Međuvršnjačko nasilje je problem sa kojim se suočavamo ne samo mi, nego gotovo sve zemlje svijeta. Često se postavlja pitanje koliko je i samo društvo odgovorno za ovakvo nasilno ponašanje mladih, koje, nažalost, može dovesti i do smrtnog ishoda, čemu smo ne tako davno svjedočili u Banjaluci.
Aleksandra Štrbac iz organizacije “Zdravo da ste” iz Banjaluke kaže da se pitanje nasilja nad djecom, pa i pitanje vršnjačkog nasilja, kod nas tretira stihijski i bez adekvatne strukture. Ističe da najveći sistemski pomak u ovom domenu čine Protokol o postupanju u slučajevima vršnjačkog nasilja i Protokol o postupanju u slučajevima nasilja, zlostavljanja i zanemarivanja djece.
“Osim djelimičnog praćenja primjene ovih protokola, mi teško da možemo doći do relevantnih podataka o prisustvu ovog problema među djecom. Dosta ovih slučajeva ostaje neprijavljeno, djeca ih prećutkuju, odrasli ne reaguju, često ih djeca niti ne prepoznaju kao nasilje, jer su maltene postali uobičajeni i nešto sa čim djeca žive i snalaze se sami. Nije u skorije vrijeme bilo ni opsežnijih istraživanja na ovu temu, ali u svakom istraživanju koje je pitalo djecu da li se susreću sa ovim problemom, taj problem je registrovan kao prisutan”, kaže za BUKU Aleksandra Štrbac.
Ona ističe da je svijest o ovom problemu i njegovim posljedicama dosta niska, ali napominje da to ne treba da čudi, jer živimo u vrijeme u kojem se suočavamo sa mnogim problemima u društvu, koji se prosto takmiče za pažnju i reakciju javnosti i nemoguće je biti osviješten o svim problemima sa kojima se suočavaju sve grupe u društvu.
“Rezultat toga je da npr. roditelji postaju svjesni tog problema tek kad im dijete dođe modro iz škole, ili na neki drugi grubo-otrežnjujući način. Djeca postaju svjesna mnogo ranije iz vlastitog iskustva i onog što posmatraju oko sebe. Ono što je zaista zabrinjavajuće jeste da među profesionalcima i donosiocima odluka ne postoji dovoljno svijesti o tome, i da ono što se čini da se nasilje nad djecom smanji nije dovoljno”, ističe Aleksandra.
Ona objašnjava da Republika Srpska trenutno nema strateški dokument koji bi se bavio borbom protiv nasilja nad djecom i koji bi organizovano i sistematski uvezao sektore i aktivnosti na ovom polju, uz izdvojena sredstva za te aktivnosti. U implementaciji Strategije na BiH nivou Aleksandra kaže da RS nije željela da učestvuje, smatrajući proces njene izrade neustavnim prenosom nadležnosti.
“Time se gube dragocjene godine, i mnoge generacije djece koja će da trpe i zbog vršnjačkog nasilja, bilo kao djeca koja pokazuju nasilne oblike ponašanja bez adekvatne pomoći ili kao djeca koja su žrtve tog ponašanja. U isto vrijeme, nevladine organizacije koje se bave borbom protiv nasilja nad djecom ili aktivnostima koje su posvećene unapređenju života djece, sve teže dolaze do prilika za organizaciju kvalitetnih programa koji bi imali veći društveni značaj. Ipak, značajno je sve ono što možemo učiniti, pa makar te aktivnosti bile i na nivou komšiluka”, kaže.
Aleksandra Štrbac ističe da se međuvršnjačko nasilje, kao i bilo koji drugi vid nasilja nad djecom, može smanjiti prije svega promjenom opšte društvene tolerancije na nasilje, koja ima svoje efekte na sve sfere društva, kao i promovisanjem i učenjem djece nenasilnom ponašanju.
