Sa koordinatoricom Sigurne kuće Amelom Bašić Tomić razgovaramo o tome kako pomoći žrtvama nasilja. Ona napominje da su 95% od ukupnog brija prijavljenih slučajeva žrtve upravo žene, a da žrtve koje pretrpe nasilje još uvijek nemaju adekvatnu zaštitu.
Kada govorimo o slučajevima nasilja u porodici, možete li reći koji je to broj slučajeva prijavljen Centru za socijalni rad u Banjaluci, a ako imate podatke i u RS, i na koji način se zbrinjavaju žrtve nasilja u porodici?
Fondacija Udružene žene ne raspolaže podacima o broju prijavljenih slučajeva nasilja u porodici u Centru za socijalni rad u Banjaluci i drugim institucijama. Specijalizovani servisi za žene u vidu SOS telefona, pravnog savjetovališta i Sigurne kuće imaju svoje statistike. Prema podacima SOS telefona u 2015. godini zabilježeno je 1114 poziva koji su prijavljivali nasilje u porodici. Od ukupnog broja u 95% slučajeva žrtve nasilja su žene, što potvrđuje da su žene predominantno žrtve nasilja u porodici.
Pored važećih međunarodnih I domaćih pravnih propisa žrtve nasilja još uvijek nemaju adekvatnu zaštitu. Najveći broj prijavljenih slučajeva nasilja se završi kroz prekršajni postupak, dok se u krivičnom postupku kazne svode na uslovne Ili novčane, što nam govori da društvena zajednica još uvijek ima veliku toleranciju na nasilje, te ukazuje na visoki stepen društvene opasnosti od ovog problema. Predviđene zaštitne mjere u vidu izlaska iz stambenog prostora, zabrani približavanja na određenu udaljenost I obaveznom liječenju od bolesti ovisnosti se na području Banja Luke gotovo ne izriču. Često nam se javljaju žene koje nisu osnažene da nasilje ponovo prijave, jer prilikom prethodne prijave nisu naišle na odgovarajuću zaštitu.
Sa kojim se poteškoćama se Vaše udruženje susreće u radu na zbrinjavanju žrtava iz slučajeva nasilja u porodici?
Prema Konvenciji Savjeta Evrope za sprečavanje i suzbijanje nasilja u porodici i nasilja nad ženama servisi za podršku, sigurne kuće treba da budu dostupne žrtvama nasilja u porodici. Ta odredba je definisana i Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici prema kojem žrtva nasilja na osnovu ličnog zahjeva može da traži zbrinjavanje u sigurne kuće. Iskustva sigurnih kuća u Republici Srpskoj pokazuju da je pravo na korištenje posebne mjere podrške žrtvama nasilja vrlo često onemogućeno bez jasne argumentacije. Prilikom stupanja u kontakt sa ženama vrlo često dobijamo odgovor da su sa predstavnicima centara za socijalni rad postigli dogovor u vidu obaveze odlazaka u bračna i porodična savjetovališta, a koji su u dosadašnjem periodu već bili iskorišteni. Primjera radi, u jednom slučaju je dobijen odgovor da bi se na osnovu ličnog zahtjeva eventualno mogla zbrinuti samo žena, dok bi djeca ostala sa počiniocem, jer njihov otac nije bio nasilan prema njima. Ovo je posebno važno pomenuti, jer se termin direktne i indirektne žrtve za djecu već odavno ne upotrebljava, zbog uzimanja u obzir svih posljedica koje dijete pretrpi pri samom prisustvu epizoda nasilja.
Finansiranje sigurnih kuća je regulisano kroz Zakon o zaštiti od nasilja u porodici da se 70% sredstava izdvaja iz budžeta entiteta, dok se 30% sredstava izdvaja iz budžeta lokalne zajednice. Ta sredstva se uvijek izdvajaju retroaktivno u odnosu na period od proteklih šest mjeseci putem konkursa koje resorno ministarstvo raspisuje dva puta godišnje. Sigurna kuća se stalno suočava sa neredovnim finansiranjem u vidu višemjesečnih kašnjenja, što dovodi do brojnih prepreka u funkcionisanju sigurne kuće. Samo u ovoj godini sredstva za prvih šest mjeseci su uplaćena krajem novembra mjeseca. Lokalne zajednice, osim Banja Luke i Gradiške nemaju planiranu stavku za zbrinjavanje žrtava nasilja u porodici iako se u sigurnu kuću zbrinjavaju žene iz svih opština.
Od kojih faktora zavisi period boravka u sigurnoj kući? Da li u odluci o dužini boravka u Sigurnoj kući ucestvuje žrtva nasilja, ili ona isključivo zavisi od odluke centra za socijalni rad i finansijskog stanja lokalne zajednice?
