<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Tanja Mandić Đokić: Kad „kosovki djevojci“ treba briga onda tu nema junaka

3.12.

Temelj svih problema o kojima pričamo jeste neprepoznavanje žena sa invaliditetom kao specifične grupe, a kad ne prepoznate problem, ne možete ga ni rješavati.

03. decembar 2016, 12:00

Međunarodni dan osoba sa invaliditetom širom svijeta obilježava se 3. decembra, a ovaj dan ima za cilj da promoviše razumijevanje problema invaliditeta i mobilizira podršku za dignitet, prava i dobrobit osoba sa invaliditetom.


Cilj je potpuno i jednako uživanje ljudskih prava i učešća u društvu osoba sa invaliditetom. Ovaj cilj je postavljen od strane Svjetskog programa akcije u vezi sa osobama sa invaliditetom, a usvojen  je od strane Generalne skupštine Ujedinjenih Nacija 1982. godine.

Ovaj dan je povod da se skrene pažnja na probleme s kojima se osobe s invaliditetom suočavaju, a to su prije svega siromaštvo, visoka stopa nezaposlenosti i isključenost iz društva.

U posljednje vrijeme, kao posebna tema izdvojila se specifičnost žena sa invaliditetom. O tome razgovaramo sa magistricom sociologije iz Banjaluke Tanjom Mandić Đokić, koja je i dugogodišnja aktivistica za prava lica sa invaliditetom i jedna od osnivačica Mreže žena sa invaliditetom u BiH.

Tanja, prije svega, kakvo je tvoje mišljenje uopšte o položaju žena u našem društvu?

Uopšteno gledano, položaj žena u našem društvu je vrlo nepovoljan. To se posebno vidi po načinu na koji se mi žene malo borimo za svoja prava, odnosno čak i ne prepoznajemo da su ona ugrožena.

Žene u BiH su manje plaćene od svojih muških kolega, teže se zapošljavaju, trpe patrijarhalne obrasce, trpe mnogostruko nasilje i o njihovim životima se odlučuje bez njih.

Govorim u globalu. Moje lično iskustvo nije takvo, ja nisam na svojoj koži osjetila teškoće zbog toga što sam žena. Naprotiv, uvijek sam imala osjećaj i ravnopravnosti i zaštićenosti i svega onoga što ide uz to.

Tim više osjećam potrebu da se zalažem za prava žena. Poenta društvenog aktivizma je da se ne bavimo samo stvarima koje nas lično žuljaju, da nema stvari koje me se „ne tiču“.

Želim društvo u kome se određnim temama ne bave samo oni koji su određene stvari lično doživjeli. Ja kao sociološkinja i aktivistica moram da prepoznam i pitanja koja se mene lično ne tiču odnosno, nisu me lično  pogodila.

U posljednje vrijeme, počinje se pričati i o položaju žena sa invaliditetom, kako je cijela ta priča krenula?


Kada su u pitanju žene sa invaliditetom, u posljednje tri godine stvari su se pomakle sa mrtve tačke. Priča je počela sa dva Foruma žena sa invaliditetom koja su ranije održana i koja su imala za cilj da pokrenu priču koja se zove „žene sa invaliditetom“, jer do sada žene sa invaliditetom nisu bile prepoznate kao specifična grupa. Žene su ranije stavljane u grupu lica sa invaliditetom, koja je svakako ranjiva grupa i nikad ranije se nije postavljalo posebno pitanje o ženama sa invaliditetom.

Ta priča o aseksualnosti lica sa invaliditetom se dugo provlači i, nekako, kao da ljudi sa invaliditetom nemaju neke druge osobine, i kao da oni pored toga što su lica sa invaliditetom nisu prvo muškarci i žene, i kao da nemaju neke druge društvene uloge. Kao da im je jedina društvena uloga to što su lica sa invaliditetom i tu se priča završava. To, naravno, nije tačno, ali je takvo mišljenje doprinijelo da se nigdje ne prepozna različitost uloga koje muškarci i žene imaju. Naravno, i muškarci sa invaliditetom imaju svoje specifičnosti, ali kako je globalni društveni model o odnosu muškaraca i žena preslikan i na manju društvenu grupu lica sa invaliditetom, onda se može reći da su žene sa invaliditetom u još težem položaju.

Kroz Forume, nastojali smo da izdvojimo temu žena sa invaliditetom kao specifičnu i da ju kao takvu predstavimo javnosti, odnosno da ju kandidujemo kao važnu temu za razmišljanje. Kada je ova tema pokrenuta, prvi put sam se susrela sa ličnim pričama žena o kojim ranije nisam ništa znala.

Da nije bilo ovih razgovora žena koje su se okupile u okviru Foruma, ne bih znala u kojoj mjeri se žene sa invaliditetom susreću sa fizičkim i seksualnim nasiljem. To zaista jeste problem i žene sa inavaliditetom su sa njim suočene.

Naši sastanci su stvorili kritičnu masu i mi smo 6. marta ove godine, uz pomoć TACSO-a i Humanitarne organizacije Partner, organizovali Prvu konferenciju žena sa invaliditetom u BiH. Na osnovu zaključaka sa te Konferencije, osnovana je Mreža žena sa invaliditetom u BiH. Za sada smo neformalna mreža koja okuplja žene sa invaliditetom, ali formalizovanje cijele priče je u toku. Važno mi je da istaknem da smo, pomalo i na naše iznenađenje, dobile nesebičnu podršku Ženske mreže BiH i danas smo članice te mreže. To nam mnogo znači, jer nam je jedan od ciljeva bio da nas žene bez invaliditeta prepoznaju kao ravnopravne.