“Ukoliko bi se naše društvo opredijelilo za tzv ‘nultu stopu tolerancije’ na nasilje nad djecom, i ukoliko bi se to ozbiljno shvatilo i dovelo do promjena u načinu na koji živimo i radimo sa djecom, onda bi u neko dogledno vrijeme mogli očekivati smanjenje međuvršnjačkog nasilja”, ističe ona i objašnjava da je nasilno ponašanje djece naučeni oblik ponašanja.
“Nijedno dijete se nije rodilo nasilno, moramo locirati izvor problema i na tom izvoru reagovati. Ono što je odraslima najteže da prihvate jeste da su oni, i to oni djeci najbliži, prvi i najvažniji modeli prema kojima djeca oblikuju svoje ponašanje, pa tako kad osuđujemo nasilno ponašanje djece jednih prema drugima, zapravo gledamo u veoma čisto i jasno ogledalo, i kao roditelji, i kao društvo u cjelini. Naravno, i drugi su elementi veoma važni. Porodična dinamika se takođe mijenja kako se mijenjaju i uslovi života u društvu. Ukoliko prisustvo podržavajućih odraslih zamijenimo raznim ekranima sa kojima djeca danas žive, onda djeca oblikuju svoje ponašanje prema sadržajima sa tih ekrana”, rekla je Štrbac A.
Napominje da je, nažalost, veoma malo prilika izvan porodice u kojima djeca mogu da uče i vježbaju ponašanje ili usvajaju vrijednosti koje bi dovele do smanjenja nasilja među njima, a najtužnije je što se u školi i pretrpanim obrazovnim programima ovim životnim vještinama poklanja jako malo pažnje i vremena.
Naša sagovornica ističe da je pogrešno zaključivati da je nasilno ponašanje „rezervisano“ za djecu koja dolaze iz, na neki način marginalizovanih porodica, ili djecu koja žive u institucijama ili slično.
“Takođe, ovaj oblik ponašanja se često povezuje sa dječacima, što takođe nije slučaj, jer je prisutan problem i kod djevojčica i kod dječaka. Najviše dolazi do izražaja u tinejdžerskim godinama, kada djeca, zapravo, počinju da uspostavljaju sopstvene socijalne odnose između sebe, na ranije naučenim oblicima ponašanja i prema usvojenim vrijednostima”, kaže ona.
Aleksandra napominje da se u rješavanju ovog problema prvenstveno mora mijenjati odnos društva prema nasilju, a to je ujedno i najteže.
“Nije ovo samo problem kod nas, već je to problem koji ima globalni značaj. Živimo u svijetu u kojem se problemi rješavaju nasiljem. Mladima je potrebno ponuditi primjere koji pokazuju da je moguće probleme rješavati i bez nasilja. Potrebno im je ponuditi oblike života u grupama i zajednici u kojima bi se njegovalo saosjećanje, razumijevanje i principi saradnje, umjesto dominacije, takmičenja i borbe za moć. Potrebno im je ponuditi nove heroje, koji ne drže oružje u ruci. Potrebno ih je vraćati životu sa ljudima i prirodom, umjesto života u, recimo, virtuelnim stvarnostima koje umanjuju osjećaj empatije i odgovornosti za učinjena djela ili oblike ponašanja, koji se onda prenose i u stvarni život”, ističe ona.
Aleksandra takođe ističe da vršnjačko nasilje traži i tretman.
“Traži da se radi na rehabilitaciji i re-socijalizaciji djece koja pokazuju nasilne oblike ponašanja, jednako kao i djece koja su žrtve takvog ponašanja. Tih usluga je jako malo, izvan urbanih sredina svode se na ponekog posvećenog školskog psihologa, a ni u gradovima nije mnogo bolje. Roditeljima i djeci nije dovoljno dostupna besplatna podrška i pomoć kada im se djeca nađu u ovoj situaciji, a morali bi da je imaju.”
Iz Ministarstva unutrašnjih poslova RS rekli su nam da je u toku 2014. godine evidentirano devet krivičnih djela koja imaju obilježja vršnjačkog nasilja.
