profesorima, a i poslušni učenici i studenti mi nisu bili nešto naklonjeni. Uvijek bi govorili kako pametujem. Vjerujem da i sada misle kako pametujem dok opisujem svoj život ili dio njega, dok za njih ili o njima nisam dugo čuo niti znam čime se bave, a bili su tako dobri đaci i tako poslušni. Na moj stav u životu su umnogome uticali moji roditelji i moj brat. Roditelji su mi razvili empatiju prema drugima u potrebi, a od brata sam naučio da iznosim jasno i glasno stav. Dodao bih za uvod da se smatram jednom normalnom osobom koja slobodno razmišlja i djeluje u skladu sa tim.

Ko je po tebi društveni aktivista, a šta je to društveni aktivizam?

Svaka osoba koja svojim angažovanjem reaguje na stvari i situacije oko sebe, a koje ili ne funkcionišu ili loše funkcionišu. Nije dovoljno samo primijetiti da nešto nije dobro, toga imamo jako mnogo, počevši od kafanskih priča, pa do komentara na socijalnim mrežama. Ovdje ne pričamo o tome da se neko naziva društvenim aktivistom, jer baca smeće u kantu za otpatke ili parkira po pravilima ili slične stvari koje se podrazumijevaju, mada mnogi ljudi su time samozadovoljni. Ljudi koji idu okolo i samo kukaju kako stvari ne valjaju, a pri tome nisu nikada pokupili za drugima u svom ulazu smeće ili pomogli penzioneru koji skuplja novac za vodu već dvadeset godina u njegovom ulazu, da sakupi novac za njega, su najdosadniji dio društva i jako iritantni. Ima ih jako mnogo. Uglavnom, ti ljudi imaju i prijedloge kako nešto da se riješi, ali da se to uradi bez njih, jer nakon samo prvog poziva da se nešto uradi imaju spremna dva toma izgovora da ne pokrenu svoje dupe. Društveni aktivizam je svaki angažman slobodomisleće osobe, koji je najčešće volonterskog tipa, a čijim radom se poboljšava kvalitet života šire društvene zajednice, bilo da se radi o stanarima iste ulice, sprata, ulaza, naselja, mjesne zajednice, grada ili države, a da pri tome ne očekujete nagradu ili protivuslugu. Često kažem da neki ljudi ostavljaju i trag u društvu, a neki samo trag u WC šolji!


Foto: Grull studio

Već si godinama aktivan član zajednice, ukazuješ na probleme, govoriš o njima? Gdje pronalaziš snagu za tu vrstu rada/angažovanosti kroz sve ove godine?

Volonterski rad na poboljšanju kvaliteta života šire društvene zajednice je ponekada dosta i zahtijevan i iscrpljujući, ali jako koristan za naše mentalno zdravlje. Tokom bilo kojeg društvenog angažovanja vi budete u interakciji sa većim brojem ljudi. Na tom putu vi steknete prijatelje, ali i neprijatelje, što je jako dobro. Dobro iz razloga što je u ovom materijalnom svijetu jako bitno raspoznati prijatelje od interešdžija/nica. Kada vidite da je nakon nekog fizičkog posla određeno stanje bolje, to mi daje dodatnu snagu i volju za daljnjim radom. Takođe, kada vidite zadovoljstvo na licima potpunih neznanaca ili kada vidite da ste ih pokrenuli iz letargije, to je nešto što vam daje nezamislivu snagu. E sada, stvar je u tome da za sva ova angažovanja vi morate odvojiti svoje slobodno vrijeme. Međutim, mnogi ljudi ubudale potroše svoje slobodno vrijeme na TV, ispijanja kafa po čitav dan, bjesomučne izlaske u lokalne kafiće svaki vikend, pa onda ustaju vikendom u podne, pa kafica, pa malo šetnjica, pa malo ovo malo ono. E onda kada ih pitam hajde da nešto uradimo, kažu mi nemam vremena.  

Kako bi druge ljude podstakao da se počnu baviti stvarima i dešavanjima oko sebe, jer su ljudi često nezainteresovani i letargični?