Maksimalan period korištenja posebne mjere podrške je propisan Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici na period od šest mjeseci, sa mogućnošću produženja na dodatnih šest mjeseci, što bi značilo da u određenim situacijama otežane izlazne strategije žene i djeca u sigurnim kućama mogu boraviti do godinu dana. Odluka o periodu boravka u Sigurnoj kući zavisi prije svega od odluke centara za socijalni rad koji tu mjeru vrlo često koriste u minimalnom trajanju radi nepostojanja planiranih sredstava ili smanjenja nastalih troškova. Ne smijemo zanemariti da su posljedice koje žrtve nasilja prežive u začaranom krugu dugodišnjeg fizičkog i psihičkog nasilja velike i da se nastale promjene ne mogu riješiti za kratak vremenski period. To se naročito odnosi na one slučajeve kada žena sa djecom napušta kuću nakon više od deset godina braka, kada je potrebno da pronađe zaposlenje I novi stambeni prostor, da ojača postojeće socijalne mreže I izgradi nove što se svakako ne moće riješiti za mjesec dana. Međutim, moram da pomenem da postoje centri za socijalni rad koji uvažavaju potrebe žrtava za odgovarajućom stručnom pomoći I podrškom u sigurnoj kući na duži vremenski period.
Kakva je situacija sa zapošljavanjem osoba koja prežive nasilje? Da li žrtve imaju prioritet prilikom zapošljavanja u odnosu na druge kategorije u stanju socijalne potrebe?
U poslednjoj fazi boravka u sigurnoj kući radi se na pronalasku izlazne strategije za žene koja podrazumjeva između ostalog I pronalazak zaposlenja. Žene u zavisnosti od svoje stručne spreme I posjedovanja radnog iskustva imaju mogućnost da prate I da se prijavljuju na oglas za posao.
Sigurna kuća je u svom postojanju naišla na određen broj senzibilisanih privatnih I privrednih poduzetnika koji su zapošljavali žrtve nasilja iz sigurne kuće uprkos teškoj ekonomskoj situaciji u državi. Međutim, činjenica je da država nema nikakve programe zapošljavanja i samozapošljavanja, programe dokvalifikacije I prekvalifikacije, niti postoje prioriteti pri zapošljavanju žrtava nasilja u porodici u odnosu na druge kategorije ljudi u stanju socijalne potrebe. Fondacija Udružene žene je provodila programe ekonomskog osnaživanja žena, gdje su žene nakon obuke iz marketinga I pisanja bizinis plana imale mogućnost da konkurišu za dobijanje sredstava za pokretanje vlastitog biznisa. U protekloj godini su četiri žene iz naše sigurne kuće dobile sredstva za pokretanje vlastitog biznisa iz oblasti poljoprivrede I time obezbjedili sredstva za egzistenciju svoje porodice.
Da li počinioci nasilja mogu da vidjaju djecu ukoliko djeca to ne žele zbog preživljenog nasilja? Pri tome se ovdje misli na djecu koja su prisustvovala situaciji nasilja, a koje tretiramo takodje kao žrtve...
U toku boravka žena i djece u Sigurnoj kući počinioc nasilja može da ostvaruje pravo na kontakt sa djecom kroz različite modele: u prisustvu socijalnih radnika u službenim prostorijama ili van njih. U nasoj praksi nailazimo na situacije kada se počiniocu nasilja daje jednako pravo kako je definisano Porodičnim zakonom, uz potpuno izuzimanje činjenice da je taj roditelj počinio nasilje u prethodnom periodu. Žrtvama nasilja tretiramo i djecu koja su prisustvovala nasilnim scenama između roditelja bez obzira da li je nasilje bilo direktno usmjereno protiv njih samih. Iz tih razloga je bitno utvrditi koji je to optimalan period da se dijete oporavi od prvobitnog šoka, promjene sredine i napuštanja porodične kuće, te kad je spremno da ostvari kontakt sa ocem.
Na koji način situaciju poboljšati, koje bi bile Vaše preporuke?
Potrebno je da država uskladi domaće pravne propise sa Konvencijom Savjeta Evrope o sprečavanju I suzbijanju nasilja u porodici I nasilja nad ženama kako bi se na odgovarajući način uticalo na poboljšanje situacije. To podrazumijeva sankcionisanje počinilaca, izricanje zaštitnih mjera u cilju zaštite žrtve nasilja, obezbjeđivanje pristupa specijalizovanim servisima za žrtve I obezbjeđivanje redovnih sredstava za zbrinjavanje žrtava.
