Ovako je prof. dr Nevena Petrušić sa Pravnog fakulteta Univerziteta u Nišu započela svoje predavanje o institucionalnom seksizmu, kao prepreci efikasnoj zaštiti od nasilja nad ženama. Predavanje je održano u okviru konferencije o femicidu, u organizaciji Gender centra Vlade Republike Srpske. Konferencija o femicidu održana je 10.12.2015. god. u okviru globalne kampanje 16 dana aktivizma borbe protiv nasilja nad ženama i kampanje Život bez nasilja, koju Gender centar konitinuirano sprovodi svake godine.
Prenosimo vam dijelove predavanja prof. dr Nevene Petrušić:
Mjere zaštite od nasilja u porodici u Srbiji su uvedene 2005. godine. U međuvremenu se mnogo toga učinilo. Kada je riječ o Srbiji i drugim državama u regionu, kad god se pojavila nova međunarodna konvencija, odmah bismo te dokumente ratifikovali, ne bi li pokazali svoju privrženost ljudskim pravima. Naše države, naše vlade, odmah bi to učinile, vjerovatno nekad i nesvjesne da ratifikovati jedan međunarodni ugovor, kao što je Istanbulska kovnencija, koja podiže standard visoko, znači prije svega obavezu. Znači da se mora činiti mnogo više nego što se činilo. To je ono što ponekad nedostaje.
Od ratifikacije tih dokumenata, prošlo je puno vremena, i mi vidimo da ti sistemi koje smo uspostavili zapravo nisu djelotvorni. Postavlja se pitanje, šta je uzrok tome? Odgovor je da je nasilje nad ženama, kroz istoriju, zapravo demonstracija asimetrične podjele moći između muškaraca i žena. To je društveni mehanizam pomoću kojeg se žene potiskuju u podređenu poziciju, kojim se produžava vijek stereotipnim ulogama polova.
Kada je u pitanju nasilje u porodici, činjenica je da su počinioici nasilja najčešće suprug i bivši suprug i to važi podjednako za Srbiju i za sve države u regionu. Ono što ponekad zaboravljamo jeste transgeneracijska transmisija nasilja. Žrtve nasilja u porodici su po pravilu žene, a izvršioci po pravilu muškarci. Postotak je nekad nešto viši ili manji, ali slika je jasna.
Ratifikovali smo sve važne međunarodne ugovore. U Srbiji je uspostavljen sistem zaštite od nasilja u porodici. Države su imale različite pristupe tome, negdje je to prekršaj, negdje krivično djelo. Inkriminisani su i drugi oblici nasilja nad ženama, usvojene su strategije, akcioni planovi, protokoli... Međutim, svi ovi protokoli koje imamo u različitim državama u regionu pate od velikog nivoa opštosti, prepričan je zakon, negdje se nađe neka jasna instruktivna norma. Zato se moramo ozbiljnije pozabaviti tim protokolima, zato što ti protokoli, kada su dobro osmišljeni, sužavaju prostor da stereotipi i predrasude u glavama profesionalaca dođu do izražaja. Što imate preciznija proceduralna pravila, to je manji prostor da, improvizujući kako da postupe u datom času, dođe do izražaja to što je u njihovim glavama.
Često sam na raznim edukacijama sa policajcima i sudijama čula i davala im primjere kakve protokole imaju njihove kolege u Americi, kako treba da intervenišu u nekim situacijama. Oni kažu, „pa, dajte to nama, to nama treba, kome da se obraćamo, šta tačno da činimo“, žele tu vrstu procedura. Naši protokoli su prilično uopšteni.
Kada je riječ o zaštitnim mjerama, pokazatelj stanja jeste činjenica da je najčešća mjera zabrana daljeg uznemiravanja. To što će sudija reći počiniocu „nemoj više da je uznemiravaš“, neće baš biti od koristi, a mjera koja nalaže iseljenje iz stana, i istovremeno izricanje mjere da se žrtva useli u stan, to se u Srbiji, a vjerujem i u svim državama u regionu, najređe izriče kao mjera.