“U prvih devet mjeseci 2015. godine evidentirano je 13 KD sa obilježjima vršnjačkog nasilja, od toga je 1 KD ‘Ubistvo’, 3 KD ‘Teška tjelesna povreda’ i 5 KD ‘Laka tjelesna povreda’ i 4 KD ‘ostalo’. U slučajevima krivičnih djela u kome je izvršilac ili oštećeno lice dijete ili maloljetno lice, policijski službenici postupaju po Zakonu o zaštiti i postupanju sa djecom i maloljetnim licima u krivičnom postupku RS, Protokolu o postupanju u slučajevima vršnjačkog nasilja, Protokolu o postupanju u slučaju nasilja, zlostavljanja ili zanemarivanja djece i drugim zakonskim ili podzakonskim aktima”, rekli su za BUKU iz MUP-a RS.
Branka Ivanović iz In Fondacije iz Banjaluke ističe da njihova ranija istraživanja ukazuju da se u BiH o nasilju malo govori i mnogi oblici zlostavljanja u opštoj populaciji nisu prepoznati kao nasilje, posebno oni koji se dešavaju unutar porodice.
Ona ističe da je nasilje među djecom, odnosno vršnjačko nasilje u školskom okruženju, jedan od aktuelnih problema i čini dio mozaika nasilja.
„Svjedoci smo da nasilje među školskom djecom postaje sve učestalije i vidljivije.
Neka ranija istraživanja In fondacija ukazuju da mnogi oblici zlostavljanja nisu prepoznati kao nasilje. Pod pojmom vršnjačkog nasilja se obično podrazumijevaju ona ponašanja koja su u engleskom jeziku definisana pojmom ‘bullying’. Tako definisano nasilje među školskom djecom obuhvata agresivno ponašanje kojem je namjera da se povrijedi ili ugrozi druga osoba. Poznate su mnoge posljedice vršnjačkog nasilja koje mogu biti vrlo ozbiljne po fizičko zdravlje, psihološku stabilnost i socijalnu ravnotežu i na kraju, život žrtve”, istakla je Branka Ivanović.
Ona kaže da, ukoliko nasilje nad djetetom traje duže, posljedice su teže i trajnije.
“Izloženost nekom od oblika nasilja kod djeteta izaziva osjećanja frustriranosti, poniženosti, izolovanosti, beznađa i straha, što s vremenom dovodi do slabijeg školskog uspjeha, niskog samopouzdanja, depresije, pa čak i suicidalnih misli i pokušaja. Takođe, često žrtve nasilja i same postaju počinioci, čime se problem nasilja među djecom usložnjava. Prema nekim istraživanjima smatra se da je svako drugo dijete izloženo nekom obliku nasilja, tj. prema drugim rezultatima 63% djece u školama je zahvaćeno vršnjačkim nasiljem, bilo da su izvršioci, pomagači, posmatrači, žrtve ili oni koji ih brane, a poznato je da svi oni trebaju stručnu pomoć”, objašnjava ona.
Branka napominje da je u praksi primijećeno da je znanje školske djece o vršnjaškom nasilju dosta na niskom nivou. Branka objašnjava da djeca sa sigurnošću prepoznaju samo fizičko nasilje i nasilje na internetu, dok ostale oblike nasilja djeca ne percipiraju kao nasilje, te posljedično izostaje i adekvatna reakcija u smislu traženja pomoći.
“Sa sigurnošću možemo reći da nasilje u školama nije nova pojava, samo se posljednjih godina sve više pažnje pridaje tom fenomenu. Isto tako, još uvijek nema jedinstvenog pristupa istraživanju nasilja među vršnjacima, a takođe se postavlja pitanje šta je to što treba istraživati prilikom razmatranja pitanja nasilja, da li je to ‘buling’, vršnjačko nasilje, antisocijalno ponašanje, vandalizam, prekršaji koje prave djeca u sukobu sa zakonom, maloljetnička delinkvencija ili podaci koji govore o socijalnoj isključenosti. Dakle, postoji nedostatak u sistematskom prikupljanju podataka”, kaže naša sagovornica.
