Dragi medvjedi,
primite moje saučešće zbog smrti jednog od vas i pripremite se na smrt još jednog, jer toliko smo mi zamislili da bi vas trebalo da bude ubijeno u ovoj godini. Koristim ovu priliku da da vam se obratim i objasnim ukratko da nismo mi svi oni koji bi vas ubili. Nemojte suditi o svima nama na osnovu jednog čovjeka koji je po naređenju još jednog čovjeka, koji je baš u tom trenutku jeo janjetinu u Maj veju i omeli su mu obrok, rekao “Jedan k’o nijedan. Neće niko ni primjetiti da ga nema.. I tako nekoliko ološa ubiše Miloša. Možda se medo stvarno zvao Miloš?
Znate, mi inače ni za šta nismo spremni. Iznenadi nas snijeg svake godine, pa se naše putne službe slabo snađu. Iznenade na vrućine, pa novinari obavezno peku jaje ispred Boske, iznenade nas poplave pa se onda sjetimo da smo budžet za civilnu zaštitu potrošili na MedoZnaŠta. I tako dalje i čini mi se i tako bliže. I onda se pojavi taj vaš kolega. Sišao malo prije zime da obiđe ljude, da vidi jesu li se imalo popravili, šta jedu, koga ubijaju, ko njih tjera na samoubistvo. Deset dana turneje po mjestima koje su i političari u kampanji maltene zaobilazili, ali to tamo, to nije naseljeno, pa se naši vrlo lovci i još vrlije Ministarstvo nije po glai ni počešalo. Jer je Maj Vej bio na sigurnom. I čućeš ti šta će biti, biće to da je medo odlučio da dođe i u centar. Čuo je on da mnogi koje zovu međedi, a na dvije noge hodaju, vole doći u grad i glumiti lava, a ne medvjeda. Pa ko veli, daj samo da njuškom provirim, pa ću ja polako nazad. Nemojte slučajno da se pitate kako se medo ponašao, vidi se da je iz dobre kuće potekao. Ponašao se razumnije i pristojnije od pola ljudskog roda koji poznajem. Čak su i neki predstavnici ljudskog roda to potvrdili, bar Vesna kaže tako:
Međutim, dosadilo je ovdašnjim međedima da neki medvjed bude u centru pažnje koji su oni kaparisali davno i donesoše odluku da je vrijeme – da medo mora pasti! A vjerujte mi, dugo nismo, mi ljudi koji imamo mišljenje o svemu, a najzabavnija igra nam je da bude što različitije od drugačijeg i da se obavezno posvađamo oko toga čije je različitije, vjerujte mi smo svi navijali za medu. Mi možda ne znamo za koju reprezentaciju je normalno da glasamo, ali medo je bio naš favorit u ovom prvenstvu budala.
Dok ovo pišem, suza mi u oku iskri, jer bi bilo lijepo da sam sutra, prekosutra, mojoj svojoj soon to be ćerci Loli mogla reći: “Dođe nam medo, naše komšije ga lijepo uspavaše, smjestiše u kola i odvezoše tamo gdje mede inače žive.” Ali to još ni juče nisam mogla ispričati. Šta se tu u stvari desilo?
Desilo se to da smo svi mi postali medo. Jer baš kao i njega, i nas svakodnevno neko ubija, jer nema druga sredstva da nam pomogne. Da su pustili nas ljude, mi bismo se brzo organizovali, znate kad znam da bismo to mogli, skupili to nešto maraka, kupili tu pušku i poklonili im je. Mi smo dobri ljudi. Pa toliko toga smo prije samo godinu riješili i toliko ljudi je dočekalo zimski san poslije mokrog ljeta, jer su ljudi pomogli, ne međedi. Pomogli biste nam prije vi, medvjedi, znam ja to.
Desilo se to da su pokušali da nas ubjede da je to tako moralo biti. Jer im se nije dalo. Jer se nikad nikom ništa ne da. Jer bi oni možda i uključili mozak pa smislili neko rješenje, ali evolucija je dala više vama, medama, nego njima. Jer bi oni od sramote trebalo da se crvene narednih sto života, da budu toliko crveni da ih Zvezda angažuje da joj budu zaštitna lica. Ali šta zna međed šta je sramota?
Desilo se to da je njima to kad neko umre, bude ubijen, kad strada, postalo tako normalno da ih više ne zanima da li taj neko mora ostati bez života, kako je i zašto ostao i ko je kriv. Bio to medo, padobranac, novinar ili vojnik. Oni to smatraju tehnološkim viškom. Čak ne ni žrtvom.
Znate šta? Vama je teško, znam ja to, nama, ljudima, svaki dan, svaki sat, svaki minut neko pogine, znamo mi kako gubici izgledaju, ali braćo i sestre, teže je ovih dana nama. Toliko gluposti smo morali čuti, svariti, progutati pa proliv dobiti da bismo nastavili dalje. Pokušali su da nas ubjede da je normalno da nemamo pušku za uspavljivanje i da to imaju Srbija i Hrvatska, ali da nismo imali vremena da to donesemo, jer su one udaljene od nas kao Mars od života, a mogao ju je donijeti međed koji je taj dan neometano došao iz Srbije. Pokušali su da nas ubjede da je medo bio prijetnja ljudima oko sebe, a on 10 dana hodao, nije ni mrava zgazio. Pokušali su da nas ubjede da je tu pušku baš teško nabaviti, a mi je na pik.ba našli (da znate da tamo ima, ako i vama zateba da ljude uspavljujete). Pokušali su da nas ubjede da je to sve okej, jer sad lovci mogu samo jš jednog da ubiju, jer će im se ovaj računati kao onaj drugi. I to im je bila ključna greška, jer, da vas pitam, po vašem Medo zakonu, koliko ljudi vi smijete ubiti godišnje?
Vaš drug će poslužiti ljudima da uče na njemu na jednom našem fakultetu. Malo će ga preparirati, malo sjeckati, malo gledati pod mikroskopom. Ali ono što oni tamo neće vidjeti je da je taj medo simbol svega onoga što smo mi kao rasa postali.
Jedino ispravno rješenje bilo je napraviti mu spomenik u centru Banjaluke. Da nas svaki dan podsjeti koliko smo se udaljili od sopstvene suštine, koliko daleko smo otišli od ljudskosti i koliko sve više na zvijeri ličimo.
Inače ljudi u otvorenim pismima uvijek nešto traže, pa evo tražiću i ja. Molim vas da nam oprostite, jer mi sve više i sve češće ne znamo šta radimo.
Srdačno vaša,
prijateljica ubijenog Mede
Izvor: Blog autorke