Postavlja se pitanje zašto sistem zaštite žena od nasilja nije djelotvoran.
Nerazumijevanje pojave, uzroka, posljedica nasilja nad ženama, baš te njegove rodne dimenzije, trivijalizacija nasilja nad ženama, nedopustivo visok prag tolerancije sudija na nasilje u porodici, gdje izvršioci nasilja mogu računati na razumijevanje sudija...to je ono što možemo nazvati manifestacijama institucionalnog seksizma. Seksizam je oblik društvene diskriminacije i segregacije na osnovu pola i koristi se kao izraz da označi diskriminaciju žena zasnovanu na rodnim predrasudama i stereotipima. Ti seksistički stavovi zapravo polaze od toga i zasnivaju se na stavu da su žene manje vrijedne, da im pripadaju podređene uloge u društvu, a podređenost je sama po sebi razumljiva i prirodna. Ono što se mora imati u vidu jeste da se takvi seksistički stavovi obrazlažu tradicijom, običajima, navikama, prenose se kroz obrazovanje.
Jedno je ono što nazivamo individualnim seksizmom, gdje ćemo prepoznati onoga ko je diskriminisao, seksualno uznemiravao nekoga na radnom mjestu, sprovešćemo postupak i taj će biti sankcionisan, ali ono što je opasno jeste institucionalni seksizam. To je ono što je opasno, to je politika i praksa institucija zasnovana na seksističkoj ideologiji. Ponašanje onih koji tu praksu sprovode i blago kažnjavanje izvršilaca nasilja nad ženama je, u stvari, manifestacija tog institucionalnog seksizma. Ono što, zapravo, daje okvir jednom društvenom kontekst u kome je ovakva diskriminacija moguća i u kome imamo kao posljedicu, pored ostalog, i ovakvo blago kažnjavanje nasilnika, jeste strukturalni seksizam. To se odnosi na strukturalne prepreke koje ženama ne pružaju jednake mogućnosti. Društvo je, zapravo, dovelo ženu u nepovoljniji položaj i ograničilo ih da koriste mogućnosti na način na koji to čine muškarci. Prepoznajemo taj strukturalni seksizam i u neravnomjernoj zastupljenosti žena u organima vlasti i u segregaciji profesija na muške i ženske, i kroz stakleni plafon. To su, dakle, ti stavovi, duboko ukorijenjeni u društvenu i individualnu svijest, otporni na promjene, koji se zasnivaju na običajima, na tradiciji, na navikama, ustaljenim podjelama uloga u patrijarhatu... Takve stavove je najteže eliminisati.
Kod individualnog seksizma, kod individualne diskriminacije, možete reći „taj je izvršio diskriminaciju“, dok kod ovog strukturalnog seksizma, rodne diskriminacije, ne možete uprti prstom i reći „to je taj krivac“. Krivi smo na neki način svi mi, svi mi tome doprinosimo, društvo, običaji, sistem sam... A to se ne ukida promjenom dekreta, ne ukida se tako što ćemo donijeti zakon i ukinuti strukturalni seksizam, jer se on sistemski reprodukuje u najvažnijim ekonomskim, političkim i kulturnim institucijama i odnosima. Uzmimo za primjer obrazovanje, ne samo što nećete pronaći pokazatelj da se išta promijenilo unazad 30-ak godina kada je riječ o tome gdje se nalaze žene, a gdje muškarci u obrazovanju. Ima li žena na pozicijama moći? Zašto ih ima među nastavnicima, profesorima, a nema ih među dekanima, rektorima. Evo jedan primjer kako se seksizam reprodukuje kroz obrazovni sistem, od prvog razreda osnovne škole:
Dječija predstava u osnovnoj školi 2014. godine, učenici 3. razreda izvode skečeve, tu su njihovi učitelji i učiteljice. U tim skečevima imate reprodukciju o kojoj pričamo.
