<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Dragan Bursać: Banjalučko mučko ubijanje medvjeda

Jer,država čiju je nedavnu prošlost obilježilo ubijanje mecima, tromblonima, granatama, zoljama, osama, raketnim bacačima, kratkim i dugim cijevima, minama, noževima, bojnim otrovima, bacačima plamena, ćuskijama, spaljivanjem, guranjem niz litice..danas nema pušku za omamljivanje medvjeda.

20. novembar 2015, 12:00

Na području grada Banjaluke ubijen je mrki medvjed, Zakonom zaštićena životinjska vrsta. Ali, prije priče o nesrećnom medi, sjećate li se Ćopićevog pozorišnog komada ”Odumiranje međeda”? Ne sjećate se. 

Najkraće, Brančilo u drami gradi dva paralelna zapleta: dok sa jedne strane lokalni činovnici pokušavaju da okrive medvjeda za opštinsku kasu koju su sami opustošili, sa druge se spremaju izbori za narodnog poslanika na kojima se sukobljavaju stare i mlade snage.

Zvuči vam poznato. I treba. No, otom-potom

Otkud nekom pravo da ubije, ničim izazvan, životinju koja nije pokazivala znakove agresivnosti? Najprije, otkuda mrki medvjed-ursus arctos u po centra Banjaluke? 

Preselio se iz Glamoča, Grahova, Drvara, Mrkonjića, reći će šali skloniji skorojevići i stanovnici šehera, kojima drugi homosapiensi iz pomenutih mjesta odavno kroje brloge, platne liste i životni raspored po gradu. No, druga je to i duga tema. 

Nego, ne, stvarno, otkud medvjed, ovaj ursus ugursuz u Banjaluci?

Zločin

Predsjednik Lovačkog saveza Republike Srpske, Vukašin Vojinović, rekao je kako je ovog medvjeda navjerovatnije neko odgajao i hranio, a zatim ga iz nekog razloga pustio. Fino. Dakle, neko neromskog tena, koji ne koristi medvjeda u densking-daire prošnji, uzeo sebi meče i napravio od njega ljubimca. Moglo mu se. Ljubimac napustio porodično gnijezdo, dobro ne gnijezdo, više privatni kavez, natukao 120 kilograma i eto žurke, eto problema. Ali prije prije no što elaboriramo nesrećni pohod bezazlenog ursusa po Lijevče polju i Banjaluci, hajde da kosultujemo zakon. Šta veli pravni dokument o posjedovanju divlje, zakonom zaštićene životinje.

Prema Članu 6. Zakona o zaštiti i dobrobiti životinja, Republike Srpske zabranjeno je  „uzgojenu ili othranjenu divlju životinju izložiti slobodnoj prirodi ili je ondje naseliti, ako nije pripremljena za preživljavanje u takvom životnom prostoru“.

Znači, Zakon predviđa da je ovako zarobljenu divlju životinju ZABRANJENO izlagati slobodnoj prirodi, jer ista, logično, nije spremna da se brine sama o sebi. Instinkti su uništeni, reakcija na prirodno okruženje zatomljena, pa je vaistinu opasno pustiti nevinog medu bilo gdje.

A, kaže li zakon išta o ponosnim robovlasnicima ovih predivnih životinja? Dabome, da kaže.

U Članu 7 istog Zakona kaže se da je zabranjeno držati kao kućne ljubimce „životinje koje su zaštićene, divlje životinje, te životinjske vrste i pasmine opasne za život ljudi“.

Tumačenje

Aha. Ako ste shvatili hronologiju i numerologiju, prvo vam Zakon objasni da nije lijepo puštati u prirodu životinju, koju vi zapravo, po tiom istom Zakonu ne bi smjeli NIKAKO držati u zatočeništvu. Lijepo bogami. Samo što nije.

Zakonodavac se nije udostojio bar hronološki da poređa stavke, a kamo li da sagleda njihovu nesrećnu koliziju.

Kazna

A, kaže li išta Zakon o usmrćivanju životinja, ili njihovom, eventualnom pomilovanju? Dabome da kaže.

Prema Članu 14. usmrćivanje životinja može se sprovesti, ako je životinja opasna za okolinu. Kako su to lovački zakonodavci procijanili da je jedno u dvorištu odgajano meče, bez bilo kakvog instinkta i kontakta sa divljinom opasno, nikada nećemo saznati. Pa ipak, u zakonu se ponešto kaže i o humanim metodama ophođenja i ponašanja prema divljim životinjama.

Primjerice, Zakon predviđa da napuštene i izgubljene životinje „skupljaju zaposleni u higijeničarskoj službi tako da životinji nanose najmanje boli i patnji i predaju ih u prihvatilišta za životinje“.

