“Prag tolerancije ovdašnjih građana prema političarima i neriješenim egzistencijalnim pitanjima je za Ginisovu knjigu rekorda”, rekao je Berislav Blagojević, mladi književnik koji se može pohvaliti i diplomom magistra iz oblasti geografskih nauka. Blagojević je rođen 1979. godine i objavio je tri knjige, ali i preko dvadeset popularnih, stručnih i naučnih radova. Zastupljen je u brojnim zbornicima i časopisima, a za svoj književni rad više puta je nagrađivan. Tekstovi su mu prevođeni na engleski, španski i makedonski jezik. U intervjuu za BUKU, ovaj mladi čovjek govori o svakodnevnici u Bosni i Hercegovini, o nemogućnosti nalaženja posla u struci i položaju mladih u našoj zemlji…
Dugo godina ste magistar geografskih nauka i u isto vrijeme radite teške (privremene) poslove, kako biste se izdržavali. Kako to tumačite? Da li je društvo u vašem slučaju "zakazalo"?
Volio bih kada bi ovo bio samo „moj slučaj“. To bi značilo da sam nesposobnjaković, izuzetak koji se ne snalazi u mutnim vremenima. Međutim, većina kolega sa studija nije našla posao u struci, a neki nisu našli nikakav posao! Smatram da smo svi zakazali, jer svi smo mi dio ovog društva – i profesori, i studenti, i poslodavci, i radnici i donosioci raznih odluka. Imao sam sreću (!?) da se nakon diplomiranja privremeno zaposlim u firmi koja se bavi opremom za zaštitu na radu dok ne nađem posao u struci. Taj posao mi je omogućio da plaćam troškove života i daljeg školovanja. Još uvijek sam na tom „privremenom“ poslu, ali se od plate radnika u privredi teško preživljava, pa povremeno radim i druge poslove kada se za to ukaže prilika.
Da li se opterećenošću političkim temama, u čijem je fokusu nacionalni identitet, skreće pažnja građana sa egzistencijalnih tema koje bi trebale biti u centru pažnje, jer je evidentan veliki broj nezaposlenih, privreda je slaba, plate su niske? Građani jedva imaju da se prehrane i plate režije...
Prag tolerancije ovdašnjih građana prema političarima i neriješenim egzistencijalnim pitanjima je za Ginisovu knjigu rekorda! Ipak, čini mi se da iluzionarsko, hudinijevsko skretanje pažnje sa određenih problema neće moći još dugo da se održi. Glad ne razlikuje etnicitete, niti prepoznaje nacionalne simbole... Plašim se, međutim, da to nije kraj našeg poniranja, ali sam u isto vrijeme i optimističan, jer nakon pada slijedi uspinjanje.
Intelektualci bi trebalo da ukazuju na anomalije u društvu u kojem žive. Međutim, taj sloj kod nas je uljuljkan i pasivan (kao i cijelo društvo). Da li se ljudi kod nas boje kritikovati društvo u kojem žive?
Čini mi se da su intelektualci i stručnjaci raznih profila takođe dio problema, jer su na neki način u dosluhu sa mat(r)icom koja preovladava ili jednostavno ne vide smisao kriticizma. Pretpostavljam da je i strah jedan od razloga za pasivno tihovanje. Kritička misao postoji uprkos svemu, ali je često nedorečena i nedostaje joj „ono nešto“ da bi se ljudi probudili iz uspavanke. To „ono nešto“ je jasnija vizija kuda i kako dalje.
Kakav je položaj mladih na našim prostorima? Može li im obrazovanje i poštenje donijeti ono što bi svakome trebalo biti obezbijeđeno, a to je posao kao uslov za normalan život?
Položaj mladih i školovanih ljudi je veoma težak (da ne kažem gotovo beznadežan), uostalom, kao i položaj penzionera i radnika. Odgovornost za to dijelom pada i na leđa omladine koja nerijetko studira da bi dobila diplomu, ali ne i da bi se naučila/obučila raditi. Kada se ovome pridoda poštenje, rezultat je jasan – dugogodišnji boravak na spisku Zavoda za zapošljavanje. A kada se u jednačinu još uvrsti djelovanje partijskih, korupcijskih, kumovskih, rođačkih i inih veza i vezica, onda dolazimo do dubioze u kojoj se nalazimo.
Da li je nada da će jednom biti bolje samo utopija, jer izgleda da nam je svakim danom sve teže i teže?
Iskreno vjerujem da će biti bolje, jer bez te nade ništa ne bi imalo smisla. Međutim, put od „boljeg“ do „dobrog“ je jako dugačak i neizvjesan. Mnogo je toga što nije u redu sa današnjim svijetom, ali potrebno je prvo riješiti probleme u svom dvorištu. Možda i neopravdano optimistično, ali vjerujem u razum i vjerujem da ćemo živjeti živote dostojne čovjeka 21. vijeka.
Koliko Vam bavljenje pisanom riječju omogućava suočavanje sa stvarnošću? U Vašoj priči „Ja revolucionar„ se osjeti bunt prema svemu, prema društvu u kojem se nalazite i stav da se nećete pokolebati na putu kojim koračate.
Pisanje je, nakon geografije, moja druga ljubav. I koliko god me je ona prva ljubavnica ostavila na cjedilu, toliko mi ova druga uzvraća ljubavlju. Pisanje mi je omogućilo da se suočim sa vlastitim porazima i strahovima, da svoje ogorčenje i nezadovoljstvo pretočim u nešto kreativno, da uočavam i upozoravam na društvene i druge anomalije koje su prisutne kako kod nas, tako i u sistemu funkcionisanja savremenog svijeta. Suština priče „Ja, revolucionar“ je upravo u reafirmaciji istine, vrijednosti koja je u našem društvu potpuno skrajnuta.
Kako biste ukratko opisali položaj mladih pisaca u Bosni i Hercegovini? Kako dolazite do izdavača? Čitaoci su više zaokupljeni popularnim piscima i njihovim djelima.
Čini mi se da je položaj pisaca uopšte katastrofalan, naročito onih mlađe generacije. Razlozi za to su zaista mnogobrojni, a između ostalog i forsiranje „provjerenih“, globalno popularnih autora. Paradoksalno, ali ovdašnji mlađi pisci su više zapaženi u inostranstvu nego u BiH (npr. Lana Bastašić, Radomir D. Mitrić), pa se nerijetko dešava da lakše pronalaze i izdavače u, recimo, Srbiji. Međutim, pored problema u pronalaženju izdavača, mladi autori imaju teškoće i sa organizovanjem promocija, reklamom (kad ste zadnji puta vidjeli reklamu za neku knjigu!?), distribucijom...
Razgovarala: Maja Isović
Vezani tekstovi:
