Dejtonski sporazum (ili Dejtonski mirovni sporazum ili Dejton) pravni je akt sporazumnog karaktera parafiran u vojnoj zračnoj luci Right-Paterson kod Daytona, u američkoj državi Ohio, da bi se zvanično prekinuo rat u Bosni i Hercegovini, koji je trajao od 1992. do 1995. god.
Bio sam u Dejtonu 20 godina nakon što je u ovom gradu, tačnije u vojnoj bazi nadomak njega, potpisan Dejtonski mirovni sporazum.
Dejton nije bio planirana destinacija mog putovanja, boravio sam u Sinsinatiju i za vrijeme vožnje sam primijetio veliki broj saobraćajnih znakova ka Dejtonu.
Na pitanje koliko je blizu, dobio sam odgovor da je na pola sata vožnje.
Gospođa Julie Buckner, iz AJC, jedna od domaćica mog putovanja, ljubazno se ponudila da me odveze tamo. Ona je, kaže, rođena i živjela u Dejtonu i rado bi me odvezla. Julie radi veoma važan posao. Prošle godine, tragično joj je preminuo sin, jer je koristio takozvanu studentsku drogu i doživio jak srčani udar. Julie je osnovala fondaciju posvećenu njemu, sa namjerom da kroz svoju tragediju upozna javnost o opasnosti ove droge, koju mnogi takvom ne smatraju. Ona organizuje predavanja i piše tekstove o ovoj temi studentima i srednjoškolcima, pokušavajući da utiče na promjenu njihovog razmišljanja o nekontrolisanom konzumiranju alkohola i o stimulansima koje koriste u kombinaciji s alkoholom.
Usput je pozvala i nekoliko televizijskih stanica, sa namjerom da razgovaramo o Dejtonu i o tome šta on znači ljudima u Bosni i Hercegovini. Bila je subota i bilo je nemoguće u tako kratkom periodu organizovati snimanje, bio je odgovor većine producenata koje je dobila. Oboje smo zaključili da to vjerovatno nije tema koja ih zanima. Ubrzo smo se uvjerili da je tako, jer ljudi koje smo sreli usput nisu znali gotovo ništa o Dejtonskom sporazumu. Što je pomalo apsurdno, obzirom da se u našoj zemlji ovaj grad svakodnevno pominje unazad 20 godina.
Sama baza je van grada, ogromni kompleks kraj kojeg smo kružili, tražeći ulaz ili nekog kome bi se obratili. Šalili smo se da je samo pitanje trenutka kad ćemo postati sumnjivi zbog toga. Vojnici su vježbali blizu ograde, ali nisu bili raspoloženi da nas upute negdje gdje bi mogli da saznamo više informacija.
Bio je prekrasan sunčani dan, neobično hladan, doduše.
Odlučili smo da odustanemo, jer smo gotovo cijeli sat kružili oko baze bez rezultata. Nismo uspjeli pronaći ulaz u bazu. Prije polaska nazad, odlučimo da posjetimo muzej avijacije, kad smo već tu. I kako to obično biva, ulaz u bazu, koji smo toliko tražili, bio je odmah pored muzeja. Mogao sam i pretpostaviti, unutra se nije moglo ući, niti razgovarati sa bilo kim. Visoka ograda na stotinu metara od same kapije bila je ozbiljna prepreka.
Fotografisao sam znak, kapiju i nas dvoje. Ad hoc plan mog putovanja kroz Ameriku nije prošao kako sam zamislio. Romantičarski sam se nadao nekoj spomen sobi, ili nečemu nalik tome. Ništa.
U samom muzeju, pitao sam nekoliko ljudi znaju li nešto o Dejtonskom sporazumu. Većina nije znala ništa, tek dvoje ljudi mi je reklo da se sjećaju da je dolazio Holbruk, da se pregovaralo u bazi, ali ne i šta se danas dešava s tim sporazumom.
I to sam na kraju mogao da razumijem, prošlo je dvadeset godina od tada, ljudi imaju svojih problema, a i naša zemlja se rijetko pojavljuje u tamošnjim medijima.
U nastavku teksta, pogledajte fotografije koje sam zabilježio u ovoj kratkoj posjeti, dvadeset godina nakon Dejtona.
