Nedavno završeni parlamentarni izbori u Republici Hrvatskoj rezultirali su tipično balkanskim rezultatom. Politička polarizacija i dominacija dvije catch all partije nad ostalim političkim subjektima, HDZ-a i SDP-a, koji sa gotovo jednakim brojem ruku kreću u odlučujuću političku bitku u Parlamentu za formiranje vlade, glavni je lajt motiv nedavno završenih opštih izbora u Republici Hrvatskoj. Politička polarizacija nakon prošlogodišnjih izbora u Republici Srpskoj, političkih previranja u Crnoj Gori i Makedoniji pokazala je svoje lice i u Republici Hrvatskoj. Međutim, element koji na prvi pogled razlikuje ishod parlamentarnih izbora u Hrvatskoj od tipično balkanskih ishoda parlamentarnih izbora jeste značajan rezultat „trećeg političkog tabora“.
Dobar izborni rezultat koalicije nezavisnih lista MOST, bio je povod mnogim analitičarima da povuku paralele između hrvatskog i bosansko-hercegovačkog partijskog sistema, zahtijevajući i očekivajući formiranje trećeg bloka kao alternative prije svega u partijskom sistemu Republike Srpske ali ako je moguće i u partijskom sistemu BiH.
Sve je to svakako bilo samo ishitrena, emotivno obojena reakcija odmah poslije objave rezultata parlamentarnih izbora koji su potvrdili uspjeh MOST-a. Kako je vrijeme odmicalo i kako je postajalo jasnije da će se MOST politički rastočiti u dvije davno i duboko usječene riječne uvale koje teku u različitim smjerovima, opadao je i entuzijazam u alternativan, antiblokovski pristup rješavanju političkih sukoba i odnosa u zemljama Balkana. Kada je postalo jasno da će MOST-ovi zastupnici postati samo skupocjeni antikviteti koje bogati gospodari hrvatskog političkog neba iz HDZ-a i SDP-a treba da kupe pojedinačno putem javne licitacije, surova politička, balkanska realnost je još jednom udarila jak šamar svim naivnim idealistima, nespremnim da politiku sagledaju realnim očima i ogole političke odnose na način kakvi oni jesu zaista danas – tipično ljudski, balkansko-vaninstitucionalni, prosti odnosi moći i novca.
I dok se politička javnost u Bosni i Hercegovini zanimala i entuzijastično zamišljala kakve bi eventualne promjene pojava jakog političkog „trećeg bloka“ unijela u politički život i kako bi takav pristup relativizovao trenutne političke odnose, zaboravilo se da je je u Bosni i Hercegovini mnogo prije MOST-a, po istom MOST-ovom kalupu, postojao bosansko-hercegovački MOST. Naime, na lokalnim izborima u BiH 2004.godine upravo je iz izborne baze, sa lokalnog nivoa, pokušano formiranje trećeg bloka, bloka nezavisnih političara i kritičko mislećih intelektualaca, čija je jedina poveznica naizgled bio alternativni pristup politici zarad dobrobiti građana. Kažem naizgled, jer su kao i u slučaju hrvatskog MOST-a, pojedinačni interesi, fotelje i divlji prebjezi zbog političke kupovine na vrijeme isplivali na površini, ostavivši razočaranim sve one idealistički nastrojene birače koji se progutali priču o svetosti ideje trećeg bloka i društvenog blagostanja koje ta ideja donosi. Bosansko-hercegovački MOST, formiran još davne 2004.godine kao front sastavljen od neopredjeljenih ljudi koji zagovaraju novi pristup politici pompozno najavljujući sudbonosne reforme nosio je naziv Pokret za promjene ili skraćeno PzP.
U okviru ovog kratkoročnog političkog projekta svoje mjesto pod političkim alternativnim suncem našli su Beriz Belkić, Nikola Špirić, Muhamed Filipović, Tihomir Gligorić, Mirko Pejanović, Faris Gavrankapetanović, Slavo Kukić, Ivan Lovrenović i mnogi drugi.