Branka ističe da je donošenje „Protokola o postupanju u slučaju nasilja, zlostavljanja ili zanemarivanja djece“ u školama u Republici Srpskoj, prvi i veoma važan korak koji bi trebao voditi ka smanjenju nasilja nad i među decom. Ona napominje da kao odgovor na nasilje u različitim zemljama Evrope postoje različiti programi kojima se pokušava uticati na smanjenje pojave nasilja u školama. Ti programi se razlikuju po mnogim svojim obilježjima.
„Različiti programi podučavanja na temu smanjenja nasilja mogu značajno doprinijeti smanjenju pojave nasilja, bilo da se radi kroz grupni pristup i to proučavanjem literature, kroz dramske aktivnosti, igranje uloga, filmove, korištenjem multimedijalnih materijala, sve to može biti od pomoći, ali samo kao dio šireg programa intervencija. Neki od progama se također fokusiraju na individualnu podršku učenja socijalnih vještina, asertivnosti, jačanja samopouzdanja i promjene ponašanja”, objašnjava Branka.
Na pitanje radimo li dovoljno da pomognemo našoj omladini, naročito onima koji odrastaju u urbanijim sredinama, Branka kaže da ne radimo, jer “da smo svjesni da ulaganjem u mlade stvaramo najveći i naznačajniji kapital za budućnost, više bi se bavili pružanjem podrške djeci i mladima, bili bi osvjetljiviji na pitanje nasilja, brže bi i adekvatnije regaovali, tražili bi odgovarajuće modele i radili na njihovoj održivosti kroz škole, porodicu, i cijeloj zajednici”.
Preporuke za rad sa mladima, da se smanji nasilje
Preporuke za upravu škole
- Očekivanja osoblja škole o ponašanju učenika u školi treba jasno izložiti u školskim pravilima ponašanja i svu djecu treba upoznati s tim pravilima
- Djeci treba omogućiti da sudjeluju u pisanju pravila o ponašanju u školi jer će ih na taj način, participirajući, bolje razumjeti i poštovati
- Povratna informacija je da je uprava škole i način kako učitelj ili nastavnik upravlja razredom vrlo važna u smanjenju nasilja među djecom
- Ako na nivou škole želimo raditi na smanjenju nasilja važno je da se uključe svi zaposleni u školi
- Važno je raditi na stvaranju klime u čitavoj školi koja će propagirati nultu toleranciju na pitanja nasilja
- Znajući gdje se najčešće nasilje dešava (razred, igralište..) shodno tome možemo poduzeti adekvatne mjere i korake; važno je voditi računa o tome da se obezbjeđuju sigurna mjesta u i oko škole
- Djeca u školi moraju znati kome se mogu obratiti za pomoć, tj. svaka škola bi trebala da ima barem 2 osobe zadužene i osposobljene da mogu razgovarati sa djetetom u slučaju kada se nasilje desi
- U razredima u kojima razrednik više radi s djecom pokazalo se da je manje nasilja
- Svako dijete je na svoj način učestvovalo u nekom obliku nasilja, bilo da se radi o napadaču, žrtvi, pomagačima, navijačima, posmatračima ili onima koji su pokušali da ih brane i svi oni trebaju stručnu pomoć
- O nasilju se mora govoriti, na odgovarajući način
- Važno je graditi otvoren odnos među učenicima i nastavnicima, jer to umnogome smanjuje nasilje u školi
- Dobri i kvalitetni odnosi doprinose smanjenju nasilja
Preporuke za rad sa djecom
- Nastavnike treba edukvati da oni budu ti koji će prvi prepoznati da se nešto s djecom dešava, oni s toga mogu biti prvi zaštitni faktor kroz prepoznavanje prvih znakova nasilja van porodice, jer poslije roditelja oni provode najviše vremena sa djecom
- Važno je raditi na razvoju socijalnih i komunikacijskih vještina kod učenika