Na pitanje „zašto žena nosi štikle“, odgovor je „da im se jezik ne bi vukao po podu“.
„Koja je razlika između slike i žene, slika je okačena, a žena je otkačena“.
Ako vršite analizu udžbenika, ne samo za osnovnu i srednju školu, vidite da danas, sudeći po tome kako reprodukujemo te rodne stereotipe, kakvu sliku svijeta koji ih okružuje pružaju udžbenici djeci, mi sada odgajamo buduće nasilnike, i odgajamo sudije koji će suditi ovako kako sude i ovi, zato što propuštamo fantastičnu priliku da eliminišemo te rodne stereotipe i predrasude iz nastavnih udženika i prakse i da buduće pravnike i pravnice, sudije i sutkinje, advokate i advokatkinje, mi na pravnim i drugim fakultetima, senzibilišemo još dok su u školskim klupama za problem rodne neravnopravnosti i za problem nasilja na ženama.
„U praksi su“, kaže jedan univerzitetski profesor, „rjeđi slučajevi da žrtva silovanja nije dala doprinos nastanku krivičnog djela, a njen doprinos najčešće se ogleda u nepromišljenom ponašanju, kao što je usamljeno kretanje mračnim ulicama, predgrađima, livadama, u kasnim večernjim satima, putovanje auto-stopom, čime je sebe objektivno dovela u situaciju da postane žrtva krivičnog djela“, tako objašnjava jedan profesor univerziteta budućim sudijama i sutkinjama, advokatima i advokatkinjama, kakav je doprinos žrtve. Znači, žena ne smije da se kreće nigdje, a ona je u svakom slučaju kriva. Ima toga još, ovo je tek jedan isječak.
Moramo se malo pozabaviti i time kakvi su naši udžbenici, baš na pravnim fakultetima, a ne da kad dođu da budu sudije i sutkinje i kad dođu da budu advokati i advokatkinje, javni tužioci i tužiteljke, da im onda razvijamo svijest. Hajde da im razvijamo svijest sada, njima koji se spremaju da budu sutra na ovim mjestima. Tu šansu propuštamo i time se takođe moramo baviti.
Foto: Konferencija o Femicidu, Gender centar Vlade RS
Seksizam se takodje manifestuje i u medijima. U Srbiji sada imamo zakon o obaveznim kvotama za žene u parlamentu, pa je svako treće mjesto rezervisano za ženu i sada imamo 83 narodne poslanice. Evo kako o tim narodnim poslanicama pišu naši mediji: Kurir je sproveo anketu u februaru 2015. godine, gdje su građani i građanke čitaoci i čitateljke Kurira mogli da biraju koja poslanica ima najljepše noge.
U sličnoj anketi, čitaoci Blica mogli su da biraju koja političarka u Srbiji ima najviše stila. Ni riječi o tome koje su njihove sposobnosti, koje su škole završile, koji su to ciljevi za koje će se zalagati itd.
Ako pogledate fotografije političkih skupova, poruka koja se šalje nije baš ohrabrujuća. Tu se pomoli tek poneka ženska glava.
Ako smo tim posebnim mjerama uspjeli da imamo žene u parlamentu, nemamo ih u vladi, što je siguran znak da, u stvari, imate parlament koji sigurno nema onu poziciju kakvu treba da ima. Kad god vidite da negdje ima dovoljno žena, to znači da se moć pomjerila negdje drugde, a to je sada kod nas u Srbiji vlada.
Kada smo svojevremeno pokušale da saznamo šta sudije, policajci, tužioci misle, kako oni gledaju na nasilje u porodici, ne bi li otkrili zašto je na kraju ovakav ishod, zašto su ovako blage kazne, zašto je reakcija loša, u tim anketama i u tim razgovorima sa njima, vi vidite da, u stvari, da oni sagledavaju nasilje u porodici kao manje opasan oblik kriminaliteta. To je ipak nešto što još uvek vide kao privatnu stvar pojedinca.