Da li su ljudi nezainteresovani i letargični? Znam dosta ljudi koji su zainteresovani za neke teme i neke probleme. Letargija je ljenost! A mislim da je jako mnogo ljudi sebično i lijeno. Pa hajde da to nazivamo pravim imenom i da izbacimo riječi nezainteresovani i letagrični iz korištenja, pa ćete vidjeti kako se stvari u komunikaciji mijenjaju. Svaki odnos počinje da poprima svoj iskreni odblik. Pitanje! Da li su letargični oni ljudi koji jako puno uživaju i samozadovoljavanju svojih čula, putuju, troše na sebe, ugađaju sebi, misle samo na sebe i ponekad okrenu humanitarni broj i podijele neku srceparajuću fotografiju na fejsbuku? Oni nisu letagrični, oni su energični da čitav život budu sebični i samo na sebe misle. Oni su isti ti koji imaju fakultete, pozicije, zvanja i ponekad znanja, velike kuće i dovoljno para, ljetuju svake godine na nekom drugom egzotičnom mjestu i uvijek su u modi, dok niti pojma nemaju ko im sve živi u ulazu. E, onda, da li je to nezainteresovanost i letargičnost ili čista sebičnost. Ujutru JA, preko dana JA, naveče JA i možda se zalomi još neko. A sutra ujutro opet iznova. Svako, ali baš svako može da iskoristi onu poznatu floskulu politikanata „Uradio sam ili uradili smo sve što je u našoj moći“! E pa onda, serem se ja na moć takvih ljudi. Kada je u pitanju podsticanje ljudi kod nas, tu ima jedna dosta interesantna činjenica. Ljudi ne vole da čuju istinu kakvi su i ako slučajno okrzneš njihovu savijest sa nekim iskrenim i istinitim statusom ili komentarom, onda će te odmah prozvati nesrećnom osobom ili ogorčenom osobom. Ljudi vole o sebi da čuju samo lijepo, uvijek i svuda, a ja fakat ne mogu da lažem, niti njih, ali ni sebe. A samo osobe bliske meni znaju na koji način zračim i da li imam pokretačku energiju. Ipak mislim da su ti komentari ustvari samo introspekcija. Jako je jednostavno, ili ti je stalo da nešto uradiš i već si se pokrenuo/la ili si sebičan/sebična i misliš samo na svoje dupe. Svaki dan možete vidjeti mlade roditelje koji su jako energični i nekada čak i nepristojni u odbrani svoje djece, dok drugog momenta možete svjedočiti nezainteresovanosti kada je neko drugo dijete u pitanju. To je jedan od razloga što imamo sve više mladih koji nemaju razvijenu empatiju.


Mont Blanc

Kakva ti je saradnja sa gradskim institucijama, koliko je Gradska uprava zainteresovana za rješavanje određenih problema u gradu, a koje ti ističeš?

Hm, ha! Mislim da bi ovakvo neko pitanje trebalo da se postavi nekim od službenika Gradske uprave, a ne meni. Mada, ne znam koliko ih ima tamo koji bi mogli iskreno odgovoriti. To je još jedan od razloga zašto volim posao kojim se bavim i mjesto na kojem radim. SLOBODA!!! Potpuna sloboda da budem ono što osjećam i što znam i saznajem. Nekih deset godina „dosađujem“ Gradskoj upravi kada su u pitanju neke stvari. Tek možda ove godine neki od predstavnika ove institucije možda počinju da kontaju da sami ne mogu mnogo i da ne znaju. Bitno je još dodati i da nema više para koliko je prije bilo. Jako je nezgodno u institucijama gdje se posljednjih dvadeset godina uglavnom zapošljavalo po političkim, rodbinskim i inim linijama, pronaći osobu koja može da slobodno razmišlja i sarađuje. Ali nije ni to najveći problem, jer prilikom ovog zapošljavanja nisu birani najbolji, već oni najposlušniji. Upravo je to jedan od većih razloga zbog čega bh. društvo tapka u mjestu i još u mraku, ma šta izjavio Vigemark, Šef Delegacije EU u BiH.

Generalno, činjenica je da sam za ovih deset godina postigao veću podršku i uvažavanje u stranim zemljama kroz različite saradnje, nego što je to slučaj sa Banjalukom. Još uvijek smo palanka sa jako mnogo državnih i gradskih službenika koji sebe smatraju nekom društvenom kremom. Kremom da, ali onom za cipele svojih nadređenih! Gradska uprava, ukratko, još uvijek nije dovoljno zainteresovana da rješava probleme u ovom gradu, i pored toga ne zna. Ako i neko zna, ne usuđuje se predložiti, ako i predloži, biva ignorisan. Mada smatram da je kod nas u institucijama ipak najjača „bolest“ autocenzura, pa onda šefovi i ne moraju puno da se trude oko stvaranja poslušnih podređenih službenika.

Veliki broj zemalja obišao si biciklom, odakle tolika ljubav prema biciklizmu? Kakva su ti iskustva sa putovanja biciklom?

SLOBODA!!! Još jedan način da osjetite slobodu u kretanju i istraživanju svega oko sebe. To nekako vežem za moju ličnost. Jer da bi održali balans na biciklu vi morate okretati pedale i onda se krećete naprijed. Bicikl mi je život, a pedale su moja nastojanja da stvari i situacije budu bolje, dok pedalama nailazim na različite terene u životu, ali pedalati se mora. Svakako je bitno da vam lanac ne pukne i da znate kada koju brzinu da koristite i koliko da opteretite pedale, tj koliko da se potrudite da bi išli sigurno naprijed. Nije sve u novcu, sve je u pedalama! Proputovao sam nekoliko evropskih zemalja i ove zemlje u regiji. Opet ću ponoviti, SLOBODA! To je sve što mogu reći.



Problemi sa biciklističkim stazama i ovim tipom transporta u Banjaluci? A prednosti grada za vožnju bicikla?