Sva ova imene, primjetićete, kasnije su ostvarila respektabilne političke karijere u „blokovskim“ partijama. Ovi ljudi su te 2004.godine samo iskoristili poznatu političku floskulu – kritičkog odnosa prema sve i jednom do tada poznatom političkom subjektu kako bi na tako formiranom propagandnom fonu pokupili glasove neopredjeljenih birača a kasnije te neopredjeljene glasove pretočili u lični kapital političke moći sa kojim će da trguju na tržištu velikih, blokovskim političkih subjekata. I trgovali su.
Dakle, svaka pomozna ideja o formiranju novih političkih partija koji treba da budu vaga između trenutno dva politička bloka u Bosni i Hercegovini (prije svega u partijskom sistemu Republike Srpske) nije nikakva nova ideja niti to može ikako biti. To je samo jedan politički igrokaz za narod čiji je cilj uticati na najniže ljudske emocije i manipulaciju ljudskim osjećajem za pravdu u isključivo lične političke svrhe i zarad isključivo lične političke promocije određenih skupina ljudi. Tako nisko i podmuklo, mnogo podmuklije nego li to rade velike, catch all političke parije.
Pitanje alternativnog, opozicionog kapaciteta naroda koji živi u Bosni i Hercegovini sa aspekta socijalnog kapitala, drugi je problem ove priče. Postavlja se pitanje kako racionalno objasniti idealističku potrebu naroda za pojavom alternativnog trećeg političkog bloka koji treba da donese sudbonosne promjene u situaciji kada taj isti narod već godinama glasa za dinastijske, političke strukture koje su na vlasti po cijelu deceniju ili više uprkos nigdje u svijetu većoj političkoj ponudi (BiH je jedna od zemalja sa najvećim brojem registrovanih političkih partija po glavi stanovnika), kada taj isti narod zaboravlja i prelazi preko afera onih za koje glasa, preko papaka, partijskih zapošljavanja, divljih privatizacija i svega drugog viđenog u političkom životu Bosne i Hercegovine unazad zadnjih dvadeset godina. Odgovor je jasan: bosansko-hercegovačko građanstvo pati od autizma. Birač koji glasa na izborima u Bosni i Hercegovini je kao Hegelov rob; on bespogovorno sluša svog političkog gospodara u javnosti ali u tami svoje bijedne intime, naslonjen uz ekran računara, na portalima medija, pod pseudonimom, traži promjene, proklinje svoje političke gospodare nazivajući ih krvnicima i zlikovcima. Proklinje a samo maločas je na izborima glasao i ljubio skute tim istim u zamjenu za 50 KM, tanjir tople čorbe u partijskoj šatri ili obećanje posla za sina. Autizam najjačeg političkog inteziteta.
Bosni i Hercegovini ne treba MOST, niti generalno ni jedna nova politička grupacija. Šta više, i trenutan broj ovih starijh političkih subjekata treba reducirati. Ono što Bosni i Hercegovini treba jeste depolitizacija svih segmenata društva i departizacija javnih resursa naše zemlje.
Neophodno je ljudski faktor apsolutno ukloniti iz političkog prostora a prepustiti institucijama da obavljaju svoj posao. Samo uspostavljanje vladavine prava jednakih za sve može donijeti prosperitet ovoj zemlji. Nikakvo zaklanjanje za neke bosansko-hercegovačke Prgomete, Petrove ili slično ne može donijeti načelnu promjenu. Birači u BiH moraju da shvate da političari nisu sveci već ljudi od krvi i mesa sa ličnim interesima na prvom mjestu, i bilo čija lična mistifikacija kao sudbonosnog borca protiv nepravde i društvenih pošasti nije ništa drugo nego politički spin kako bi ta osoba na tom fonu dobila jeftine političke poene. Propis i institucija su ti za koje ljudi treba da se zaklanjaju a ne harizmatična ličnost lidera i slatkorječivost njegovih obećanja i političkih vizija, jer je sve to ništa više nego dobro upakovan spin. Da bi se Bosna i Hercegovina preMOSTila neophodno ju je prvo institucionalizovati a onda neće biti potrebno raspravljati ko treba da rukovodi institucijom jer će njena svetost neutralizovati interese ljudi koji je obnašaju. Institucionalizacija sistema jeste terapija ili neophodan MOST liječenja političkog autizma građana Bosne i Hercegovine koje je već u poodmakloj fazi.