Pored spomenutog seksualnog i fizičkog nasilja, koji su još problemi sa kojima se žene sa invaliditetom suočavaju?


Ispostavilo se da žene, generalno u našem društvu, vrlo rijetko nasljeđuju imovinu. Kad roditelju umru, imovinu većinom nasljeđuju sinovi, a žene sa invaliditetom još rjeđe su nasljednice imovine. Bez obzira što ženama sa invaliditetom ta imovina pripada zakonski, na njih se često vrši pritisak da se odreknu imovine u ime muškog nasljednika, pa one onda cijeli život zavise od nekoga. Pogotovo jer se smatra da žene sa invaliditetom ne mogu da upravljaju tom imovinom, pa se one u ime muških srodnika odriču te imovine, a ti srodnici će se zauvrat navodno brinuti o njima. Žene se ovim potezima stavljaju u položaj da se one ne mogu brinuti same o sebi, a često se u toj situaciji i potencira zavisnost, odnosno tim ženama se govori: „zavisiš od mene i sl.“



Žene sa invaliditetom nisu vlasnice skoro ničega. Inače je poznato da su lica sa invaliditetom najsiromašnija društvena grupa, a činjenica je da je i biti invalid skupo, žene su onda tek posebno siromašna grupa. Uz siromaštvo dolazi i rizik od bolesti koje nisu vezane uz invaliditet. Temelj svih problema o kojima pričamo jeste neprepoznavanje žena sa invaliditetom kao specifične grupe, a kad ne prepoznate problem, ne možete ga ni rješavati.

Dijelom si već odgovorila na to pitanje, ali kako se rodne društvene uloge odražavaju na život žena sa invaliditetom?

Predrasude okoline, kao problem, su veoma prisutne, zbog toga što mi kao društvo imamo određena očekivanja od rodnih uloga, pa se očekuje da žena bude majka, da brine o domaćinstvu, što se dešava svim ženama. Onda postoji predrasuda da žene sa invaliditetom ne mogu i ne treba da imaju djecu, što uopšte nije istina. Jedno istraživanje koje sam radila je pokazalo da je jako puno žena sa invaliditetom brinulo o tuđoj djeci, kao tetke, strine ili ujne.One su učestvovale u odgajanju djece, ali nisu imale svoju djecu, jer im je neko iz porodice ili društva rekao da ne treba da imaju djecu,  jer ta žena ne bi mogla brinuti o djetetu, a u praksi se ispostavilo da mogu da se brinu o „tuđoj“ djeci.

U našem društvu, od žena se očekuje da budu „kosovke djevojke“, odnosno da brinu o muškarcima. Kad se u nekoj porodici desi slučaj da muškarac, zbog određenih okolnosti, postane lice sa invaliditetom, to se smatra tragičnim događajem, ali je sasvim normalno da njegova supruga njega cijeli život njeguje i pazi, to se od nje očekuje i to ona, naravno, radi. Međutim, kad se desi da žena postane lice sa invaliditetom, normalno je da nju njen suprug napusti, jer se kaže: „šta će on sa njom, jer ona koja je brinula o njemu i djeci to više ne može raditi“. Normalno je da "kosovka djevojka" brine o nekome, ali kad "kosovki djevojci" treba briga, onda tu nema junaka, odnosno, vrlo se rijetko pokažu. Ista je situacija, ali je ogromna razlika u odnosu na pol.

Kada govorimo o specifičnostima žena sa invaliditetom,  sa čime one još moraju da se nose, u poređenju sa ženama bez invaliditeta?


Specifičnost se ogleda u mnogim izazovima sa kojima se žena sa invaliditetom susreće, prije svega kao žena u jednom patrijarhalno uređenom društvu, pa nakon toga i kao osoba sa invaliditetom. Dakle, diskriminacija je dvostruka i izazovi su dvostruki. Jedna od specifičnosti žena sa invaliditetom u odnosu na žene bez invaliditeta jeste ginekološki pregled, koji ovdje ne možete nigdje obaviti bez posebnog stresa i traume, zato što ginekološki stolovi nisu prilagođeni. Na sve strane se apeluje da žene idu na redovan ginekološki pregled, ali žene sa invaliditetom nisu u mogućnosti da to učine. Pregled se može obaviti u nekim privatnim ambulantama, ali to odmah znači da nismo u ravnopravnom položaju.

Ako žene sa invaliditetom imaju djecu, ukoliko su zaposlene, nemaju pravo da ostanu duže na porodiljskom. Žene sa invaliditetom nemaju beneficije koje bi im olakšale život i omogućile da i ispunjavaju te društvene uloge, ukoliko žele da ih ispunjavaju. Kad se udruži to što ste žena, pa onda i žena sa invaliditetom, onda dobijate kompleksne specifičnosti oko kojih morate organizovati život. Tada postaje jasno zašto je potrebno obratiti pažnju na tu društvenu grupu.

Na kraju je važno spomenuti da je i u samim pokretima lica sa invaliditetom imamo jako malo žena na vodećim ulogama i rijetko ćete vidjeti žene kao predsjednice saveza ili udruženja. Međutim, ima i dobrih primjera, a ja moram spomenuti da u organizaciji „Partner“ iz Banjaluke imamo skoro sve žene na vodećim pozicijama.

Za kraj, željela bih da i kroz ovaj intervju podržim kampanju Ženske mreže BiH pod geslom #Niti jedna žena nije nevidljiva i pozovem sve žene sa invaliditetom da se priključe Mreži žena sa invaliditetom i ne dozvole da budu nevidljive.

Arhiva BUKE