To je za njih kao da se po kazni bave nekim trivijalnim stvarima, kakvim doživljavaju nasilje u porodici. To za njih ipak nije „pravi“ kriminal.
Međutim, nisu samo muškarci ti koji izriču blage kazne. Imali smo jedan strašan slučaj seksualnog nasilja gdje su u postupku sve same žene bile učesnice, i tužiteljica i sudija je bila žena, a na kraju je ishod bio tako stravičan, ne da je to bila kazna koja je tu negde na minimumu, nego se čak išlo ispod zakonskog minimuma.
Nasilje u porodici, nekako, vidimo kao nešto što treba tretirati unutar ustanova socijalne zaštite. Lijek za nasilje je psihološka, savjetodavna pomoć, kako bi se porodica držala na okupu. Jedan veliki broj pravnih profesionalaca i profesionalki ne zna da je inkriminisano silovanje nad bračnim partnerom, odnosno partnerkom. Njih 65%smatra da status člana porodice treba priznati jedino bračnim supružnicima i djeci, a vanbračni ili emotivni partner već nije porodica. Samo 0,5% ispitanika razumije rodnu dimenziju nasilja u porodici. Ali to ne treba da nas iznenađuje. Mi mislimo da se oni razlikuju od nas, međutim, oni se razlikuju po tome što imaju stručno znanje, ali pravni profesionalci i sudije su obični ljudi. Oni imaju specifična znanja, ali dijele vrijednosti čitavog društva.
Kod nas u Srbiji, jedna petina građana i građanki saglasno je sa stavovima da rukovodeća mjesta u poslovnom svijetu treba da budu u rukama muškaraca i da je najvažnije posao svake žene da bude dobra domaćica. Neko je rekao da smo prevazišli ovaj patrijarhalni stav, ali ne, nikako ne. Možete da bude profesorka univerziteta, da dostignete najviša zvanja, od vas se i dalje očekujete da uspješno obavljate ona svoja tri osnovna zadatka. U Srbiji, 49% predstavnika organa javne vlasti negira postojanje diskriminacije žena u našoj zemlji. Oni kažu, „evo vidite, žene su svuda“... To nije stav od prije 90 godina, već iz 2013. godine!
Imajući u vidu stavove Evropskog suda za ljudska prava i Komiteta za uklanjanje svih oblika diskrimancije žena (CEDAW), kojima naše države podnose izvještaje, svi ovi slučajevi o kojima smo danas govorili mogli bi da završe pred ovim forumima. Ja vas pozivam da neke od tih slučajeva, udruženim snagama, iznesemo. Iz svake zemlje po jedan. Kad dobijemo odgovor od CEDAW komiteta, utvrdiće se šta je to što država nije učinila i dobiće preporuke.
Nije stvar u tome da treba „jadne žene“ zaštititi, nego treba konačno da se razumije da država ima obavezu da to čini, da je to pitanje ljudskih prava i da država, ne samo što ne smije da krši prava, nego ima obavezu da zaštiti ljudska prava. Tu poruku moramo poslati. U nevladinom sektoru, zajedno sa akademskom zajednicom, godinama smo istraživali, bilježili, podsticali, lobirali.. čini mi se da je došao trenutak da sada treba ovo znanje koje se nagomilalo da iskoristimo i da koristimo ove međunarodne forume koje imamo. Učinilo se i dosta toga, treba to priznati, prije samo 15-20 godina o nasilju u porodici govorile su samo žene u NVO sektoru, a sada je to jedno prvorazredno političko pitanje. Činjenica da se mi danas ovdje u vladi time bavimo, da se jedan organ vlasti na nivou države ovim bavi, to samo po sebi govori da se nešto događa, ali još mnogo moramo činiti i to ovako udruženo, sa jasnim zahtevima upućenim našim vladama jer je to jedini način da se stanje poboljša i obezbedi pružanje delotvorne, brze i efikasne zaštite od rodno zasnovanog nasilja.