- Djeci treba vjerovati i slušati ih, djeca vrlo rijetko lažno prijavljuju nasilje
- Nasilnike ne treba kažnjavati, sa njima treba raditi, treba im pružiti pomoć i podršku kako bi prebrodili problem zbog kojeg se nasilno ponašaju
- Prepoznavanje raznih oblika ponašanja i uvid u te situacije vodi ka promjeni ponašanja
- Učenje, a time i bolji školski uspjeh, direktno vodi ka podizanju samopouzdanja i pozitivnijoj procjeni samoefikasnosti i boljoj slici o sebi
- Vršnjačka pomoć je jako važna i značajna kao resurs koji se ne koristi tako često
- Kada radimo na smanjenju nasilja, važno je početi s mlađim uzrastom
- Kada radimo sa djecom u cilju smanjenja nasilja, važno je koristiti jednostavne, primjenjive tehnike koje su interesantne djeci
- Kako je igra važan način učenja kod mlađe djece, znanja o nasilju će se lakše sticati kroz razne igre uloga, slikanje, dramske predstave…
- Likovno-okupacione i slične radionice mogu blagovremeno identifikovati problem nasilja među djecom
- Crtež kao projektivna tehnika je vrlo koristan za istraživanje pitanja nasilja posebno kod mlađih učenika (do 10 godina starosti)
- Djeca ne prepoznaju sve oblike nasilja i zato ih trebamo učiti šta to sve podrazumijevamo pod nasiljem
- Najpristupačniji način za podizanje svijesti o pitanju nasilja među učenicima jeste kroz likovne, teatarske, literarne i slične oblike izražavanja
- Vrlo je važno da razrednik i nastavnici obrate pažnju na tihu, povučenu, usamljenu djecu koja su u strahu, ona često nose neka vrlo neprijatna iskustva i mogu postati počinitelji nasilja
Preporuke za istraživanje pojave nasilja
- Važno je provoditi istraživanje jer podaci će nam pomoći da pridobijemo i uvjerimo roditelje i osoblje škole da je potrebno da se nešto radi po pitanju smanjenja pojave nasilja
- Istraživanja ne bi trebala biti usmjerena samo na pojavu nasilja, već i na ponašanja djece
- Nastavno osoblje treba uputiti kako rješavati probleme
- Preporuke za rad s roditeljima i lokalnom zajednicom
- Omogućiti roditeljima programe za razvoj pozitivnih roditeljskih vještina i jačanje roditeljskih kompetencija.
- Nastavnički i srodni fakulteti u svoje programe trebaju uvesti osnove saznanja o nasilju nad i među djecom kako bi bili osposobljeni da preoznaju i upute djecu i roditelje da traže pomoć
- Treba uspostaviti referalni sistem van škole koji bi omogućio adekvatnu stručnu podršku u slučaju nasilja
- Treba raditi na jačanju specifičnih znanja stručnjaka koji bi bili u stanju da pruže adekvatnu stručnu podršku
- Treba raditi na razvoju emocionalne inteligencije tj. na razumijevanju osjećanja drugih učenika i na taj način raditi na razvoju empatije kod djece što vodi ka smanjenju nasilja među učenicima
- Potrebno je raditi s učenicima, roditeljima i lokalnom zajednicom
- Važno je razgovarati s roditeljima i upozoravati ih na pitanja nasilja među učenicima, kao i na razloge koji stoje u osnovi i potiču nasilno ponašanje
- Preporučiti roditeljima da se pitanja nasilja uvijek trebaju rješavati zajedno sa razrednikom, pedagogom
- Važno je i sa roditeljima pričati o tome zašto se javlja nasilje, na taj način i oni mogu steći uvid u svoje ponašanje i razumjeti važnost uloge koju to ponašanje ima
- Roditelji trebaju biti aktivno uključeni
- Druge zainteresovane strane u zajednici trebamo upoznati s projektnim aktivnostima, pristupom i ciljevima
- O nasilju se mora govoriti