„Ako je pronađena divlja životinja, higijeničarska služba je obavezna da najbližem lovačkom društvu podnese zahtjev za njeno vraćanje u prirodu ako je to moguće, ili u suprotnom životinju preda najbližem zoološkom vrtu koji je opremljen za njeno primanje. Ukoliko ni zoološki vrt nije u mogućnosti da primi životinju, ona se usmrćuje. 

Ahaaa! Dakle, medo ursuz -ugursuz- baksuz je odstrijeljen zato što:

a) higijeničarska služba nije podnijela zahtijev za vraćanje u prirodu najbližem lovačkom društvu 

b) ta ista služba nije predala divlju životinju u najbliži zoološki vrt koji je opremljen za njeno primanje

c) nema zoološkog vrta

d) služba ne zna svoj posao i ne radi ništa

Realnost

Nesrećni medo po svemu ovome NIJE IMAO ŠANSE DA PREŽIVI, onako zakonski. Kao što to, onako zakonski, nema niti bilo koji prosječan stanovnik ovog vilajeta koji se i sam odazove na ono-Međede!

Razlika je, eto u tome, što dvonožni Banjalučani, čekaju da ih Zakon satre na duži period, a medo je po kratkom postupku likvidiran. Ali, vratimo se mi medvjedu.

Prvo i osnovno, niti je tu koja nadležna služba pucala od posla i agilnosti, niti je ko provjeravao šta se zaista dešava sa medvjedom, u čijem je vlasništvu bio, kakvog je zdravlja bio i da li se nekom zamjerio.

Nema BiH, ali ima PIK (slika)

Da su se svi nadležni počešali malo po glavi, dupetu ili kakvom drugom organu glede medvjeda, prije ili kasnije bi shvatili da u Banjaluci NEMA puške za omamljivanje, čiji je izostanak direktno rezultirao smrtnom presudom za ionako ugroženu životinju. Da su se, velim, u tom češanju i isčekivanju ubojitog oružja malo nastavili češkati, namjesto što su čekali pušku sedativku da im dođe negdje iz Beograda i Zagreba, mogli su otvoriti domaći oglasnik PIK i naći rješenje za sve svoje/naše/vaše/medvjeđe probleme.


A, na PIK-u lijepo, jasno i razborito piše i stoji kako se prodaje korištena puška za uspavljivanje životinja i košta 300 evra. Tu u Prijedoru, na 45 minuta vožnje. I tih 300 evra je, u stvari,  procijena života jedne Zakonom zaštićene životinje. Za ove dvonoge životinje to je bila preskupa, prekomplikovana i preopsežna operacija. Ehej, trebalo je naći pušku u Prijedoru na PIK-u.

I šta je najlogičnije u ovoj tragediji, nego da međedi ubiju jednog medvjeda. Ali, ništa to nije strašno. Na žalost.

Jer,država čiju je nedavnu prošlost obilježilo ubijanje mecima, tromblonima, granatama, zoljama, osama, raketnim bacačima, kratkim i dugim cijevima, minama, noževima, bojnim otrovima, bacačima plamena, ćuskijama, spaljivanjem, guranjem niz litice..danas nema pušku za omamljivanje medvjeda. Dabome da nema, jerbo medvjed, em nije čojek, em je u zemlji krvi i crijeva omamljivanje tako pičkasto.

Pa, naš ministar bezbijednosti Dragan Mektić, prije neko veče veli kako država treba da uradi nešto po pitanju terorizma(sic!)

Zašto se onda čudimo, što u kafkijanskoj lokvici, neko ubije zaštićenu životinju, samo zato što ne radi svoj posao. Samo zato što nije u stanju, naći pušku za omamljivanje. Šta nam je to čudno???

Ljudi, ova država međeda je odavno postala preopasna ne za medvjede, plemenite životinje, nego i za svoje manje plemenito dvonogo stanovništvo. I zato, neka slučaj ursusa arctos-a, bude pouka za sve vas. Opskrbite se lijekovima, otiđite na kakav kurs samoodbrane, naučite tehnike preživljavanja u urbanoj i ruralnoj divljini, meditirajte, kako vas Država i Zakoni ne bi dodatno dotukli. Jer u slučaju kakve, ne daj bože opasnosti, vidjeli ste na slučaju mede, ako nemate šta da ponudite ili kupite na PIK-u, ne nadajte se pomoći u BiH-u.

I sjetite se Ćopićeve drame. Idu dogodine izbori. Svi će prstom upirati u neke tamo međede, dok će šakom krasti iz vaših slamarica. Ne sekirajte se, ovaca i međeda, za takve stvari, uvijek ima.

Dragan Bursać je novinar i kolumnista BUKA portala. Možete ga naći na Twitteru@dijalekticar