Iskustvo tate s poroda: Htio sam pobjeći, ali nisam imao kamo

Žena mi je rekla da nije na meni da o tome odlučujem, da me ona treba i točka. Ok, rekao sam - idem i bit ću s njom do onog zadnjeg trenutka. Držat ću je za ruku, biti joj podrška, nasmijavati je kad će je boljeti, ali kad mali krene ja gibam. Bit ću u blizini, ali dovoljno daleko da usput onako rastrojen ne napravim neku glupost. Samo bi nam svima skupa još to falilo. 

Takav je bio dogovor, i ja sam to sebi sve već fino isplanirao. Trudovi su bili sve jači, ali što ja znam kako porod treba izgledati. Nismo znali ni ja ni ona. I onda je po tko zna koji put došao neki doktor, čini mi se svaki put neki drugi, i opet zavirio tamo dolje. Već viđeno - pomislio sam. 

Dovoljno otvorena! Idemo sad. Rekao je samo to i dok sam ja uopće shvatio što je on s time htio reći, taman kad sam se pripremio da zbrišem, kako smo se nas dvoje i dogovorili, scena se pretvorila u neki već viđeni film. U sekundi se na ulazu tog boksa pojavilo njih desetero, što doktora, što sestara i totalno su mi zakrčili put u moju slobodu. Nemojte pomisliti sam bio u panici, ali da se mene pitalo ja tu ne bih ni bio. 

U toj sekundi kada sam tražio barem koji centimetar prolaza shvatio sam da mi nitko neće ni dati da prođem. Uostalom, mene tu nitko nije ni primjećivao. Nisu baš gledali ni u moju ženu, samo dolje, koncentrirani na ono što će se upravo dogoditi. Na ono što sam htio izbjeći pošto poto. Ali nisam imao ni taj centimetar prolaza pa mi nije bilo druge nego se vratiti ženi kod glave i kod ruke, i čekati da mi ona u zadnjem stisku onako filmski slomi ruku. Sva sreća, porod je bio brz i dok sam se ja  snašao moj je sin već bio vani, urlao je iz petnih žila, i u tom trenutku više nisam razmišljao o tome što je moglo biti, da nije bilo ovako. Rodili smo zajedno, i mislio sam, hvala Bogu sada ih ostavljam na sigurnom jer mene čeka fešta i odmor. 

To je bio naš prvi porod. A onda smo složili drugo dijete. I opet priča o tom porodu. Molim te, i dalje stojim iza toga da ne znam kako ću reagirati ukoliko nešto pođe po zlu. Nema šta poći po zlu, nemoj prizivati nesreću, ništa se neće dogoditi i ja te trebam. I točka. I opet ja u istom sosu. I opet moj plan da budem tamo, ali da pobjegnem. No, moram priznati, drugi put sam recimo znao što nas čeka pa sam čvrsto odlučio ovog puta biti pametniji. No, život baš i ne ide po planu zar ne?

Noć prije poroda ja sam malo zaružio s dečkima, a ni žena baš nije očekivala da će baš noćas biti taj dan. I ona je naime malo ružila sa svojim curama. Sin je bio kod bake, imali smo još nekoliko dana do dana D, ali naravno, neće valjda dijete čekati da tata dođe prvo k sebi, nego baš sada on mora van. 

Kada me žena usred noći nazvala čisto da mi saopći da joj je pukao vodenjak, već sam se vidio kako stojim uz nju na tom porodu kao stup. Da, priznajem, nisam baš bio najorniji da budem najprisebniji otac na porodu. 

U bolnicu smo došli u sedam sati i dvije minute, dok smo obavili ambulantu, upis i sve te stvari koje svaka trudnica u trudovima mora obaviti (zar žena koju toliko boli zaista mora toliko šetati po okolo umjesto da ju odmah lijepo smjeste?) već su nas zajedno presvukli - nju skinuli, mene obukli i zgurali zajedno u boks. 

Iskreno, dragi moji, već viđena situacija mene je malo smirila, čak možda malo i previše, ali i dalje sam bio čvrst u svojoj nakani da budem tu do zadnjeg, a onda da svima njima ostavim, jer ih je i ovaj put na hodnicima i ispred boksa bilo dovoljno, neka oni dovrše posao bez mene. 

Moram li reći da sam opet sredio sam sebe? Bio sam malo prespor. Opet filmska scena. Ona stenje i puše (pomagao sam joj u disanju kad god je sama zaboravila disati kako treba), ja je držim za ruku i tješim, i taman kada sam pomislio, sad je trenutak - opet horda na vratima. I ništa, opet sam bio dio toga. Opet je sve prošlo u redu. U devet sati i dvije minute, točno dva sata nakon što smo stigli u bolnicu, moj drugi sin je urlao iz petnih žila. Mili moji, nitko sretniji od mene. 

I onda smo složili - kćer. Kako je bilo na njenom rođenju, to ćemo tek vidjeti, ali kako se približava taj dan mene opet hvataju iste misli. 

Nisam slabić, nisam ni rabijatan tip, smatram se najnormalnijim muškarcem kojem nitko zapravo ne može reći kako ću reagirati ako na porodu krene nešto loše. To je isto kao kad bi svi unaprijed trebali znati kako ćemo se ponašati u trenutcima neuračunljivosti. A to je nemoguće. Zato me uvijek ta priča oko poroda i toga da ću sve opet morati proživjeti baca u opet ista promišljanja. 

I ostaje mi samo nada da tamo neću morati skočiti na nekog, preko žene u bolovima i preko njenog opakog pogleda što bi se vjerojatno dogodilo, ako bi se nešto dogodilo. 

Što ako se neki doktor bahato izdere na nju? Ili joj zaprijeti da šuti u trenutku kada joj spusti onaj naslon? Ili joj saopći da nema pojma o disanju i da si je sama kriva što ju toliko boli? Da ne govorim uopće o onim težim posljedicama ako porod ne krene kako treba? 

Kada čovjek već ima iskustva s tim i kada u svojoj glavi već ima puno previše različitih priča od brojnih prijatelja, jer nekako smo svi sada već roditelji, onda se stvarno može unaprijed nabrijati na svašta. I logično je očekivati svašta iako se i ovoga puta nadam da neću ni uspjeti zbrisati prije nego naša mala lako i brzo izađe van. 

Nadam se. Radi svoje ljubljene žene, nerođene kćerke, mene samog, a i doktora kojima savjetujem da i ovoga puta budu dobri!