Od tada Sanja je „prevrnula nebo i zemlju“ da ih pronađe.
Ona je bila udata za Stanimira Ilića, penzionisanog pripadnika Legije stranaca, a dvojno državljanstvo Francuske imaju i kćerke. Bez najave ili obrazloženja on ih je odveo, a njihovu majku ostavio u očaju.
Selidba u nepoznato
Oni su se prije pet godine razveli, nakon dugogodišnje brakorazvodne parnice oko čijih detalja su htjeli poštedjeti djecu. Usprkos mišljenju socijalne službe, otac je na sudu dobio starateljstvo nad djecom. Sanja se žalila na takvu odluku, a ravno godinu čekala je konačno rješenje Centra za socijalni rad, po kojem bi imala pravo na posjete djeci.
Na svaku odluku muž je ulagao prigovor i odugovlačio sa njenim pravima. Socijalna služba u Brčkom je imala razumijevanja za majku, koja je podnijela i krivičnu prijavu iz razloga što joj zabranjuje kontakt sa djecom. Sud u Brčkom, po porodičnom zakonu, presudio je u korist majke i naložio da joj se vrate djeca.
Protiv oca Stanimira je presudila činjenica da je i 2010. godine napravio sličnu stvar i nestao sa djecom punih 40 dana, a koje je proveo po Italiji, Francuskoj i Njemačkoj. Kada je rješenje Suda u Brčkom postalo pravosnažno, on je sa djecom preselio u Doboj, gdje je kod lokalnih vlasti našao podršku.
''U Centru za socijalni rad u Doboju tada su me dočekali grozno i na svaki način pokušali da mi ospore pravo. To što je uslovno osuđen na godinu, jer mi nije dao viđati djecu, kao da ih se nije ni ticalo. I taman kada je isticala apelacija, oni su nestali bez traga'', požalila se tada Sanja.
Prethodno je suprug ispisao djecu iz CIP-sa i prijavio ih u Doboj, jer nije mogao zbog sudske zabrane dobiti dječije pasoše u Brčkom. Nakon što je dobio pasoše u Doboju, napustili su BiH i posljednji put su evidentirani od Državne granične službe 29. marta, na graničnom prelazu Bosanski Brod.
''Išla sam da vidim djevojčice, po rješenju dva sata da provedem sa njima u tržnom centru. Nisu se pojavile. Otišla sam u njihovu školu i pedagogica mi je zabrinuto kazala da ih već danima tu nema. Škola je poslala upit Centru za socijalni rad, ali uzalud. Obavijestila sam Centar i policiju, ali su mi oni samo hladnokrvno kazali: Sa ocem su! Nisu mi čak htjeli ni izjavu uzeti'', bila je očajna majka
Sanja i onda se našla u košmaru, u vrtlogu nepristupačne administracije i konstantnom stanju brige. Istražujući cijeli slučaj, došla je do zabrinjavajućih činjenica.
Tata nas maltretira
''Moja djeca su u školi napisala pisma, u kojima je, recimo, Nevena napisala: "Tata nas maltretira, tuče nas, hoda go po kući, bez gaća, ulazi nam u kupatilo. Mi smo sa tatom, a viđamo mamu. Voljele bismo da je obrnuto. Molimo vas da ovo pismo ne pokažete našem ocu, jer se plašimo njegove reakcije!". Milena je napisala: "Mi smo sa tatom, jer je sud tako odredio. Tata nam je rekao da ćemo kod mame biti gladne, ali mi nikada kod nje nismo bile gladne!". Ovo je bilo u školi krajem januara i škola je to dala Socijalnoj službi. Oni su, sram ih bilo, uzeli ta dječija pisma i dali njemu'', ispričala je ovu tragičnu priču Sanja Sukara.
Jutros na svom blogu objavila sljedeći tekst:
''Konačno je nakon 32 mjeseca prisilne odvojenosti, u Francuskoj je došlo do susreta majke Sanje s kćerkama. Susret je bio izrazito emotivan, za sve tri. Djevojčice koje prerastaju u djevojke su toliko poželjele svoju mamu da su to kroz ta dva sata zajedništva pokazivale na svaki mogući način. Milena je obukla maminu jaknu, Nevena rukavice, sjedile su joj u krilu, grlile, ljubile…. Uzele su joj svu šminku i sve što im je drago, Nevena je nacrtala mami srce na obrazu da pokaže svijetu svu ljubav koje imaju prema njoj. Pričale su o svemu i svačemu, većinom su djevojčice pričale, bile su jako uzbuđene i sretne.
Svakom svojom riječi i ponašanjem su odavale kroz što prolaze, ali odnos s majkom je ostao isti, čak i jači, kao i kakav su imale dok su bile zajedno. Ništa se nije promijenilo među njima jer je taj odnos između ove majke i kćerki prepun ljubavi, temeljen je na povjerenju, razumijevanju, bez kalkulacija i laži. ''
