Takvi događaji u odraslim bude razne emocije, strah, tugu, očaj, bezizlanosti i opet nemoć… Nerijetko se roditelji pitaju kako da zaštite svoju djecu od te vrste događaja i osjećanja. Kako da ih utješe kada su i sami preplašeni? Da li je moguće zaštititi dijete od događaja kojima je ono okruženo putem svih vrsta medija. Kako to uraditi bez laganja i pretvaranja?
NIKAKO!
Da li je ok da vas vaša djeca vide potrešene, uplašene, tužne?
Od izuzetnog je značaja da roditelji podijele svoja stanja svijesti sa svojom djecom. Da puste svoju djecu da ih vide potrešene određenim događajima, jer je to jedina prirodna reakcija. Kada izgubimo nekog dragog prirodno je da smo tužni i potrešeni, ali je isto tako prirodno da nas naša djeca vide takve. Da nauče da je ok tugovati, biti uplašen, biti potrešen. Od izuzetnog je značaj upravo smoći snage da se sa djecom razgovara iskreno, otvoreno i primjereno uzrastu na sve teme pa i temu lične uznemirenosti, straha i tuge. To su autentična osjećanja koja se ne bi smijela negirati, jer u suprotnom učimo svoju djecu vrlo rano da se o nekim stvarima ne treba pričati, a neka osjećanja ne smiju osjećati.
Djeca, Dnevnik i slike svakodnevnih užasa…
Silina nasilja koje smo imali prilku u proteklim nedeljama da vidimo na našim malim ekranima počevši od Pariza, preko Sarajeva, Malija, itd, su na kraju slike kojima smo ipak izloženi svakodnevno. Teror, nasilje, korupcija, bespravni sistemi, najsvirepijih ubistva su slike koje nas okružuju putem malih ekrana, ali i drugih medija. Nerijetko i djeca budu svjedoci, a umjesto crtića ih na TV-u ih zateknu slike nasilja i užasa.
Ove vrste vizuelnih sadržaja mogu biti traumatizujuće za djecu i zaista je nepotrebno izlagati najmlađe toj vrsti sadržaja. Izbjegavajte da gledate dnevnik i druge informativne emisije u njihovom prisustvu jer na ranom uzrastu djeca nemaju pojam vremena i mogu steći dojam da se radi o scenama koje još uvijek traju. Pored toga ta vrsta sadržaja može da produbi strah, da dovede do noćnih košmara i niza neodgovorenih pitanja. Umjesto toga objasnite djeci zašto određene sadržaje ne mogu gledati i odgovorite na sva njihova eventualna pitanja.
Nešto stariji (preko 8 godina) mogu da prate dio sadržaja, ali uz pratnju i objašnjenja odraslih.
Naravno da bi najgora stvar koju biste mogli uraditi bila da se pravite da se ništa ne događa jer je to laž. U tom slučaju lažirate svoja osjećanja u pokušaju da zavarate dijete što može samo da stvori niz konfuzija i pogrešnih zaključaka. Nepričanje i negiranje je mnogo plodnije tlo za stvaranje pogrešnih i iskrivljenih uvjerenja u budućem životu.
Na kraju, djeci svih uzrasta treba objasniti šta se dešava na jednostavan i primjeren način. Ne unositi neke nepotrebne i dodatno uznemirujuće detalje. Pružiti im podršku, i biti spreman u svakom trenutku odgovoriti na sva novonastala pitanja.
Tu ne treba zaboraviti nešto stariju djecu i adolscente koji imaju pristup internetu i koji su izloženi mnogo više vanjskim uticajima. I sa njima treba razgovarati i čuti njihova saznanja, strepnje i mišljenje. Podijeliti s njima naša osjećanja i lične dileme koje nas pogađaju. Pomoći im da neke stvari razumiju adekvatnije i pružiti im oslonac u ovom vremenu ispunjenom strahom i nesigurnošću