Banjaluka je idealna za ovo prevozno sredstvo kada je u pitanju konfiguracija terena. Stanje biciklističkih staza je jadno i katastrofalno. To samo govori o vizijama ljudi koji vode ovaj grad i koliko ustvari oni vide pozitivne primjere u drugim zemljama kada putuju, a ne samo gdje je koji butik dobar i gdje se dobro jede. Kao što rekosmo, krema della krema!  Para nema, kada ih je bilo, nisu znali uraditi kako treba i sada je bolje da ni ne rade biciklističke staze, sigurnije je sa sve učesnike u saobraćaju i samo želim da ohrabrim sve bicikliste da voze bicikle po saobraćajnicama i da kažem da je mnogo sigurnije nego vožnja po trotoarima i sa trotoara prelaziti ulicu.


Šolta

Ostvario si glavnu ulogu u jednoj predstavi. Kako si se našao u svijetu glume i šta si tu naučio?

U svijet glume sam zalutao, pravo da vam kažem. U tom lutanju sam zajedno sa članovima Gradskog pozorišta Jazavac i prijatelja iz Narodnog pozorišta RS, gostovao u New Yorku, Torinu, Terniju i velika premijera u Banjaluci. Umjesto na posao servisera skija i bicikla, otišao sam na nagovor pijateljice na kasting za predstavu Braća. Nakon par dana, obaviješten sam da su me primili u ekipu. Dobih glavnu ulogu. Igrao sam Avrama u predstavi koja je pričala o vijekovnoj borbi između braće, koristeći stari zavjet kao vrijeme dešavanja. Ja Avram, ateista. Jako interesantna kombinacija. Bilo je to jako dobro iskustvo, dosta sam naučio o sebi, o iskrenosti, požrtvovanju, religiji, vjeri, vjerskim slugama i još dosta stvari.

Gdje se vidiš za deset godina?


Kako se vidim, bolje reći! Vidim se da sam zdrav i aktivan. Da svoju djecu i druge učim pravim vrijednostima života, da aktivno učestvujem u izgradnji društva oko sebe, bilo da je to u Banjaluci ili bilo kom drugom selu ili gradu, bilo kojoj državi. Moj je čitav svijet.


Marko Dukić, Dejan Andrić i Tihomir Dakić  - New York

U čemu uživaš i kako voliš provoditi slobodno vrijeme?

Uživam u prirodi i u društvu. Znam i u tišini da uživam. U vinu i hrani. Vožnji bicikla na duža putovanja. Slobodno vrijeme, nemam ga! Upražnjavam ga sa prijateljima radeći neku aktivnost. Trudim se da ne blejim, a ako blejim onda je to u daljinu neku, valove, šumu, pogled sa planine. Televizor je ubica slobodnog vremena. Uživam u radu na malim stvarima koje naše živote čine boljim.


Foto: Prenj

Poruka za čitaoce BUKE, kako da svako od nas bude bar malo više aktivan i zainteresovan za zajednicu?

Pa, jednostavno je. Ustanete svako jutro, pogledate se u ogledalo i postavite si pitanje: Šta je to što mogu uraditi danas za dobrobit društva? Ako odgovor izostane, e pa onda ste sebični, jer je problema toliko da vam treba 1000 života da ih riješite, ali kada nas je više, onda nam možda treba samo neko kraće vrijeme da popravimo stvari. Zar stvarno mislite da ja ne bih svaki dan nešto radio što bi samo i isključivo mene ispunjavalo? Ali kako možete hodati preko toliko problema i kraj ljudi koji trebaju pomoć? Ljudi na ovim prostorima su postali takvi konzumeristi da toga nisu ni svjesni i okruženi su vrlo često istim takvim ljudima sa kojima pričaju o humanosti i oni su uvjereni da su takvi. Evo, danas u Banjaluci imate na desetine inicijativa koje su pokrenule grupe građana ili neka udruženja. Hoćete da budete aktivista? Javite se bilo kojoj grupi i ponudite svoju pomoć. Eto, ništa lakše od toga. Ugradite svoje vrijeme u izgradnju društva, svoje slobodno vrijeme. Hoćete Švicarsku oko sebe? Napravite je! Ako je ne želite, onda vam ovo sivilo potpuno odgovara. Ako je tako, onda shvatate kakva ste osoba.

U momentima kada sam okružen energijom prirode, često razmišljam u kom pravcu ide ovaj svijet i zašto. Onda se uvijek vratim na jedno te isto, na uzrok svemu tome. To je ta želja za moći koja se zasniva na materijalnim stvarima, novac, nekretnine, pozicije...Onda vršljajući po internetu naiđem na izjavu Dalai Lame koja je objedinila moje misli i koja može da učini da svako sebi postavi pitanje: Kakva sam to ja osoba?

„Planeta zemlja ne treba više uspješnih ljudi. Planeta zemlja očajno treba više mirotvoraca, izlječitelja, obnavljača, pripovjedača i onih koji vole i to svih vrsta. Planeta treba ljude koji žive dobro i sretno u svojim sredinama. Planeta treba ljude sa moralnom hrabrosti koji su spremni da se pridruže nastojanjima da se stvori svijet ugodnim za život i prije svega humanim, a ovi kvaliteti imaju jako malo veze sa uspješnošću, po kojoj je naša kultura ustrojena.“ Dalai Lama

Razgovarala Maja Isović